28.12.1953.
Lorainne je trčala bez da je tog uopće bila svjesna: slika njene najbolje prijateljice kako bespomoćno leži na tlu na kojem su se redovito nalazile nije joj napuštala misli. Vruće su joj suze slobodno klizile niz lice na obrazima joj stvarajući putanju. U ovom trenutku nije bila svjesna onog što se zapravo dogodilo, ali je bila svjesna da je bilo loše. Samo je znala da mora trčati koliko god je noge nosile kako ista sudbina ne bi i nju dostigla.
Sad je već bila na pristojnoj udaljenosti od vukodlaka, koji je najvjerojatnije još uvijek svojim oštrim zubima proždirao Demetriu. Jedino što je čula bili su njeni otkucaji srca, uzdasi, jecaji te suho lišće kako pucketa u ritmu njenog hoda. Bila je nadomak početku šume, na mjestu na kojem su ušle te je nešto sigurnijim i sporijim hodom krenula niz puteljak.
Svi događaji koji su se netom dogodili pogodili su je kao mlaz hladne vode: sad je postala svjesna svega što se dogodilo i svega što je uzrokovala. Kako će ovo priopćiti njenom bratu? On je prvi bio protiv njihove ideje da se nalaze u toj šumi, znao je da je opasna. Međutim, Lorainne je bila tvrdoglava, a ovaj put ju je njena tvrdoglavost koštala glave svoje najbolje prijateljice.
Više nije mogla koračati: savijest ju je nemilosrdno proždirala. Pala je na koljena i licem uronila u svoje dlanove te neutješno počela plakati.
Kako li se samo ovo moglo dogoditi? Kako li je samo mogla dopustiti da se ovo dogodi? Zašto ju nije primila za ruku i spas omogućila i njoj, a ne samo sebi? Zašto nije više razmišljala?
Sad će zbog svega toga Demetriju nositi na duši do kraja života. Iako ona nije bila ona koja joj je oduzela život, bila je dijelom odgovorna za njenu smrt...
Ni sama nije znala kako, ali uspjela se dovući do svog doma. Unutra je pronašla svog brata i Demetrijinog brata, Olivera kako igraju čarobnjački šah. Obojica su joj uputila zbunjujuć pogled budući da je izgledala kao da je izbjeglica: odjeća joj je bila na nebrojenim dijelovima poderana, kosa raščupana, lice i ruke umrljane zemljom, usto je bila crvena u licu i krvavih bjeloočnica.
"Merlinove mi brade, što se tebi dogodilo?", sumnjičavo ju je upitao njen stariji brat, Leopold. Ona mu je, međutim, odgovorila mu je jecajem.
"Jesi li dobro?", potom ju je upitao Oliver kojemu je bora bila vidljiva na čelu nastala mrštenjem.
Međutim, ni njemu nije odgovorila, samo je sjela u fotelju i jecala. Nije mogla ispustiti ni riječi.
"Dobro, Lora, što se dogodilo i gdje je Demi!?", sad joj se Oliver obratio povišenim tonom naslutivši da se dogodilo nešto tragično.
"N...ni....sam....", prvi je put progovorila, ali nerazumno, kroz jecaje.
Oliver i Leopold samo su se pogledali ne znajući što bi bilo najbolje da naprave.
"Reci vilenjacima da joj sprave neki čaj za smirenje, mislim da nije u stanju razgovarati s nama", rekao je Leopold Oliveru.
Oliver, koji je bio zabrinut za svoju sestru, odbio je otići k vilenjacima prije nego mu kaže što se dogodilo njegovoj sestri. Leopold ga je prostrijelio pogledom: ovo nije bila prava situacija da im pokaže koliko zapravo može biti tvrdoglav. Da je tu Demetria i da plače, ne bi inzistirao na tome da mu odmah kaže što se dogodilo Lorainne.
"Olivere, ako želiš išta saznati, odi kod vilenjaka i reci im da joj sprave napitak za smirenje!", nešto odlučnije mu se ovaj put obrati, a Oliver šutke otiđe.
Leopold je gledao čas u Olivera kako odlazi, a čas u rasplakanu mu sestru. Tko zna što joj se moglo dogoditi kad je u ovolikoj mjeri shrvana.
