James Potter i Sjena

Sin Palog Anđela

Nekoliko su sekundi tako stajali u tišini kujući planove u svojim mislima. Pokušavali su se sjetiti svake čarolije koja bi im pomogla u obrani.
Stajali su tako u mrtvoj tišini dok je kotlić bio jedini izvor svjetla.

A onda, jedna se baklja upali.

Za njom i druga, i treća, i četvrta i naposlijetku peta.

Ogledavali su se oko sebe ne bi li uočili što novo. Sve se činilo kao prije. Sve je doista tako i bilo. Međutim, jedna je bila stvar koja se promijenila: raspored baklji.

Njihova krvavocrvena svjetlost tvorila je pentagram. Svaki je stajao u jednome kraku...

Jedan je bio prazan.

Stajali su kao kipovi još nekoliko sekundi. Osjetili su neobjašnjivu toplinu koja je dolazila iz pravca tla. Vidjeli su crvene linije: obrisne linije one peterokrake zvijezde, ali je ona bila dovoljno velika da tad nisi bili svjesni unutar čega zapravo stoje.

U daljini su se čuli koraci. Bio je to nečiji trom hod čiji vlasnik nije pokušavao prekriti svoju prisutnost.  U svojoj je ruci držao baklju.

Kroz odškrinuta su vrata pokušavali razaznati što se to tamo vani zbiva, ali je bilo premračno. Prilika koja se tamo nalazila bijaše zakukuljena. Jedini dokaz njene prisutnisti bila je sjena koja je dopirala kroz vrata.

Otamo se čuo prigušen dubok glas. Sva su četvorica naćulila uši ne bi li uspjeli razlikovati što više riječi.

"Gospodare, imamo goste!"

Vlasnik toga glasa djelovao je kao da ga sve ovo neizmjerno zabavlja i da se ovome raduje što je bilo poprilično jezivo u ovoj situaciji. Njegova ushićenost tjerala im je strah u kosti.

Koliko se god trudili što bolje promotriti tu priliku u daljini, nisu je mogli vidjeti. Nisu je mogli prepoznati. Najbolji pogled na nju su imali u sjeni.

Čuli su kako se nečiji koraci udaljavaju, ali baklja je ostala na istome mjestu. Kao da ju je netko drugi nosio. Međutim, oni nisu čuli drugi par koraka kako im se približava, nisu vidjeli drugu sjenu.

"Vidim", čuo se drugi glas izvana. Taj glas Jamesu bijaše poznat, ali nije znao otkud točno.

U tom se trenutku baklje ugase. Mrak opet prevlada. Jedini izvor svjetla bio je kotlić iz kojeg je zračila svjetlost te oni užareni obrisi peterokrake zvijezde.

Odjednom baklja koju je držala prilika izvana padne. Širila je vatru po tlu iako je on bio kamen. Vatra je kao po nekoj putanji puzala do njih. Sve do one peterokrake zvijezde u čijim su krakovima stajali pojedinačno. Sad su ti obrisi postajali jasniji, postajalo je sve toplije. Kao da su se dizali u visine.

I doista: vatra je rasla, rasla je sa svih strana. Tvorila je zidove koji su bili tek počeli rasti. Crvena svjetlost im je prekrivala lica. Postalo je nepodnošljivo vruće.

Zvuk kreštanja i krila čuo se u daljini. Do njih je doletjela sova. U njenim se očima vidio odsjaj vatre. Gledala je u njih poput lešinara.

"Bjež'mo!", poviče Sirius. Njegov je glas odjeknuo prostorijom.

Taman je krenuo da bi potrčao, ali nije mogao prekoračiti vatru koja se više nije širila. Sad su i oni postali svjesni činjenice da se diže uvis.

Vatra je polako trošila kisik u zatvorenoj prostoriji. Zrak je postao težak, a kisika je sve manje i manje bilo. Čuo se vuk pucketanja vatre. Jedini dio prostorije zahvaćen vatrom bijaše taj u kojemu su se oni nalazili. Sve ostalo bilo je netaknuto.

"Aguamenti!", poviče on, ali taj mlaz vode koji je potekao iz štapića postane para.

"AGUAMENTI", prodere se James nakon Siriusa, ali ni njemu se nije posrećilo. Sada je znao, sada su svi znali. Ovo nije bila obična vatra koju su otkrili pračovjeci: ovo je bila crna magija.