Nadvio se nad stolom,bas kao i ja, i spustio glavu tako da smo se gledali pravo u oci. Nervozno sam proskiljila, pitajuci se zasto je zapravo dosao.Moj i Dzejmsov odnos oduvek je bio nesiguran, ali ovo je postalo neadekvantno ponasanje. Bilo mi je dosta tajni, sumnjivih lica i desavanja u mojoj firmi.
"Zasto si dosao?",promrmljala sam tiho.
Na trenutak je zastao,pokazavsi oklevanje. "Dosao sam zbog tebe, u redu?"
Iako su me njegove reci dotakle, cinilo mi se kao velika farsa. Zasto ovo radi? Zasto, ako uporno odbijam da imam bilo sta sa njim?
Blago je nakrivio glavu u stranu,i dalje me pazljivo posmatrajuci. "Zeleo sam da dodjem da te vidim."
"Nemas zbog cega dolaziti!", viknula sam. Uh,koliko me je samo nervirao,nisam ga podnosila. Sama njegova pojava me je toliko iritirala, nagnajuci me da pomislim kako sam uspela da ovako zakomplikujem svoj zivot. Maltene imam ljubavnika. Varam svog verenika!
Ucinilo mi se da sam uocila tugu u njegovim braon ocima kada je preusmerio svoj pogled ka povrsini stola ispod nas. "El, prilicno sam siguran da si mi poslednji put jasno dala do znanja da-"
Frknula sam,ispravivsi se. Zamahnula sam kosom, zabacivsi je preko ramena i fokusirala se na njegovo lice. "Dzejmse, nemas apsolutno nikakva prava dolaziti ovde nenajavljen, usred ove situacije sa nepoverenjem u Organizaciji."
"Elena, dopusti mi da... Mozemo li samo porazgovarati, kao odrasli ljudi?"
Nasmejala sam se. "Ja sam za, ali mislim da tebi taj pojam i nije jasan. Kada si se ti ponasao odraslo?"
Odmahnuo je glavom i ispravio se, stavivsi ruke u dzepove. "Elena", pogledao me je, "samo... razgovarajmo. Mozemo jos uvek ovo da resimo."
"Nemamo mi o cemu da razgovaramo", rekla sam spustivsi pogled ka podu.
"Ne mislis li da-"
"Jedino o cemu ja sada razmisljam je kako dovesti ovu firmu u red! Sem ako nemas neki savet ili obavestenje koje bi mi posluzilo, ne zelim te slusati, okej?"
Promatrao je moje lice nakratko, a potom prosao rukom kroz svoju kosu, istig trenutka me podsetivsi kako sam ja to radila pre samo par dana.
Elena!, opomenuo me je glasic koji je uvek tu u pogresnom trenutku, primetila sam.
"Ja-"
Nije stigao zavrsiti svoju recenicu- bili smo prekinuti nasilnim otvaranjem vrata sa druge strane prostorije. Dok je meni jedna ruka nesvesno poletela ka pistolju, oboje smo se instiktivno okrenuli ka osobi koja je stajala na vratima.
"Agente Braun", zadihano je procedio analiticar kome sam poverila zadatak, "oprostite na upadu,ali, imamo nova saznanja."
Odmakla sam se od stola i pogledala kompjuterskog analiticara koji je zaradio moje poverenje radeci u ovoj firmi vec par godina. "Agente But, sta ste pronasli?"
"Podjite za mnom",rekao je nakon cega je nestao iza dovratnika. Znacajno sam pogledala Dzejmsa koji mi je pogledom govorio da nas razgovor nije zavrsen i zabrinuto krenula brzim korakom, prateci analiticara.
Nalazili smo se u zamracenoj, prostranoj prostoriji za obucene analiticare.Velike ekrani koji su prekrivali povrsinu ogromnih zidova, prikazivali su razlicite uglove ulicnih kamera ispred i unutrasnjosti Organizacije. Svaki snimak je pojedinacno kazivao za sebe, ali zajedno su mogli da stvore neopovrgljivu sliku i kazu nam dosta.
"Sta ste otkrili?"
Analiticar se,drzeci tablet u rukama, okrenuo ka meni i Dzejmsu. U kutovima mracne prostorije uocila sam jos par prilika za kompjuterima koji su tapkali nesto na tastaturi neverovatnom brzinom.
Secanja su me u tom trenutku vratila sest godina kasnije, na moje polaganje na Akademiji i zabrinutost koju sam osecala pri upisu. Pitanje koje me je u tim tinejdzerskim godinama kopkalo bilo je kojim putem ici: agent na terenu ili analiticar?
