CIKNUVŠI, izašla sam iz auta dok ga Gabe još nije ni parkirao. Čula sam kako uzdiše od muke, ali bila sam previše uzbuđena da bih reagirala na to pa sam ga ignorirala. Zatvorila sam suvozačeva vrata i poletno krenula prema ulaznim vratima streljane.
Nikad nisam pucala iz pištolja. Moja teta strogo se protivila vatrenom oružju. To me, doduše, nijednom nije spriječilo da joj svakog dana u svojoj dvanaestoj godini života dosađujem kako želim pištolj. Iz nekog sam razloga u tom periodu bila fascinirana vesternima.
S vremenom je ta moja opsesija prestala. Pronašla sam staru maminu šivaču mašinu, teta mi je objasnila kako funkcionira i od tada do dana današnjeg nijednom nisam pomislila kako bi nevjerojatno bilo da sam kauboj. Ipak, želja da pucam iz pištolja nikad nije nestala. A sad mi se napokon ukazala prilika da isprobam!
"Stani, stani, stani!" Dotrčao je do mene i odvukao me nazad do auta. "Prije ulaska moramo postaviti neka pravila." Zinula sam kako bih se pobunila, ali svojim je dlanom prekrio moja usta i odmahnuo glavom. "Ne. Slušaj me. Ovo nije igra. Znam da si uzbuđena, ali ne smiješ ovo shvatiti kao zabavu. Jako je važno da slušaš što ti govorim i da pratiš moje upute. Najmanji trenutak nepažnje može se pretvoriti u katastrofu, razumiješ?"
Poslušno sam kimnula, ali više zbog toga što sam željela da prestane pričati pa da napokon uđemo unutra. Moje uzbuđenje toliko je raslo da sam imala osjećaj da ću eksplodirati.
"Ako me ne budeš slušala, silom ću te odvući doma budem li morao. Je l' jasno?"
"Da, da, da, jasno, šefe. Možemo li sada napokon ući?"
Izgledao je kao da je požalio što me doveo ovamo, ali svejedno je kimnuo glavom. Ušli smo unutra i došli do šaltera, gdje je radila izblajhana plavuša s velikim dekolteom. Još je gore izgledala nego Sally s tuluma. Gabe se naslonio laktom na pult i uputio joj šarmerski osmijeh.
"Zdravo, Bia, dobro si?"
"Ide", odgovorila je uz osmijeh. "Ti?"
Kimnuo je glavom. "Dobro je. Čuj, ovo je jedna moja poznanica, doveo sam ju da se malo zabavimo, ali ne bih želio da šef sazna da je ušla neregistrirana ako baš ne mora."
Bia se znalački nacerila dok me odmjeravala. Osjećala sam se neobično izloženo pod njezinim pogledom, imala je takav nekakav prodorni pogled da sam na trenutak pomislila da mi može pročitati misli. Mislim da joj se ne bi svidjelo ono što mi je u tom trenu prošlo glavom.
"I želiš od mene da ju prokrijumčarim? Što ću dobiti zauzvrat?" Vratila je pogled na Gabea.
Izvio je usnice u osmijeh, objema laktovima se naslonivši na pult, a tijelom se malo nagnuvši naprijed. Namreškala sam nos zbog načina na koji ga je gledala – doslovce ga je proždirala pogledom.
"To se lako stignemo dogovoriti", rekao je i namignuo.
Nije dugo trebalo da se Bia zahihoće kao tinejdžerica, a onda je glavom pokazala prema hodniku koji je, pretpostavljam, vodio u sobu za strijeljanje. "Hajde, da vas ne gledam."
"Dužnik sam ti!" Gabe joj je poslao zračnu pusu i povukao me za sobom. Cijelim hodnikom je odzvanjao njen smijeh, iako je više zvučao kao poziv na parenje.
Vodio me kroz hodnik i ušli smo u praznu prostoriju gdje mi je pružio štitnike za uši, naočale za oči i na sebe navukao pancirku.
"Hej, zašto meni nisi dao jednu takvu?"
"Ovo je za moju vlastitu sigurnost."