Oliver se vratio nakon nekoliko minuta u ruci držeći šalicu napitka za smirenje. Mirno ju je pružio Lorainne, koja ju je drhteći prihvatila. Otpila je jedan gutljaj, a zatim nastavila jecati sve dok sve nije popila. Obojica su je promatrala kao neko čudnovato biće koje nisu nikada prije vidjeli, a ne znaju bi li im moglo nauditi.
Lorainne je potom ispustila uzdah koji je dugo čuvala u sebi, potom još nekoliko puta zajecala, ali odlučila da će pokušati ispričati što se dogodilo. Naposlijetku, zaslužili su znati, pogotovo Oliver.
"Demetria i ja smo...", započela je, a onda zastala, uzdahnula te nastavila:
"Demetria i ja smo bile u šumi..", zastala je bojažljivo gledajući u Olivera: znala je da će burno reagirati ako sazna da je Lorainne ponovo nagovorila Demetriu da odu u onu šumu.
"Rekao sam ti...", započeo je Oliver, kao i očekivano. Uočljivo je pokušavao suzbiti bijes, "Rekao sam ti da je ne vodiš tamo!"
"Olivere, mislim da nije najbolje vrijeme za ovo...", mirno će Leopold, ne htijući da Oliver ponovo rasplače njegovu sestru, koja se jedva smirila.
Oliver je shvatio da je dopustio svom bijesu da ga kontrolira, te je odmah zašutio, ispričao se Lorainne i dao joj znak da nastavi.
Međutim, ona se nije smela, u mislima je ponovo proživljavala onu situaciju.
"Razgovarale smo...rekla sam joj...", zastala je, uzdahnula i ponovo nastavila, "rekla sam joj da je nešto iza nas"
Oliver je na njene riječi zinuo, naslutio je što se dogodilo.
"Nije mi povjerovala...nije htjela biti tiša i tiho izići iz šume...bio je pun mjesec..."
Zatim se ponovo rasplakala, počela jecati i čupati si kosu, kroz jecaje je prozborila: "Napao...nas je...ubio ju je...vukodlak" ,
Leopold je razgoračio oči, a Oliver je buljio u nju u nevjerici. Bespomoćno je stajao tako nekoliko sekundi shrvan tugom, a zatim dopustio suzi da mu klizne niz obraz. Tresući je sklopio šaku kao da se sprema udariti Lorainne, ali je onda ljutito šakom lupio stol koji se od siline udarca zatresao.
"Rekao sam ti! Rekao sam ti da je ne vodiš!", derao se na nju u agoniji. Lice mu se izobličilo i zacrvenilo od pokušaja da se obuzda. Suze su mu klizile niz obraze, a on se nije ni trudio obrisati ih.
Lorainne je samo zajecala i ponovo zaplakala.
"Žao mi je...žao mi je..."
"NIJE TI ŽAO!", zaurla Oliver, "NIJE TI..."
Rekao je, a potom zastao jer nije imao snage dovršiti.
"Nije ti žao...."
Lorainne je rukama pokrila glavu kao da se štiti od Oliverovih riječi. Samo je jecala i cvilila, dok je Oliver gledao u nju raširenih usta ne znajući što da joj kaže. Htio ju je povrijediti, htio je vidjeti kako pati i kako plače.
"To si trebala biti ti...", tiho će on, a potom iziđe iz prostorije u predvorje.
Leopold nije znao bi li trebao ostati sa sestrom, ili otići k Oliveru, zato je zagrlio sestru, a potom otišao k Oliveru.
****
30.12.1953.
Dva su dana prošla od dana kad je vukodlak napao Demetriu i usmrtio je na licu mjesta. Reakcija Oliveriovih i Demetrijinih roditelja bila je nalik Oliverovoj, samo što oni nisu krivili Lorainne za Demetrijinu smrt. Budući da se morao organizirati pogreb da posljednji put otprate Demetriu na način na koji ona zaslužuje, morali su zakoračiti ondje gdje se sve zbilo kako bi otišli po njeno tijelo.
Svima im je odlazak ondje bio mrzak, ali Lorainne je najviše patila po tom pitanju. Ona je bila svjedok Demetrijinoj smrti, a i smatrala se glavnim krivcem za nju. Oliver još nije mogao oprostiti Lorainne zbog tog što je nagovorila Demetriju da odu u onu šumu. Još ju je uvijek krivio za njenu smrt. Dovoljan je dokaz taj da bi okrenuo glavu od nje svaki put kad bi mu se obratila. Njegovo ponašanje samo je trljalo sol na ranu ranjivoj Lorainne.
