Epilog

8.6K 282 49
                                    

– Sofija, ajde, molim te, idi napravi salatu – kaže mi Aja i ja klimnem glavom pa uđem u vikendicu. Produžim do kuhinje pa krenem da razgledam gde se šta nalazi. Malo prođem pogledom po kuhinji i skapiram gde šta stoji. Izvadim činiju za salatu i iz frižidera paradajz, sir i kačkavalj da bih napravila šopsku salatu.

– Jao – prigušeni jauk se začuje te se ja okrenem oko sebe. U prostoriji nema nikoga osim mene, ali jasno sam čula da je neko jauknuo. Još jednom se osvrnem oko sebe, ali nikoga nema. Slegnem ramenima pa se vratim pravljenju salate.

– Jao – opet začujem jauk. Tresnem nož o sto i rešim da vidim šta se to čuje. Krenem redom da obilazim prostorije. Uđem u dnevni boravak, nema nikog. Produžim prema spavaćim sobama i uđem u prvu sa svoje desne strane. Prizor koji ugledam ispred sebe natera me da se skamenim. Puls mi ubrza, a ruke počnu da se tresu. Vuk bespomoćno leži na krevetu zatvorenih očiju i povremeno jaukne.

Povratim se iz zbunjenog transa te potrčim prema njemu. Sednem na krevet pored njega i krenem da ga ispipavam ne bi li videla da li ima neku povredu.

– O, pa moja žena je napokon tu – rasteže ovo o, i nasmeje se. Usmerim pogled prema njemu, a on žmuri na jedno oko.

– Šta ti se desilo? Jesi dobro? – približim mu se dok zabrinuto prolazim pogledom preko njegovog lica. Izgleda...užasno. Nikada ga u ovakvom stanju nisam videla, kao da je drugi tip čoveka.

– Ti si mi se desila. Uradila si groznu stvar zbog koje bih trebao da te mrzim, ali jebiga, ne mogu. Uvukla si mi se u svaku ćeliju mog organizma. Svaki deo žudi za tobom i traži tebe. Prokleta da si, ne mogu ni da funkcionišem kada nisi pored mene – bunca. Čovek doslovno bez razmišljanja bunca. Iako znam da je očigledno pijan i da ovo nije istina, nešto u meni zaigra na ove reči. Kamo sreće da ovo stvarno misli, ali čovek bunca. Kada se probudi i seti se da sam usvojila Anju onda će ponovo nestati.

– Spavaj. Hoćeš da ti donesem nešto? – lagano prođem rukom kroz njegovu kosu i pomazim ga po obrazu.

– Neću – odmahne glavom te zatvori oči. Polako, da ga ne probudim, ustanem sa kreveta i krenem da izađem iz sobe, ali me Vuk povuče za ruku i ja završim na krevetu pored njega. Privivuče me što bliže sebi i obavije ruke oko mene.

– Vuče, Anja je ostala sama – pokušavam da ga odgurnem i ustanem od njega, ali to je prosto nemoguće. Čovek me je doslovno upio u sebe.

– Ne mrdaj, hoću da spavam. Nisam mogao oči da sklopim jer si mi stalno bila u mislima. Spavaj sad – osetim poljubac u teme pa rešim da se prepustim. Nemoguće je da ustanem od njega, zato ga zagrlim te sklopim oči. Mir, spokoj i olakšanje me preplavi. Dođavola, ja njega volim.

...

– Ššš, spavaju – tihi glasovi se začuju u sobi i ja otvorim oči. Pored kreveta ugledam Anju kako ljuto gleda u Vuka. Pogled je, naravno, isti kao i kada se Vuk ljuti. Doslovno joj vatra seva iz očiju.

– Hej, ljubavi – pozovem je, a ona usmeri pogled prema meni. Prekrsti ruke te mi priđe. Polako, da ne probudim pijanduru, ustanem iz kreveta i uzmem Anju u naručje.

– Zašto je je on grlio? Ko je to? Zar sada njega voliš? A mene? – prvo ljuto, a onda tužno upita i suze joj se pojave u očima.

– Ne, nemoj da plačeš. Zar bih ja mogla da ne volim lepoticu kao što si ti? A? Naravno da te volim i zauvek ću te voleti – nasmešim joj se, a ona me jako zagrli oko vrata. Nije imao ko da joj pruža ljubav, i sada, kada sam joj ja pružila, boji se da joj ona ne bude oduzeta.

– Devojke, hoćemo da jedemo? Ja sam baš gladna? – zagrli nas Aja i mi klimnemo glavom. Izađemo iz sobe pa sednemo za sto.

– Vuk spava? – pita me Vojin, a ja klimnem glavom.