Nasmijao se kad sam ga uvrijeđeno pogledala i šakom ga puknula po ramenu. Iz stražnje strane hlača izvukao je pištolj i položio ga na metalni stol ispred nas. Dok ga je pregledavao kako bi se uvjerio da je sve u redu prije no što mi pokaže kako ću pucati, nesigurno sam upitala:
"Očijukaš li sa svakom plavušom ili samo s onima koje imaju velike sise?"
Pogledao me podignutih obrva. Skrenula sam pogled kako ne bi vidio da sam porumenjela jer sam shvatila koliko je to posesivno zvučalo i pravila se da promatram štitnike za uši koji su stajali na zidu.
"Da te ne znam bolje, rekao bih da si ljubomorna." Čula sam mu podsmijeh u glasu.
Još sam više porumenjela. "Nisam, samo sam primijetila."
"Ne očijukam – uopće. A obično kad to radim, ona s kojom očijukam nije svjesna toga." Odjednom je iz rukohvata pištolja ispao spremnik za metke, zbog čega sam se trgnula. "Toliko uzbuđenja oko pucanja iz pištolja, a boji se ovoga." Pokazao je na spremnik, koji je izvukao iz drške.
Pročistila sam grlo. "Nisam to očekivala."
"Kako bi te sad izrešetali da si na akademiji."
"Ali nisam. Hoćeš li mi pokazati već jednom?" nestrpljivo sam upitala.
"Strpljenja, moj mladi padawane."
Prišao mi je i spremnik za metke položio na stol. Pištolj je držao palcem i kažiprstom kako bih imala bolji pogled na sve bitno, ali više sam se fokusirala na Gabea i njegovu blizinu nego na pištolj u njegovoj ruci.
"Dobro me slušaj. Prvo ćemo prijeći sigurnosna pravila, onda sve ostalo. Ovo", podigao je pištolj, "je Glock 17. Poluautomatski pištolj."
"To mi apsolutno ništa ne znači."
"Kad je pištolj poluautomatski to znači da se pritiskom na okidač ispuca samo jedan metak. OK?" Kimnula sam pa je nastavio. "Najvažnije od svega je da nikad, ali baš nikad napunjeni pištolj ne uperiš u nekoga. Uvijek ga drži u suprotnom smjeru, na primjer prema zidu ili tako nešto. Prst nikad nećeš držati na okidaču, nego na ovom, to se zove zaštita okidača. Stavljaš prst na okidač tek prije no što ćeš zapucati."
Puhnula sam. "Ovo je dosadno. Želim pucati."
Ovo je bio drugi put da je izgledao kao da je požalio što me doveo ovdje. "Znam da je dosadno, ali je važno. Ako ne želiš nekoga ubiti – ili još gore, sebe – onda se malo strpi. Kad smo već kod toga, pištolj obavezno tretiraj kao da je uvijek spreman za paljbu. Moraš napraviti ono što sam ja radio – pregledati ga, odstraniti šaržer i repetiranjem odstraniti metak. I to je to."
Poskočila sam i pljesnula nekoliko puta od uzbuđenja. "Je l' sad pucam? Reci mi da sad pucam!"
Morala sam se nasmijati na izraz njegova lica, jer izgledao je u potpunosti razočaran u život. Da su uloge bile obrnute, bila sam sto posto sigurna da bih ja već na ulazu izgubila strpljenje s njime, ali on je bio strpljiv i nije gubio živce – barem ne izravno. Nikad ga nisam vidjela ovako smirena.
Bilo mi je drago što me doveo ovamo, ne smijem mu zaboraviti zahvaliti za sve.
"Da, sad pucaš, ali bitan je stav."
Napunio je pištolj mecima i stao iza mene. Moja su se leđa naslanjala na njegova prsa, a bio je za glavu i pol viši od mene tako da sam ga mogla čuti kako diše. Nezgrapno sam prihvatila pištolj, koji je bio lakši no što sam očekivala, i zagrizla usnicu kad je položio svoje ruke na moje.
"Ovako, ravno... I opusti se malo, sva si se ukočila."
Kako da se opustim kad mi je tako blizu i kad zbog te blizine mogu osjetiti njegovo srce koje mi kuca na leđima?