Upravo me je ta Akademija upoznala sa surovom realnoscu ovog sveta,a ja, ja sam se opredelila za to da branim ovu drzavu i "cistim kriminal sa ulica", kako bi to Lisa opisala. Nijednom, za ovih par godina, se nisam pokajala zbog svog izbora, znajuci da radim pravu stvar.
Povrativsi se u stvarnost, obratila sam paznju na analiticareve reci:"Pre samo nekoliko minuta smo uhvatili jedan kadar naseg misterioznog lika iz garaze samo dva bloka dalje odavde."
Dzejms je zbunjeno progovorio: "Misterioznog lika?"
"Duga prica",promrmljala sam ne zeleci da razgovaram o tome.
Dzejms me je,prekrstivsi ruke na torzou, sumnjivo pogledao. "Da, koju sam ja voljan da cujem. Nesto ti se desilo?"
Analiticar se okrenuo ka nama, ali se nisam obazirala na njega. Oslonivsi se na ivicu stola iza sebe,pogledala sam Dzejmsa sa iskrenom dozom zabavljenosti, znajuci koliko ne voli neizvesnost koju sam tako voljna da mu priredjujem. "Naravno da ne. Dragi, zar sumnjas u mene?", izgovorila sam mrmljajuci.
"Elena?",zabrinuto je ponovio. "Jedina, ja sam svestan cinjenice da si ti u stanju da se branis,ali bi i ti trebala biti svesna toga da napolju postoje opasni ljudi."
"Ljubavi, hvala na brizi, ali kao sto i sam rekao, ja jesam u stanju da se sama branim. Agente But,ako biste nastavili-"
Agent But je trepnuo par puta, verovatno nastojeci da procesira reci koje smo upravo uputili jedno drugome. "Ahm",zapoceo je zbunjeno analiticar kada sam ja bacila poslednji pogled na Dzejmsa koji me je i dalje posmatrao, "gde sam stao? A,da... Dva bloka odavde, uhvatili smo jedan ugao nase sumnjive osobe iz garaze, snimljeno juce,odmah nakon sto vam je umakla. Iako je to nedovoljno da bismo utvrdili ko je to po registrovanim licima iz baze podataka, imamo veoma vazan dokaz koji bi vam posluzio u istrazi."
Bes koji sam osetila u tom trenutku, znajuci da sam korak blize istini i otkrivenom identitetu nase krtice, je rastao. Nisam mogla zamisliti kako bih se tek obuzdala da stvarno imam ime i prezime osobe koja je odgovorna za ovo rasulo. Nestrpljiva da cujem sta je to toliko vazno, prekinula sam dramaticnu pauzu:" Ko je taj covek?"
"Ispravka",nasmesio se agent tapkajuci nesto po ekranu svog modernog tableta. "Bolje pitajte ko je ta zena."
Ponosno se osmehivao dok je jednim potezom ruke prosledio sliku sa svog tableta na ogroman ekran ispred nas. Prilika je bila obucena u isto crno odelo koje pamtim od juce; ista crna kapuljaca,ista gradja i visina, nalazila se u moru razlicito odevenih ljudi.
To je to bilo bez ikakve sumnje.
"Zena?",Dzejms je ponovio zateceno.
Osoba je na snimku bila okrenuta ledjima, ne dozvoljavajuci da vidimo lice. Setala je odsecno,ponosno i ispravnih ledja, kao princeza. Sve sto je kvarilo taj prikaz savrseno skrivene prilike, bio je pramen svetle kose koji je zakasnjeno vijorio za njom.
"Zena?",ponovila sam uzbudjeno.
Klimnuo je gledajuci u ekran. "Zena. Kao sto i sami vidite, nedovoljno da bismo bilo sta drugo videli, ali dovoljno za napredak u istrazi."
Dzejms me je pogledao, preusmeravajuci paznju na mene. "Sada ces uspeti da suzis listu zaposlenih. Ako musku populaciju skines s liste, dobices upola manje osumnjicenih."
Klimnula sam glavom, shvatajuci da je u pravu. "Tako je."
"Naravno, nismo u mogucnosti da potvrdimo nase sumnje,ali je prilicno je verovatno da je i sve ovo varka."
"Agente But, odradili ste odlican posao. Svaka cast!",nasmejala sam se. "Hvala vam na pomoci.Nastavite s poslom."