Tako su se zaputili u šumu dva dana nakon njene smrti. Lorainne ih je vodila putem kojim su donedavno koračale njih dvije jedva čekajući da dođu na odredište, a potom iziđu iz šume i više se nikada ne vrate.
Približavali su se mjestu na kojem se to desilo: Lorainne je znala da više nikada nogom neće kročiti u tu šumu. Ponovo je proživljavala svaki trenutak, jedva je čekala izaći. Demetrijini i Oliverovi su roditelji primjetili da joj nije dobro, stoga su htjeli da se ovo čim prije okonča.
"Jesmo li daleko?", upita ju gospodin Vaillancourt, Demetrijin i Oliverov otac. Ni njemu nije bilo lako zaputiti se na mjesto gdje je njegova kćer ubijena, ali nije imao drugog izbora: htio je naći tijelo svoje kćeri i po zadnji je put vidjeti.
"Nismo", tiho mu odgovori Lorainne zadubljena u svoje misli.
Uskoro su se kroz gusto raspoređena stabla dali razabrati otisci vukodlakovih šapa u daljini zajedno s otiscima krvi na tlu, koji su bili nešto manje vidljivi.
Što su se više približavali, to je više krvi bilo za vidjeti. Gospođa Vaillancourt se umalo rasplakala, a Oliver je bijesno gledao u Lorainne. Svaki put kad bi Oliver pogledao u Lorainne, Leopold bi je zagrlio, a gospodin Fandel, njihov otac, bi joj uputio nekoliko riječi ohrabrenja.
Sve je oko njih postalo mračnije nego prije- bili su već doista duboko u šumi. Sve su se više i više približavali mjestu gdje je Demetria ubijena.
"Ovdje smo...ali", tiho će Lorainne progutavši knedlu u grlu, "nema njenog tijela"
Gospodin i gospođa Vaillancourt samo su se pogledali. Oliver umalo da je stao u lokvu krvi tražeći njeno tijelo među drvećem, kamenjem i grmljem.
Odjednom, gospođa Vaillancourt vrisne.
"Što je bilo?", upita ju gospodin Vaillancourt nadajući se da je ugledala njeno tijelo.
"R....ruka", procvili ona prstom pokazujući u Demetrijinu odgriženu ruku.
Lorainne je ponovo proživljavala taj trenutak: vukodlak je nasrnuo na nju i otkinuo joj ruku. Krv svuda leti, Demetria vrišti, plače, moli ju da pobjegne i spasi svoj život.
"To je njena ruka...", izdahne gospodin Vaillancourt, "ali gdje je njeno tijelo?"
Njeno tijelo, koliko god tražili, nigdje nisu našli. Naslućivali su da je njeno tijelo odnio vukodlak u svoju jazbinu i ondje ga dovršio, ali šuma bješe pregolema da bi tražili vukodlakovu jazbinu. Tim bi pothvatom samo svoj život stavili na kocku, jer, tko zna što se sve još krije u toj šumi.
Lorainne od tog dana, baš kao što si je obećala, nogom nije kročila u tu šumu. Lagala bi kad bi rekla da joj ne nedostaju njihovi tajni sastanci kod rijeke podno mosta. Šupljinu koju je Demetria ostavila svojom smrti nitko nije mogao popuniti, a njenu savijest očistiti. Godinama nakon osjećala se krivom zbog sudbine koja je zadesila njezinu najbolju prijateljicu.
Pogreba je bilo. Pokopali su njenu ruku na čarobnjačko groblje i ondje dali da se izgradi skulptura u Demetrijinom obliku. Izgledala je tako stvarno: kao da je to doista Demetria i smiješi im se kad je dođu posjetiti. Malotko je znao da je upravo Lorainne dala ideju za tu skulpturu, htjela je imati osjećaj da je uz nju usprkos njenom odsutstvu.
****
Godine i godine su prošle od Demetrijine smrti, a prazninu doista nitko nije mogao popuniti. Lorainne se, baš kao što je i Demetria predvidjela, udala za Maximilliana.
