Da je svaki pojedinac iz cijelog svijeta bio smješten na jedan otok i zavezan jednim jedinim lancem čija dužina dostiže dva metra, tek bi onda osjetili pritisak koji je posljednjih tjedan dana bio prisutan u Eugeniusovoj glavi.
Bio je u drugoj dimenziji, u drugom svijetu koji bi čovjek opisao pomoću riječi Pakao.
Pronašao se u tami, na sasvim drugom mjestu. Bio je sam, posve sam, ali je osjetio tuđu prisutnost. Krvavocrvena je boja prekrivala nebo, a njegovim se prostranstvom orila pjesma čije riječi nije mogao razabrati. Sjedio je na otoku toliko malenom da mu je okom mogao vidjeti kraj, a da je htio, pomoću samo nekoliko koraka bi ga i dosegnuo. Bio je to otok sačinjen od tamnosivog kamenja koji je plutao po užarenoj tekućini nalik lavi.
Sve je djelovalo tako spokojno.
I dalje bi bilo spokojno i mirno, da Eugenius nije shvatio da taj otočić pluta i približava se pečini koja se doimala tako ogromnom u odnosu na sasvim maleni otok na kojem je plutao. Pjesma se i dalje orila, a lava je proizvodila zvukove nalik valovima koji udaraju od stijena.
Eugenius kao da je bio u transu, samo je gledao lavu kako teče i unutrašnjost pečine u koju zalaze. Nakon nekoliko je sekundi počeo viđati sjene, a nikoga nije bilo. Sad se trgnuo te ustao da bi shvatio o čemu je riječ, ali sjene se nisu povlačile, samo su nastavile kružiti oko njega.
"Eugeniuse", siktav glas dopirao je do njega, zvučao je poput zmijinog šapta, "Ne boj se, pogledaj gore, pogledaj gore"
Glas je odjekivao špiljom, a on je poslušao njegove naredbe, pogledao je gore. Na visini od nekoliko metara lebdjela je crvenokosa žena blijede puti. Oči su joj svijetlile crvenim sjajem u mraku, a duga, crvene boje, lepršava haljina vijorila se na vjetru koji nije puhao.
"Eugeniuse", ponovo će ona, "vidiš da nema razloga za strah"
Opčinjen njenom ljepotom, nastavio je gledati u nju. Gledao bi u nju satima, danima, godinama, ali još mu ne bi dojadjla, još bi se osjećao kao da ju prvi put vidi. Imala je bujne grudi te uzak struk, a zaobljeni su joj bokovi samo zaokružili njenu predivnu figuru. Spuštala se do njega nepostojećim stepenicama, sve dok nisu bili na istoj razini.
"Pođi sa mnom, u vječnost, bit ćemo zauvijek zajedno...sretni zajedno..."
Nije ni riječi mogao izustiti, samo je gledao u te njene ljupke usne kako se pomiču dok priča, a melodiju njena glasa slušao bi do besvjesti.
Pružila mu je ruku, a on ju je, bez razmišljanja, prihvatio.
Snažan je vjetar zapuhao koji ga je gotovo oborio s nogu, a ona je još uvijek tamo stajala kao prije, crvena joj se kosa pretvorila u plamen te je sad bila potaknuta da gori još jače. Bjeloočnice su joj odjednom poprimile crnu boju, a nekoć bijeli, ravni zubi postali su šiljasti. Izgledala je poput nemani.
Naglo ga je povukla za sobom, a u sljedećem su se trenutku našli u zamračenoj prostoriji prepunoj svijeća.
Broj svijeća nije bilo ono što ga je trebalo zabrinjavati, već raspored: bile su raspoređene u krugu, okruživale su pentagram.
Lebdjeli su iznad tog pentagrama, dok ona prelijepa žena ponovo nije promijenila svoj oblik:
Cijelo joj se tijelo izduljilo, raširilo, lubanja je poprimila sasvim drugačiji oblik, a svaka naznaka da je to nekoć bilo ljudsko biće nestala je u trenutku. Prilika koja je lebdjela pored Eugeniusa držeći ga za ruku bio je, glavom i bradom, Sotona.
Eugeniusovo je srce počelo kucati kao da se želi probiti kroz rebra, a oči su mu zasuzile. Nije mogao izustiti ni riječi, samo je blago otvorio usta i prestrašeno gledao.