Analiticar je klimnuo. "Naravno, agente Braun."
****
Jos uvek nisam potpuno shvatala kako sam zapravo pristala da odem sa tim kretenom na rucak. Oduvek me je nervirao njegov neozbiljan pristup onome sto radi, a jos vise to kako je uticao na mene. Iako sam ga iz dna duse mrzela, nisam mogla da demantujem cinjenicu da je on zapravo bio u stanju da jednom recju ucini da se osecam posebno i voljeno bas kao u onim vremenima kada smo bili zajedno. Uvek je postojala neka sila privlacenja izmedju nas ciji je intenzitet bio prevelik za podneti. Pozuda i nekontrolisanost. Ni sada se nista nije promenilo; i dalje sam bila ista ona Elena kojoj je upravo kreten ispred predstavljao slabu tacku. I mrzela sam sebe zbog toga.
Mnogo mrzis sebe u poslednje vreme, primetio je glasic.
Nije tacno...
Oh,jeste.I uglavnom je ovaj lepotan prekoputa kriv.
Ucuti!
Kada sam napokon ucutkala unutrasnji glasic, obratila sam praznju na Dzejmsa i usresredila se na njegove pokrete ruke koje je pravio tako odmereno i fokusirano. Pridigao je casu blize svojim usnama i pogledao me,uocivsi da ga gledam.
...Prava rec je buljiti.
Sada je dosta!
Oslonila sam se na sto, podupirujuci se laktovima i pogledala ga. "Da li mi se to cini ili se Elena Braun priprema da postavi pitanje veka?", pitao je zadirkujuci me.
Nekada me je stvarno pogadjalo i zabrinjavalo koliko me je on dobro poznavao. Nije bilo potrebno da progovorim ili nesto uradim, unapred je znao svaku moju nameru i to me je ubijalo. "A da li se meni to cini ili cu dobiti odgovor za Darvinovu nagradu?", poklopila sam ga.
Spustio je casu na sto i nadlaktio se bas kao i ja. "Zavisi od toga koje je pitanje", nasmejao se,pa onda dodao:" Prihvatam igru."
Podigla sam jednu obrvu,nasmejavsi se. Znala sam da je prilicno besmisleno pitati ga cemu sve ovo, ali me je zanimalo. A,i,koliko se secam, poslednji put kada smo izasli na pice, zavrsilo se poljupcem,sto nije bilo dobro. "Volela bih da znam zasto si dosao danas u "Orion". I zasto si me pozvao na rucak?"
Ni na trenutak nisam primetila da su ga moja pitanja iznenadila,mada mu je osmeh postao jos siri. "Nemam poseban razlog."
"Dzejmse",prekinula sam ga dok sam se smejala,"odgovori mi."
Duboko je udahnuo i ponovo se nasmejao. "Nacuo sam price da imas problema-"
"Nacuo?",podigla sam obe obrve.
"Da prolazis kroz tezak period,i... prosto sam zeleo da vidim da li ti je potrebna pomoc."
Odmahnula sam glavom naginjuci se prema njemu. "Znas i sam da mi nije potrebna pomoc-"
"Kada je Eleni Braun i bila potrebna?"
"Nikada. Nece ni sada."
Nasmejao se i naslonio na naslon stolice. Pogledavsi me, ugrizao se za usnu. "Znas,El, znajuci te... I da ti je potrebna, znam da je ne bi trazila. Prosto si takva i to je u redu. Ali, u redu je znati da imas gde da potrazis pomoc ako ti bude bila potrebna. U redu je traziti pomoc."
Mora li me ovako dobro poznavati?
Samo otezava sve.
Trepnula sam par puta, sramezljivo spustajuci pogled ka polupraznim tanjirima na stolu. "Dzejmse, prokleto me dobro poznajes, moram priznati."
"A sto se poziva na rucak tice... Zeleo sam da ponovo izgradimo prijateljski odnos,ako je ikako moguce."
"Pri-prijateljski...sta?", ponovo sam ga pogledala,ovaj put iznenadjeno. Ne znajuci zasto, zabolele su me njegove reci.
Prijatelji? Posle... svega?
"Znam da sam pogresio i zao mi je."
"Nije ni vazno. Sta se desilo,desilo se,zar ne?", rekla sam aludirajuci na nase poljupce.
Blago se osmehnuo,klimnuvsi glavom. "Tako je."
Ucutala sam,ne zeleci da govorim bilo sta sto bi me kasnije kostalo. Razmisljala sam o onome sto je malopre rekao i shvatila da je Dzejms u pravu.Prokleto je u pravu.