Klizio je vršcima prstiju po mojim rukama. Planine se nisu izravnale, potoci nisu presušili i leptirići u mom stomaku nisu se iznenada probudili kad je svojim dlanom obuhvatio moje šake. Ali bila sam svjesna njegove blizine, i njegova dodira, i njegova teškog disanja negdje iznad mene. Neko smo vrijeme samo stajali tako, dok se ja nisam promeškoljila.
"Ciljaj na metu", rekao je pročistivši grlo. Kad se odmaknuo od mene, kao da je mnome prošao nalet vjetra. "Diši. I opali."
Napravila sam kako mi je rekao i čim sam ispalila hitac, položila sam pištolj na stol pred sobom. Povratni trzaj nije me zabolio kao što sam očekivala da hoće, više je pecnulo, ali dok sam se okretala prema Gabeu puna uzbuđenja gotovo ništa nisam ni osjetila. Bacila sam mu se u zagrljaj vrisnuvši od sreće.
"To je bilo tako zakon! O moj Bože! Jedva čekam..." Htjela sam reći da jedva čekam nekoga upucati, ali zašutjela sam shvativši što bi izašlo iz mojih usta.
Tako se nasmijao da je zabacio glavu unazad, a ja sam zapanjeno gledala ne mogavši vjerovati koliko je lijepo izgledao u tom trenutku. Još uvijek su njegove ruke bile oko mog struka pa sam se odmaknula jer sam ponovno porumenjela.
Kako bih skrenula misli s toga, upitala sam: "Jesi li ikad ikog upucao?"
"Nikad nikoga."
"Nikad?" iznenadila sam se. Očekivala sam da će reći neki broj od kojeg će mi se zavrtjeti u glavi. A možda je samo lagao jer nije želio pričati o tome.
"Ne. Ovo nije moj posao iz snova. Nije nešto čime se želim baviti. Zato ću dati otkaz čim uhvatimo Alekseja."
"A čime se želiš baviti?"
Bio je naslonjen leđima na zid, dok sam se ja stražnjicom naslanjala na stol iza sebe. Ruke je držao u džepovima trenirke, jednu nogu naslonjenu na zid i gledao je prema stropu. Kad je pitanje izašlo iz mene, blago me pogledao, osmjehnuvši se.
"Želio sam biti astronom. Upao sam na MIT i trebao krenuti taman prije nego što se sve ono dogodilo mojim roditeljima."
"Poslije toga nisi želio?"
Odmahnuo je glavom. "Nisam osjećao da bi bilo u redu od mene, znaš? Ne bih mogao živjeti sa sobom da sam... jednostavno nastavio po starom. Želim ih prvo osvetiti, nakon toga ću razmisliti što ću dalje."
Razumjela sam što je želio reći. Imala sam devet godina kad su moji roditelji poginuli, i bilo mi je teško suočiti se s činjenicom da ih više nikad neću vidjeti. Ali prvo sam ih trebala preboljeti kako bih nastavila dalje. Svatko se sa svojom tugom nosi na svoj način – ja sam danima bila zatvorena u sobi dok nisam shvatila da to nije ono što bi mama i tata željeli. Kad čovjek koji je Gabeu nanio nepravdu bude mrtav ili iza rešetaka, tek će tada pronaći mir u sebi.
"Nadam se da ćeš nakon svega ovoga raditi nešto što zapravo voliš." Jer si zaslužio mir, dodala sam u sebi. Ne bih se usudila takvo što reći naglas.
Trepnuo je da otjera suze. "Nadam se i ja. Želiš li probati još jednom? Pucati?"
"Da!" okrenula sam se prema metama.
Ovaj put nije mi došao onako blizu, već je iz daljine davao upute. I bolje da nije, pomislila sam, jer bi vjerojatno netko završio s metkom u tijelu.
"Rođeni si talent za ovo", rekao je zadivljeno, a ja sam se morala nasmijati prisjetivši se svoje opsesije vesternima.
"Clint Eastwood imao je svoje prste u tome."
Zasmijuljila sam se njegovoj reakciji jer je izgledao uznemireno. Namrštio se. "Želim li znati?"
