P.S. I hate you 2(Harry Styles) - bosnian translation

Chapter 17.

Blue's POV

''Trebala sam znati, sta dovraga nije uredu sa mnom.. To je za Boga miloga ipak Harry.'' Umirala sam od smijeha, jos uvijek tiho plakajuci.

''Mozda je bolje da samo.. oh moj Boze, moras se odmaknuti od njega na neko vrijeme Blue. Samo dok oboje ne shvatiti u sta ste se uvalili.''

''Ne znam, zelim da odustanem, a onda u sljedecem trenutku ne zelim nista drugo da ucim povodom ovoga svega, nego samo da pustim da ide svojim tokom i neka se samo popravi.. i onda djeca, Hannah.. Oni.. oni ne mogu nas vidjeti na ovakav nacin, kakvi bi uopste roditelji bili da..''

''Blue. Ne smijes odustati, i Harry ne smije isto. Prosla si kroz ovo vec mnogo puta, pa tako da i s ovim prodjes nekako.''

''Poljubio je Aubrey.'' Uzdahnula sam, zatvarajuci oci. ''Ona je dobila ono sto je htjela.''

''Pa, nemoj joj dopustiti da pobjedi ako vec vodi, Blue. Znas dobro da je Harry tvoj, i on je uvijek i bio.''

''Da.'' Prosaptala sam, stvarno ne osjecajuci potrebno da se sada i sa njom jos raspravljam.

''Pa, htjela sam te nazvati prva, ali eto ti si me u tome sprijecila javljajuci mi lose vijesti.'' Uzdahnula je, zvuceci istinski razocarano.

''Zao mi je, sta si mi trebala reci?'' Promrmljala sam, zatvarajuci oci.

''Dobro, nije ovo bas lako reci ali..'' Njezin glas je drhtao nervozno.

Uslijedila je tisina na sto sam se namrstila.

''Hannah?''

''Da, ja.. jos uvijek sam tu um.. pa..'' Zvucala je kao da se jos uvijek sama sa sobom raspravlja oko toga hoce li mi reci ili pak ne.

''Pa, ja sam trudna.''

Slucajno mi je pao telefon u soku i sreci zbog nje na sto sam uzdahnula. ''Oh moj Boze.'' Prosaptala sam.

Shvatila sam da moram podici telefon u ovom trenutku, sto sam i uradila.

''Hannah, ovo je.. oh moj Boze, wow.'' Osjecam kao da placem zbog razlicitih razloga, i jednostavno svi osjecaji su dosli na tren.

''Da, cetiri sedmice sam inace.'' Nasmijala je se. ''Uzasan je osjecaj, ali vrijedi mnogo toga, znas? To je bas super.''

''Da, da.'' Slabo sam se nasmijala.

''Ici cemo na ultrazvuk za oko sedmicu dana.''

''U Los Angelesu?''

''Da, i prva proba za planirano vjencanje oko plesa, hrane, vjencanice i postoji jos mnogo toga sto moram napraviti.''

''Zelim biti tu za tebe, Hannah.'' Uzdahnula sam. ''U ovakvoj situaciji, ne znam kako mogu uopste.. planirati da doletim do tamo.'' Sa sazaljenjem sam govorila, dok mi je se srce razbijalo na hiljadu komada. Htjela sam biti tamo sa svojom najboljom prijateljicom, toliko. Ali ipak, postoji mnogo stvari koje me drze daleko od toga upravo sada.

''Hej, gledaj, za sedmicu dana, ili dok se to sve ne ocisti ili ne poslozi na svoje mjesto, ne moras se cak ni pojaviti. Zelim najprije da popravis sve, uredu?'' Hannah je rekla, ali sam ipak cula doslovnu tugu u njenom glasu.

''Zao mi je.'' Ponovo sam se slomila.

''Ne, nemorati biti. To nije tvoja greska. Zelim da ga sada pronadjes i zelim da mu kazes koliko zapravo zelis sve da proradi. A ako on ne zna kako ce to uraditi, onda ti najbolje znas sta ce uraditi.''

''On ce otici i napustiti me.'' Klimnula sam glavom, vec znajuci odgovor.

''Vi ljudi ste tim.'' Tjesila me je. ''Ne dopustite jedno drugome da jedna glupa srednjoskolska svadja natjera da ponovo razdvoji vas dvoje.