Pirkanje letnjeg vetrica je prijalo mom uzavrelom licu, ali i uprkos tome,cinilo se kao da tempteratura iz minuta u minut sve vise raste. Dok mi se vid postepeno zamagljivao od prijatnog povetarca, vazduh je postajao zagusljiv i sve teze se moglo disati.
Ili se bar meni tako cinilo.
Bledo sam gledala bezivotno telo dvadesetcetvorogodisnje devojke, pitajuci se kakav monstrum je u stanju da uradi nesto ovakvo. Njeno krho telo nalazilo se u neprirodnom ljudskom polozaju, dok su njene morsko plave oci prazno gledale u nebo. Nije se pomerala-bila je mrtva vec par sati.
Elizabet Grin.
Duboko sam udahnula razmisljajuci o uspesnom zivotu koji je cekao ovu mladu devojku. Najbolje godine su bile pred njom,a osoba neovlascena za takvo nesto joj ih je tek tako oduzela.
Ona je bila necija cerka i sestra, necija porodica.
"Gospodine Milford?"
Forenzicar,koji je stajao prekoputa mene, podigavsi pogled sa svojih izvestaja, pogledao me je. "Agente Braun."
Uctivo sam klimnula u znak pozdrava,pa se potom ponovo fokusirala na mesto zlocina. "Imate li nesto za mene?"
"Pa, sudeci po polozaju ove mlade devojke, mogli bismo da pretpostavimo da je u trenutku pada na zemlju vec bila mrtva. Polozaj njenih ruku to i dokazuje",njegova ruka pokrivena plavom rukavicom usmerila je moj pogled ka njenim bledim rukama.
"Prostrelne rane?"
"Dve",rekao je znacajno me pogledavsi. Prateci njegov pokret ruke, ugledala sam jednu ranu u predelu grudnog kosa i jos jednu u predelu stomaka. "Prva rana je bila smrtonosna."
"Tip je profesionalac?"
"Tako je.Bas kao i kod prosle zrtve, agenta Hataveja, i agent Grin je ustreljena dva puta. I sami mozete primetiti slicnosti,koje su napravljene namerno."
"Trazimo istu osobu",namrstila sam se,razmisljajuci. "Imate li vreme smrti?"
"Smrt je nastupila odmah nakon sto je zrtva ustreljena prvog puta."
"Pretpostavljam da je i drugi hitac bio tu samo kao varka?"
Forenzicar je klimnuo glavom. Izdahnula sam. Nisam mogla poverovati da je "Orion" izgubio dva agenta u vremenskom periodu od nedelju dana.
To je... previse.
Preveliki gubitak.
"Kao sto vec i sami znate,ne mogu sa sigurnoscu da utvrdim tacno vreme, ali... sudeci po ukocenosti tela, agent Grin je ubijena pre par sati. Da budem prezicniji, izmedju sedam i devet sati je proslo od tada."
"To je dosta.Tada smo vec svi bili na poslu."
Namestio je svoje naocare i zbunjeno me pogledao. "Dok se ne obavi detaljna obdukcija, preporucujem da ne uzimate u obzir moje misljenje. Ovo su samo procene, ne i provereni iskazi."
"Jos nesto?"
Spustivsi se na kolena pored umrtvljenog tela, rukom je pokazao ka zrtvinim usnama. "Gube boju. Bas kao i telo toplinu. Bojim se da je nas ubica ovo odradio profesionalno."
"Ako je od ubistva proslo relativno dugo,odnosno par sati,znaci da je osoba koju trazimo bila odsutna danas na poslu."
Usne su mu se izvile u zadovoljni smesak dok je klimao glavom. "Pretpostavljam da je tako."
Klimnula sam glavom i sklonila zalutali pramen sa lica. "Sklonite telo na sigurno,uradite obdukciju i preduzmite potrebne mere. Porodica je vec obavestena, ali, bojim se da cemo ovoga puta, sahranu odloziti sve do trenutka dok ne budemo potpuno sigurni da smo saznali sve sto nam telo pruza. Hvala Vam, gospodine Milford."
Osmotrivsi celokupno mesto zlocina, imala sam neki cudan predosecaj. Mucnina koja se iznenada javila mi je jasno dala do znanja da nesto nije u redu.
Dezurne policijske patrole okruzile su mesto zlocina, nacinivsi jedan veliki ogradjeni krug.
Tri vozila hitne pomoci.
Privatna vozila "Orion"-a.