"Vjerojatno ne." Skinula sam štitnike za uši i naočale i pružila ih njemu da vrati na mjesto. "Ali svejedno ću ti ispričati. Kad sam imala 11-12 godina, obožavala sam vesterne, pogotovo one u kojima je glumio Clint Eastwood. I željela sam postati kauboj kad odrastem, pucati iz pištolja i sve to. Bila sam opsjednuta time neko vrijeme..."
Prasnuo je u tako glasan smijeh da je cijeli hodnik orio. "Ovo nisam očekivao. Iznenađuješ svakog dana, Bowman."
Isto sam mogla reći i za njega. Danas sam saznala toliko iznenađujućih stvari o njemu. MIT je bio jedno od sveučilišta u koje je najteže upasti, a on je uspio. Gabe mi nije djelovao kao netko kome prirodne znanosti idu od ruke. Izgleda da sam se prevarila.
"Da, da", rekla sam i sama se smijući. "Onda sam otkrila maminu šivaću mašinu."
"I ostalo je povijest", nasmiješio se.
Kimnula sam uzvrativši osmijeh. "Hoće li ovo biti sve od samoobrane što ćeš me naučiti?" upitala sam.
Iako mi se ispunila želja da pucam iz pištolja, nije kao da sam mogla nositi okolo jedan. Nije bilo praktično. Bila sam zahvalna na ovom iskustvu, ali radije bih da smo se bavili nečim što je bilo više... fizički. Nešto u teretani. Hrvanje, na primjer. Ne bih imala problema s time.
Odnosno, da preformuliram – ne bih imala problema s time ako bi Gabe bio taj koji bi me bacakao uokolo.
"Zasad."
"Hoću li i ja nabiti mišiće kao što su tvoji?"
Pogledao me s nestašnim osmijehom na licu. "Promatraš li ti to mene potajno, a?"
Osjetila sam kako su mi obrazi pocrvenjeli, ali odgovor je bio potvrdan. Da, promatrala sam ga. Nije bilo nemoguće ne primijetiti napete mišiće ispod uskih košulja i majica koje je nosio.
"Ne", slagala sam uz cerek koji mi je uspio pobjeći.
"Moraš priznati da sam dobro građen, zar ne?" Napeo je mišicu nekoliko puta, a onda podigao obrve. "Probaj, probaj, hajde, probaj."
"Daj, odbij od mene." Gurnula sam ga kad mi se počeo približavati iako sam na licu imala široki osmijeh, kao i on.
To je potrajalo još nekoliko minuta dok se naposljetku nismo primirili. "Ali moraš priznati da sam stvarno opako zgodan!"
"I umišljen", dodala sam.
Ali da. Bio je opako zgodan, samo što nije bilo šanse da mu priznam. Jedva sam sebi priznala da se nešto promijenilo u mom mišljenju o njemu, i to ne samo zbog njegove isprike i našeg normalnog ponašanja jedno prema drugome.
Štogod je htio reći kad je otvorio usta prekinulo je zvono mobitela. Izvadio ga je iz džepa trenirke i javio se. Sudeći po tome kako se naglo uozbiljio, shvatila sam da se nešto dogodilo. Prekinuvši poziv, okrenuo se prema meni.
"To je bio Brian. Rekao da hitno moram doći u sjedište jer imaju neke nove informacije."
"Kakve to? Ići ću s tobom." I sama sam se istog trena uozbiljila.
"Nećeš. Vozim te kući, ali obećajem da ću ti javiti što se događa kad saznam. U redu?"
Htjela sam ići s njim jer sam htjela držati korak s istragom. Sve informacije ticale su se i mene, pogotovo ove nove, a i dalje nisam znala ništa puno osim toga da Zmiju love godinama i da je ubio Gabeove roditelje. Željela sam se pobuniti, reći mu da nije u redu što me se cijelo vrijeme drži u neznanju. Ali Gabeov molećivi pogled davao mi je doznanja da sad nije vrijeme za prepucavanje, stoga sam odustala od prepirke i teška srca potvrdno kimnula glavom.
"U redu."