Imam verenika.
On ima devojku.
A ja i dalje,glupaca jedna, potajno se nadam da ce biti necega vise izmedju nas.
Neverovatno. Gadila sam se sama sebi
Glupaco jedna!
"Na koga sumnjas?"
Vratila sam se u stvarnost i pogledala ga. "Oprosti?"
"Krtica? Sta mislis,ko je?"
Zastala sam,razmisljajuci o pitanju. Nije mi niko padao na pamet. U celom "Orion"-u ima preko dve stotine zaposlenih zena! Misija se cinila nemogucom,ali sam zacrtala svoj cilj. Otkricu ko je to. "Nisam sigurna."
"Znas da mozes da mi verujes,zar ne?"
Nasmejala sam se,shvatajuci koliko je ludo to sto me je sada pitao. "Dzejmse, naravno da znam. Zahvalna sam ti na tome sto zelis da pomognes,ali-"
Ponovo se nadlaktio na sto, proucavajuci moje lice. "El, dopusti mi da pomognem."
"Cenim to sto zelis da pomognes, ali nema potrebe. Imam sve pod kontrolom", slagala sam.
"Elena,ne moras kroz ovo prolaziti sama-"
"Sasvim je u redu",rekla sam kroz izvestaceni smeh. Naravno da nije bilo u redu! Nista nije bilo u redu. Ali sam i povrh toga pokusavala da izbavim sopstvenu firmu,mada vez velikog uspeha... Pitala sam se samo koliko ce sve ovo jos trajati. Postepeno sam postajala umorna od svega.
****
"Nego,reci mi,spominjala si nekakvu igru... Ali ni traga od nje?"
Dzejms mi je otvorio vrata kancelarije i propustio me unutra. Pocela sam da se smejem prisecajuci se svoje zlokobne pretnje. "Pa,ljubavi, reci cu ti samo da ce poceti kada budes najmanje ocekivao."
Dosetala sam do svog stola dok me je njegov smeh pratio u stopu,a potom, naslonivsi se,sacekala sam da mi pridje. Stavio je ruke u dzepove i izgledao opusteno,bas kao da uziva u mom drustvu. Na licu je nosio svoj predivni osmeh. "Zivim za taj dan, jedina."
"Sta si rekao?", ' zaprepasceno' sam ga pitala.
"Radujem se tome.",prosaptao je.
"Radovaces se ti u bolnici kada zavrsim s tobom.",odbrusila sam mu.
"Dolazices mi u posete onda,zar ne?"
Nasmejala sam se i pognula glavu jer sam tek tada postala biti svesna blizine u kojoj smo se nalazili. "Verovatno."
Par sekundi smo oboje cutali, uzivajuci u tisini koja je vladala mojom kancelarijom. Posmatrala sam njegovo isklesano lice,i,kao i uvek divila se.
"Pa,vidimo se sutra", rekao je tiho.
"Sta? Dolazis sutra?"
Slatko se nasmejao,verovatno ne ocekivajuci ovako pozivitnu moju reakciju. "Upravo sam ti ulepsao noc, a?"
"Kretenu",rekla sam,nezno ga udarivsi u rame.
"Pa,mozes mirno onda spavati. Vraticu se ja",rekao je kroz smeh.
"Vratices se",ponovila sam klimajuci glavom,"nazalost."
Tek sto sam zavrsila svoju recenicu, prisao mi je za korak i poljubio me u obraz. Njegove nezne usne ostavile su tako pazljiv poljubac,ucinivsi da istog trenutka osetim trnce niz kicmu. Neocekivan,ali veoma lep gest je ucinio da pocrvenim. Trepnula sam par puta pokusavajuci da ostanem prisebna. Pogledala sam u njegovo nasmeseno lice i sama se nasmejala.
"Laku noc,Elena",rekao je iduci unazad, sve vise povecavajuci rastojanje izmedju nas.
Iako sam osetila iznenadnu hladnocu cim se udaljio od mene, shvatila sam da uzivam u njegovom drustvu. Prija kada pored sebe imas osobu poput njega. "Laku noc,Dzejmse",naterala sam sebe da progovorim.
Zar samo... prijatelji?
Zelela bih cuti vasa misljenja! 😙
Prica je ponovo prva u Teen fiction, zahvaljujuci vama. Divni ste i volim vas sve jer ste tu od samog pocetka i pruzate mi podrsku. Hvala vam! ❤😙