Sve se nekako savrseno uklapalo u ceo ambijent, ali sitnice su bile u pitanju. Sitnice koje su me navele da pomislim kako je sve ovo detaljno osmisljeno.
Osmisljeno do najmanje sitnice.
I jeste bilo.
A,i osecaj koji sam imala,bas kao da je ubica tu, medju nama. Kako posmatra svaki nas potez i korak i smeje nam se.
Izvadila sam telefon iz dzepa farmerica i bez razmisljanja ukucala poruku agentu Butu,analiticaru, da proveri u bazi ko danas nije bio prisutan na poslu.
Vrativsi telefon nazad,jos jednom sam bacila pogled na uzurbane ljude koji su obavljali svoj posao. Ugrizla sam se za usnu, nastojeci da se fokusiram.
Nesto se nije poklapalo.
Ubica zeli nesto da nam kaze.
Nesto da nam poruci.
A ja to nisam primecivala.
Sta je u pitanju?
"Agente O'Konor?"
Glas iz bubice u mom uvu se oglasio:"Agente Braun?"
"Sta imate da mi kazete o povezanosti izmedju agenata Hatavej i Grin?"
Grub glas tridesetogodnjisnjeg analiticara je zastao,dok su se u pozadini culo njegovo brzo tapkanje po tastaturi. "Agenti Hatavej i Grin nisu imali mnogo susreta. Pre dve godine bili su poslati u Avganistan, zadatak predodredjen za kontrolu terorizma...i..." , ponovo je zastao, "par dana pre smrti agenta Dzejkoba Hataveja, zajedno su bili na zadatku sa jos dvoje specijalnih agenata."
"Hapsenje najvece mafijaske losandjeleske bande?"
"Hm,da. Tako je."
"Znaci,imaju zajednickih tacaka u prolosti",zakljucila sam. "Imena preostalo dvoje agenata?"
"Ahm, federalni agent Rouz King i Dzo Meldram."
U trenutku kada sam cula imena svojih dveju drugarica,iznenadila sam se. Svakakve misli su mi prosle kroz glavu, ali je jedna pomisao pridobila posebno znacenje. "Rouz King i Dzo Meldram?", ponovila sam nadajuci se da nisam dobro cula.
"Da."
Ako je agent Dzejkob Hatavej mrtav, bas kao i agent Elizabet Grin...
Mozda to ima nekakve veze sa njih dve.Mozda su upravo njih dve sledece zrtve.
"Agente O'Konor?",izgovorila sam njegovo ime dok sam pogledom prelazila preko mesta zlocina. Sunce koje je obasjavalo cistinu na kojoj smo se nalazili je smetalo mom vidu. "Posaljite patrole po agente. Od sada pa nadalje, agenti Dzo Meldram i Rouz King su pod zastitom "Orion"-a. Posaljite ih u sigurnu kucu izvan L.A-a."
"Odmah",rekao je nakon cega se cuo zvuk koji je pokazao da se analiticar odjavio.
Razmisljajuci o njihovom povezanoscu, shvatila sam da ima nesto u vezi hapsenja mafijaske bande.
Kakve?
Nisam bila sigurna.
Dva od cetiri specijalna agenta su mrtva. Jedan svedok koji je tvrdio da je video sumnjivog coveka odmah nakon pucnjeva...Vinsent Anderson! Vidjen na mestu zlocina ubijenog Dzejkoba Hataveja.
To je to!
Zajednicka tacka im je Vinsent Anderson, clan bande.
Ako je on bio umesan u prvo ubistvo, vrlo je moguce da poznaje krticu za kojom tragamo.
Kako se nisam ranije prisetila toga?
O, Boze!
"Molila bih za paznju!", viknula sam pokusavajuci da nadglasam sve policajce i agente "Orion"-a. Odmah nakon sto sam to izgovorila, svi su se okrenuli ka meni, preusmeravajuci svoju paznju. U tom momentu sam pokusavala da smetnem s uma cinjenicu da je vrlo moguce ubica medju nama.
Pogledavsi ih sve, procistila sam grlo i nastavila:"Vinsent Anderson, clan najpoznatije mafijaske losandjeleske bande je trenutno glavni osumnjiceni, dok se ne pronadje ubica. Ovaj put, blize smo istini nego ikada. Iz tog razloga, zelim da osumnjiceni bude priveden do veceras!"
****
Bacila sam jos jedan pogled na dosije koji sam imala ispred sebe i izmoreno izdahnula.