– Mama, tražili smo zeku, ali nigde nismo mogli da ga nađemo – štrcnem se na ovo 'mama' i pogledam u Anju. Njoj naravno, ništa nije čudno. Normalno je da me zove tako, postala sam figura u njenom životu koja predstavlja majku.

– Mrak je pao, a zeke nema – pokaže prstom na prozor iz kojeg se vidi mrak.

– Ja mogu da pronađem zeku – svi se zajedno okrenmo prema Vukovom glasu. Stoji naslonjen na zid i izgleda kao da nije pre nekoliko sati bio mrtav pijan.

– Ne želim – kaže Anja i prekrsti ruke. Sklonim pogled sa Vuka kada nam se pogledi susretnu. On se ne seća onog što je rekao, ali meni to ne izlazi iz glave.

– Hm...zašto? – skloni se od zida i sedne na slobodnu stolicu pored nas.

– Zato što moram da pitam mamu – kaže i svi se nasmeju na ovo osim Vuka. Osećam njegov pogled na sebi, ali nemam hrabrosti da ga pogledam.

– Ne mogu više – Anja odgurne moju ruku u kojoj se nalazi roštilj i uhvati se za stomak.

– Dušo, nisi ništa pojela – blago joj kaže Aja.

– Anja, moraš da jedeš – strogo joj kažem, a ona zakuka.

– Ali ne mogu više. Molim te, mogu li sad da idem da se igram? – zatrepće okicama, a ja izdahnem.

– Ajde, idemo zajedno da se igramo – Aja kaže i povuče Vojina sa ustane. Očima joj pokažem da ne ide nigde, a ona se samo nasmeje. Ustane, uzme Anju i zajedno sa Vojinom odu u sobu.

Nervozno pročistim grlo i ustanem da raspremim sto. Pokupim tanjire sa stola i pobegnem u kuhinju. Kako spustim tanjire u kuhinju, tako rukom dokačim čašu i oborim je. Tresne o pod i razbije se u sitne delove. Tiho opsujem te se sagnem da pokupim staklo.

– Dođi, pusti to – Vuk me uhvati za ruku i podigne sa poda. Zagrli me oko struka, a ja spustim pogled. Nema šanse da ga pogledam u oči.

– Šta je bilo? Jesam li ti rekao ili uradio nešto pogrešno dok sam bio pijan – naravno, ne seća se. Odmahnem glavom, a on me uhvati za bradu i spoji naš pogled.

– Sećam se svega i stojim iza svake izgovorene reči – prošaputa.

– Kako? Misliš...voliš me? – zbunjeno ga pitam. Nemoguće. Šali se sa mnom. Želi da me zeza.

– Ne znam, ali po pričama Vojina i Aje, volim te. Oni kažu da te volim, a ja kažem da stalno mislim na tebe. Zbog tebe sam spreman i da prihvatim malu – počnem da se smejem i onda mu se bacim u zagrljalj.

– Postoji nešto što moraš da znaš – odmakne me od sebe i ozbiljno pogleda.

– Ne mogu da imam decu, ne postoji nikakva šansa za to, a ti ih obožavaš – olakšavajuće izdahnem. Uhvatim ga za potiljak i spustim mu poljubac na usne.

– Zar je to problem? Medicina je napredovala možemo da odemo na vantelesnu oplodnju. Možemo da usvojimo decu, a ako ne želiš ništa od toga, imamo Anju – slegnem ramenima, a on se nasmeje. Po prvi put širokog osmeha i glasno. Tako glasno da su Vojin i Aja izašli iz sobe i došli u kuhinju.

– Da, upravu su. Jako te volim. Ništa ne znam o deci, moraćeš da me naučiš svemu. Planiram još dece – zagrli me i prošaputa mi na uho.

– Hej, hoću i ja – vikne Anja i potrči prema nama. Vuk se odmaken od mene i uzme Anju u naručje. Pomazi je po kosi i nasmeši joj se.

– Volim te i odlično ti idi. Neće ti trebati nikakva obuka – šapnem mu i produžim do Aje. Zagrli me i namigne.

Da, zavolela sam ga. Njega, koji nije imao trunke ljubavi u životu. Njega, sa kojim nisam doživela veliku svadbu o kojoj sam maštala. Njega, koji nije umeo da voli, a ispalo je da je on, baš on, ono što mi treba. Ni velika svadba, ni ruže, ni sitnice. Jer, sada znam da kada uradi nešto da to nije, eto, radi reda. Već zbog nečeg drugog. Zbog ljubavi.

Kraj!
Možda, ako želite, napišem još jedan bonus deo o njima, ali mislim da je to to. Pišite mi mišljenje i ubrzo se ponovo družimo! ❤🌹

Savršena noć Where stories live. Discover now