Sljedeće čeg se sjeća bio je prasak, pad, osjećaj straha i boli.
~*~
Još su dva dana prošla, a tako je i Eugenius bio spreman za ponovan povratak na rad. Probudio se u glavobolji. Glava mu je pulsirala, a u tom ritmu mu je i oko titralo. Nije mogao prosuditi je li ono što je vidio bio samo san, ili se to doista zbilo, ali ujedno nije bio siguran želi li uopće saznati. Teškim je silama uspio otvoriti oči, koje kao da su htjele nastaviti spavati do onog trenutka kad se probudi mrtav, u drugom svijetu. Kad je pokušao pomaknuti ruku, prostorijom se razlomila zvonjava lanaca, shvatio je: Oliver je htio biti siguran da mu neće ponovo pobjeći. Ruke i noge počele su mu oticati zbog nedovoljnog dotoka krvi do njih.
"Aha!" Usklikne Oliver, "budan si"
Eugenius se okrenuo da bi vidio Olivera kako u njega podrugljivo gleda. Iako je bio mrak, u očima mu je mogao vidjeti taj tajanstveni plamen koji bi se uvijek rasplamsao u trenucima njegovog zadovoljstva.
"Nadam se da si se dovoljno odmorio jer odmah krećemo", reče Oliver. Glas mu je bio jednoličan, monoton, kao da se kotrljao po ravnoj liniji, ali je ujedno bio i oštar, služben.
Nakon nekoliko minuta pokušaja da se vrati na staro, što je podrazumijevalo većinu vremena provedenog zaklopljenih očiju, krenuli su spravljati napitak.
Čim je ustao, zamračio mu se vid od prenagle promjene položaja, ali nije odavao nikakve znakove da mu je loše i da ne može. Nije htio ostvariti nikakvu komunikaciju s Oliverom. Krenuo je prema
Vratio se u onu karakterističnu svakodnevnicu koja podrazumijeva spravljanje napitka, kao da se nijedan od proteklih događaja nije ni zbio.
Oliver nije oslobodio Eugeniusa od lanaca, već ga je pustio da tako radi jer nije mogao riskirati ponovan bijeg. Znao je po iskustvima Eugeniusovih neprijatelja da bi mu u tom slučaju sudbinu krojila smrt.
Međutim, sve bi dao da ne sluša to struganje lanaca po hrapavoj površinu.
"Eugeniuse!" Zagrmio je Oliver svativši da je odsutan u mislima. Eugenius je razmišljao o proteklim događajima uz dozu straha. Ono što je vidio bilo je dovoljno da povjeruje u ona bezjačka vjerovanja o postojanju Boga i Sotone, a nakon svega je samo htio držati čudan lančić zvan krunica oko vrata.
Eugenius se prenuo iz razmišljanja te mu se u istom mahu ispričao.
"Noćas je puni mjesec. U uputama piše da vršak jednorogovog roga moramo dodati nakon što ga okupaju poljupci punog mjeseca...u ponoć"
"Razumijem", odgovori mu kao iz topa.
"Ja ću iz osobnih razloga morati napustiti špilju prije tog trenutka, zato se uzdam u tebe da ćeš u pravi trenutak ubaciti vršak jednorogovog roga i učiniti sve upravo onako kao što piše u uputama"
"Možete računati na mene"
"Drago mi je. U protivnome ćeš pretrpjeti posljedice"
Proces spravljanja napitka bio je doista kompleksan, samo je jedan krivi pokret mogao rezultirati njegovim upropaštenjem. Zato je Oliver zadužio kao svojeg pomoćnika upravo Eugeniusa, osobu za koju je siguran da zna što radi. Sati su odmicali bez da su oni to uopće primjetili, a uskoro se bližila večer. Zadnji su tragovi sunca odlazili s obzora prepuštajući mjesecu vodstvo nad cijelim nebeskim svodom.