Bilo mi je dosta igre.
Zelela sam da pronadjem osobu odgovornu za ovo.
Zatvorivsi ga, odsecno sam pogledala mladica u ranim dvadesetim godinama. "Vinsente Anderson", svecano sam izgovorila njegovo ime." Imas li ikakvu predstavu zasto si ovde?"
Frknuo je i prekrstio ruke na grudima. Njegov polozaj sedenja na stolici prekoputa mene je dosta govorio; opusten stav, nije ga bilo briga zasto je doveden u najpoznatiju kriminalisticku firmu za resavanje zlocina.
Tipicna,problematicna deca, pomislila sam. Ali,stavise, nisam ga prezirala. Malo pre toga sam saznala da je ostao siroce jos u ranom detinjstvu, sto znaci nije bilo prisustva roditelja i njihovog uticaja. Tinejdzer je zeljan paznje, i- vec sa sedamnaest zavrsi u zatvoru.
Coknula sam jezikom i nasmejala se. "Nije te briga,ha?"
Nije se ni pomerio. Trepnuo je i dalje me nezainteresovano posmatrajuci.
"U redu. Pomoci cu ti", rekla sam podigavsi obrvu. "Dva specijalna agenta su mrtva, a ja pokusavam resiti njihova ubistva."
Njegove plave oci su zasijale na trenutak, i to je bilo sve. Nije zeleo da komunicira, sto je bilo ocigledno, ali on je trenutno bio veoma vazna karika u ovom slucaju. Ako ne budem uspela njega da nagovorim da prica, vraceni smo na pocetak sto nikako nisam zelela.
Procistila sam grlo i zatvorila oci na par sekundi,nakon cega sam rekla: "Nemam vremena za igrice,mali."
Brzinom svetlosti sam prislonila dlanove na povrsinu stola i priblizila se blize njemu. "Vec sa sedamnaest si zavrsio u maloletnickom zatvoru?", postavila sam pitanje na koje sam vec znala odgovor. "Sta ako bih ti rekla da, ako sada progovoris...pa, mogla bih uciniti nesto povodom tvog odlaska jos jednom u zatvor. Znas,vidjen si na mestu zlocina."
"Bio sam u zatvoru sve do pre nedelju dana i nisam umesan ni u kakvo ubistvo."
Ko bi rekao?
Momak zna da prica!
"Oslobodjen si tri dana pre prvog, a desila su se dva ubistva",ozbiljno sam ga pogledala. "Sta znas o specijalnom agentu Dzejkobu Hataveju?"
Mladic je prevrnuo ocima i coknuo jezikom. "Ozbiljna si? Upravo sam rekao da nisam umesan, sta god da se desilo."
"Pitala sam te nesto. Sta znas o agentu Hataveju?"
Duboko je udahnuo i odmahnuo glavom. "Salis se? Ne znam nista."
Suzila sam oci, pokusavajuci da ga zaplasim,ali sve sto sam dobila u znak odgovora je njegovu nezainteresovanost. Pokupila sam dosijee i izvestaje i brzo ustala sa stolice. "Pa,u tom slucaju, bojim se da nisam u mogucnosti bilo sta da uradim povodom tvog hapsenja."
Okrenuvsi se i posavsi ka vratima, pala mi je jos jedna ideja na pamet. "I, da", okrenula sam se prema njemu, "ovog puta, to nece biti maloletnicki zatvor. Svestan si toga,zar ne? Ubistvo dva specijalna agenta... Verovatno ce biti samica", upitno sam podigla obe obrve ocekujuci bilo sta. Iako je njegovo lice pocelo da poprima zabrinut izraz,cutao je. "Pa, onda je to to,valjda",okrenula sam se i otvorila vrata sobe za ispitivanje. Zakoracivsi jednom nogom napred, zacuo se njegov usplahireni glas.
"Sacekajte,sacekajte!",okrenula sam se ka njemu noseci lukavi smesak na licu. "Progovoricu."
Ponovo sam sela prekoputa njega i osmotrila njegovo zabrinuto lice. "Slusam te."
"Sta zelite da znate?"
"Povezanost izmedju tebe i agenta Dzejkoba Hataveja."
Procistio je grlo i nastavio nervoznim glasom:"Ja... nisam ga licno poznavao. Tog dana mi je stigla poruka da treba da se nadjem sa izvesnim mladicem koji zeli da se pridruzi nasoj...", sumnjivo me je pogledao," grupi. Kada sam stigao na mesto ugovorenog sastanka,decko je bio vec mrtav."