Pun se mjesec sakrivao među brojnim oblacima koji su baš zbog njegovog jarkog sjaja bili vidljivi. Nebo je bilo kao prosuto zvijezdama, a razna su zviježđa mogla biti uočena od oka svakog onog tko, kad pogleda u zvijezde, zna u što gleda. Tako je Veliki medvjed svoj prostor na nebu zaposjednuo, a nedaleko od njega bili su uočljivi i Orion, Bik, Veliki i mali pas, Blizanci, Kočijaš, Perzej te još mnogi drugi. Nad prostorom koji nije bio zagađen svjetlom, kao što to biva u gradovima bezjaka, zvježđa su tvorila prelijepu priču ispričanu u zvijezdama: tako je veliki medvjed, brižna majka malog medvjeda čuvala svog sina da ne zaluta u svijet nepoznatog.
Oliver je odjednom osjetio jaku glavobolju: glava mu je pulsirala od pritiska kojeg mu je odašiljao pun mjesec svojom pojavom.
"Ne...ne", rastreseno je započeo Oliver," ovo se ne smije dogoditi...ne tu...ne sad...ne"
Eugenius mu je uputio jedan zbunjen pogled, ali se Oliver nije obazirao na njega, zapravo, doimao se kao da je jedini u prostoriji. Počeo je gledati okolo naokolo kao da je u potrazi za prostorom za sakrivanje, kao da želi pobjeći.
"EUGENIUSE!" Proderao se iz petnih žila, "EUGENIUSE DA SE NISI MICAO ODAVDE!"
"U-u redu...k...kako g...god vi kažete", počeo je mucati od zbunjenosti, "dodat ću jednorogov rog...d...da"
"Dobro", izdahnuo je Oliver. Činilo se kao da se na jedan kratki trenutak smirio. Položio je dlanove na radnu površinu, ali mu je pogled stalno bježao okolo po prostoriji.
"Je li sad sve u redu?", zapita Eugenius.
"Ne..ovaj...da...moram...moram o-", sam je sebe prekinuo usred rečenice. U jednom trenutku se naglo uhvatio za glavu, kao da pokušava silom dodira istisnuti bol, ali bezuspješno.
Prostorijom se razlomio vrisak. Oliver je vrištao od boli. Pokušao je izgovoriti pokoju riječ, ali svaki je pothvat bio daleko bezuspješan. Činilo se kao da je zaposjednut, ali ovo je bilo puno gore od te pretpostavke.
"NE! NE OVDJE, NE SAD! BJEŽI!"
Bile su to zadnje riječi koje je Oliver uspio uputiti Eugeniusu prije no što mu čeljust nije počela mijenjati oblik, a svaki zvuk koji je izlazio iz njega nije bio nalik zavijanju. Kralježnica mu se počela izduživati, a vrat mu se skratio i proširio. Nekoć dugi, vitki prsti sad su bili zamijenjeni debelim šapama, a noge postale su nalik vučjima. Niz oštre, ogromne zube klizila je slina, a na kraju ove bolne preobrazbe, ispustio je jedan zaglušujuć jauk.
Eugenius je shvatio što ima pred sobom: Oliver se pred njegovim očima pretvorio u vukodlaka...i to kakvog vukodlaka. Bilo je ovo vrijeme da se pozdravi sa svojim životom. Bio je u lancima, a pred sobom je imao vukodlaka koji bi ga mogao proždrijeti samo tako.
Vukodlak je režao i neko ga vrijeme promatrao, a Eugenius je pokušao naći način za bijeg. Gledao je po prostoriji, pokušavao je pronaći čarobni štapić ili nešto slično tomu, a onda se sjetio: ovaj je napitak baziran na kiselini, ako na lance prolije određenu količinu, mogao bi ih otopiti. Nadao se da će uspjeti, to mu je jedino moglo spasiti život. Drhtavim je rukama uzeo zdjelu i njome zagrabio količinu napitka, a potom ga prolio po lancima. Miris kiseline kako izjeda čelik rasprostrio se prostorijom i Eugeniusovim plućima, ne dozvoljavajući kisiku da prođe u dovoljnim količinama.
Eugenius je bio slobodan.
Čini se da je Eugenius svojim pothvatom razljutio vukodlaka, tako da mu se ovaj počeo polako približavati. Izučavao je svaki dio njegova tijela, svaki njegov pokret kako bi dobio povratnu informaciju na koji ga je način najbolje napasti.
Eugenius nije mogao pronaći čarobni štapić. Jedini koji mu je bio u vidnom polju nalazio se blizu preobraženog Olivera, ali je ideju da ga se domogne do kraja isključio.