"Da li si video nekoga na mestu zlocina? Sreo bilo koga sumnjivog?"
Odmahnuo je glavom, gledajuci u stranu, kao da pokusava da se priseti.
"Ne?"
"Hm,mislim da...da,jesam. Bila je tamo... hm,jedna devojka? Nisam bas siguran da li bi mogla biti umesana, ali je jedina osoba koju sam sreo dok sam isao tamo."
Devojka.
Uzela sam hemijsku i zapisala. "Da li si joj video lice? Kako je izgledala?"
"Nisam obracao paznju,ali... bila je srednje visine."
Zapisavsi i to,pogledala sam ga. "Oruzje?"
"Ne da sam ja video."
"Da li ti je ime Elizabet Grin poznato?"
Namrstio se i odsecno odmahnuo glavom. "Prvi put cujem."
Zapisivajuci sve njegove izjave, dobila sam kompletan izvestaj svih njegovih odgovora.
Devojka.
Osoba koju trazimo je devojka.
Ali,koliko god se ja trudila da ne razmisljam u tom pravcu, Aurora mi svaki put padne na pamet kada pomislim na krticu.
Ima dosta podudarnosti.
Od kada se pridruzila Organizaciji, pocela su sumnjiva desavanja i prvi znaci odavanjanja informacija.
Plava kosa.
Ne tako lepa prolost sa mnom.
Sve je nekako ukazivalo... na nju.
"Da li je to sve? Da li sam sad slobodan?"
"Jos jedno pitanje",uputila sam mu ozbiljan pogled. "Da li poznajes osobu pod imenom Aurora Markez?"
"Ne."
Nimalo razocarano, skupila sam sve izvestaje na jednu gomilicu. "To bi bilo sve. Zamolicu te da ne napustas drzavu, bar ne dok ne resimo ovo", spazivsi njegovo lice koje me gleda kao nekakvu nastavnicu,nastavila sam:"Ili,mozes da napustis drzavu,pa da nastanu jos veci problemi. Ne zaboravi, zatvor te ceka,bas kao i samica."
Njegovo decacko lice postalo je blaze, skoro pa uplaseno,pokazavsi mi da je shvatio znacenje mojih reci.
On je samo dete,ponovila sam sebi.
****
Spustivsi svoj pistolj kraj torbe, osetila sam znatno olaksanje sklonivsi taj tezak predmet dalje od svoje futrole. Nastavila sam ka kaucu na kom je Erik bio opruzen.
"Hej", tiho sam se javila,ni sama ne znajuci kako da se postavim u ovoj situaciji. S Erikom nisam pricala pd sinoc, od kada je Dzejms posetio nasu kucu.
Pogledao me je i blago se nasmesio. "Hej. Vratila si se."
Prisla sam trosedu i,izdahnuvsi,sela pored njega. "Dan je bio veoma naporan. Kada si se vratio?"
"Malo pre tebe."
"Umorio si se?"
Odmahnuo je glavom i ustao. "Ne bas."
"Vecerao si?"
Klimnuo je. "Jesam."
Namrsteno sam posmatrala njegovu figuru koja se sada vec kretala prema stepenicama. Shvatila sam da nesto nije u redu,koliko god se on trudio to prikriti. "Erik?",pozvala sam ga.
Zaustavio se u trenutku kada je stigao do prvog stepenika. Pridrzao se za zid i okrenuo se ka meni. "Da?"
"Da li je sve u redu?"
Skrenuo je pogled na trenutak i ponovo me pogledao. "Da,zasto ne bi bilo?"
Laz.
"Mozes mi reci ako nesto-"
"Sve je u redu",prekinuo me je i popeo se uz stepenice.
Popela sam se za njim i pratila ga sve dok nije usao u nasu sobu. "Erik... mozemo li da pricamo?"
Zbunjeno se okrenuo prema meni i odmahnuo glavom. "Zaboga,Elena, zasto bismo? Nista se nije desilo."
"Zar nismo rekli da necemo lagati jedno drugome?",pitala sam ga podignuvsi jednu obrvu.
"O cemu pricas?"
"Reci sta te muci",rekla sam mu iako sam znala o cemu se radi.
O Dzejmsu.
Frknuo je i prevrnuo ocima. "Elena-"
"Hajde."
Coknuo je jezikom i skrenuo pogled. "Ko je bio onaj decko od sinoc... zapravo?"