Odjednom, vukodlak je podignuo prednju šapu i njome išao napasti Eugeniusa, a potom je skočio u njegovom pravcu kako bi ga se lakše domogao. Sve je to bilo popraćeno uz vrisak užasa s Eugeniusove strane. Srećom, uspio ga je izbjeći.
Dobio je ideju: ako je uspio lance otopiti napitkom, kako bi ona djelovala na njega? Znao je da neće biti nimalo ugodno, ali to je bilo najbolje čeg se mogao sjetiti u tom kritičnom trenutku. Uzeo je cijeli kotlić te čekao sljedeći potez vukodlaka. Za nekoliko sekundi, vukodlak je ponovo krenuo na njega, a ovaj je, ciljajući na njega, prolio cijeli sadržaj kotlića na vukodlaka. Zajaukao je od boli, ali to je samo pospješilo njegovu ljutnju, sad je više nego ikad prije htio nauditi Eugeniusu, koji je sad bio bez ičega čime bi se mogao obraniti. Jedino mu je preostalo potrčati i vrištati.
Nasrnuo je na njega kao na lane, a Eugenius se u sljedećoj sekundi našao ispod vukodlaka. Znači, ovakav je osjećaj kad znaš da ćeš umrijeti?
Međutim, čini se da je nešto omelo Olivera, naćulio je uši i okrenuo glavu u drugom smjeru. Čuo je nečiji zov, čuo je drugog pripadnika svoje vrste. Eugenius je taj trenutak nepažnje iskoristio da se izvuče te je potrčao koliko su ga noge nosile, a vukodlak je krenuo za njim. Trčao je prema njemu svom snagom, ali on mu sad nije bio glavna zanimacija, samo ga je htio povrijediti. Kandžom mu je rasparao pelerinu, a drugom mu je unakazio lice. U drugom pothvatu je skočio na njega i tako ga kandžama izmrcvario, a krv je tekla na sve strane. Sad više nije bilo pitanje koliko će ožiljaka ostati kad zacijele, rane...sad je bilo pitanje života i smrti.
Hitro je potrčao prema mjestu gdje je čuo zavijanje drugog vukodlaka, a vođen još jednim istim glasom uputio se u pravom smjeru.
Došao je do šume gdje je zatekao vukodlaka, jelena i ogromnog, crnog psa. Oči psa i jelena odale su strah, a jantarne oči drugog vukodlaka odale su euforiju.
Nasrnuo je na Olivera svom snagom te su se stali hrvati. Oliver je branio svoj teritorj, a drugi je samo htio zabave.
U tijelu drugog vukodlaka nalazio se Remus Lupin. Osjetio je miris pripadnika svoje vrste na kilometre, znao je da mora tamo otići.
Remus je Oliveru rasparao kožu nasilnim pokretom šape, a Oliver mu je uzvratio udarac. Potom ga je ugrizao svom snagom na području trbuha dok mu se krv nije počela izlijevati iz rana, a to je bio znak uzbune za Jamesa i Siriusa. Nevino hrvanje preraslo je u borbu. James je rogovima ciljao Oliverove oči, a Sirius ga je s druge strane ugrizao za šiju. Oliver se na trenutak povukao iz borbe, shvativši da je brojno i fizički nadjačan, a opekline od kiseline još su mu uvijek pržile rane.
Potrčao je, onako teško ranjen prema špilji. Nije se zaustavljao ni u jednom trenutku. Napitak mu je polako ulazio u krv, trujući njega samoga svakim trenutkom sve više i više. Tijelo mu je bilo izmučeno i izranjavano, sad se samo htio odmoriti do zore. Sad je samo htio da prokleta noć prođe.
[13.9.2017.]
______________________________________
Evo i novog nastavka! Radnja se polako privodi kraju i još će uslijediti tek nekoliko nastavaka koji će rasplesti cijelu radnju. Nadam se da ću to uspjeti odraditi na dobar način te da vas neću razočarati. Sad je glavno pitanje hoće li, ili neće, Eugenius i Oliver preživjeti.
Želim čuti povratnu informaciju od vas: želim čuti sviđa li vam se i što mislite zato vas molim da mi uputite pokoji komentar, puno mi više znači od samog votea!