Međutim, daleko od svega toga, u sakrivenoj špilji usred ničega, nalazio se Gospodar sa svojim vjernim pomoćnikom, Eugeniusom. Baš kao i uvijek, bili su u prostoriji gdje se spravljaju napitci. U tu su prostoriju zašli James i njegova družina i opekla se. Gospodar se nadao da se neće usuditi ponovo otići u njihovu špilju jer bi mogli otkriti nešto vrlo bitno, nešto što bi moglo jako naštetiti Gospodaru.
Napitku kojeg su sad spravljali Gospodar je nadjenuo ime Hybrid, što bi prevedeno s latinskog značilo hibrid. Taj je napitak bio mješavina već nam spomenutih napitaka Živuća smrt i Bijedna žalost. Upute za spravljanje tih napitaka pronašao je u knjizi koju mu je Eugenius, ne tako olako posudio.
"Eugeniuse, vrijeme je za drugi napitak", tiho će Gospodar.
Eugenius se osmijehne, htio je pokazati svoje vještine u spravljanju i ovog napitka. Već je jednom uspio zadiviti Gospodara, nije ga htio razočarati ovaj put.
"Gospodare, rado bih vam pomogao", započne Eugenius tajanstveno, "ali hoću li ikada znati tko ste vi doista? Hoću li ikad saznati vaše ime?"
"Moje ime nije bitno", strogo mu odgovori Gospodar, "Rekao sam ti već prvi dan da mi se obraćaš imenom Gospodar, nisam li bio dovoljno jasan?"
"Dakako da jeste... ovaj... Gospodare... ali čovjek je znatiželjan i želi znati čiji se genijalan um krije iza ove krinke kojom si sakrivate lice"
"Ali čovjek mora obuzdati svoju znatiželju! Jednog ćeš dana, ako kolo sreće bude na tvojoj strani, saznati... dotad inzistiram da me ne pitaš. Je li jasno? Ne želim više ni čuti da te interesira tko sam ili da to pokušavaš otkriti! Ako pokušaš, znat ću..."
"Ovaj...dakako...ispričavam se, Gospodare..."
Još su nekoliko sati tako šutke spravljali napitak. Upute u knjizi bile su na latinskom, što im je donekle otežavalo proces spravljanja napitka. Što je više gledao u nju, Gospodar je bio svjesan koliku vrijednost drži u ruci: ta je knjiga bila pisana rukom pravog znalca crne magije. Moguće je i bilo da je ponešto i sam nadopisao, bilo je to djelo genijalnog uma s kojim bi Gospodar rado surađivao.
Kad je prošlo tih nekoliko sati, Gospodar je dozvolio Eugeniusu da otiđe doma. On je još nekoliko minuta ostao gledajući u njihovo remek djelo.
Eugeniusu je doista teško palo to što mora otići doma gdje ga čekaju žena i djeca. Postoji njihova obiteljska tajna koju Gospodar možda i ne zna, iako se ne bi čudio i da zna, budući da je saznao za sve za što je mislio da je ostalo sačuvano među zidovima njegovog doma. Ta je tajna da je njegova žena vukodlak.
Upoznali su se bez da je Eugenius znao išta o njoj, tvrdila je da voli biti tajnovita pred strancima, jer, kako je rekla, nikad ne znaš na kog možeš naići. Nekoliko su godina hodali, a ona je skrivala svoju tajnu od njega u strahu da će ga to odbiti od nje. Međutim, kad je on to saznao, nije reagirao kao što je očekivala. To je bilo vrlo vjerojatno upravo zato što ju je vidio u preobrazbi na pun mjesec i skoro mu je otkinula glavu. Nebrojeno mu se puta sljedećeg dana ispričala. Njega nije odbilo to što je vukodlak, zapravo ga je privukla njena tajna, sakrivena strana. Najviše je kod nje volio što je bila tajnovita, nije se svakome otvarala. Ono što ga je natjeralo da se zaljubi u nju bijaše njena hladnokrvnost: nikada nije pokazivala empatiju, nikada nije pokazivala milost. Bila je spremna ubiti bez da trepne, a taj bi ju osjećaj ispunjavao. Znao je da je bila stvorena za njega: on nije bio jedan od onih koje zaprepasti smrt, njega je to fasciniralo. Bilo je nešto u Gospodaru što ga je vuklo k njemu, htio je saznati tko je ponajviše zato što je vidio da i on dijeli isto mišljenje poput njega. Lagao bi kad bi rekao da ga u početku nije plašio, ali sad uživa provoditi vrijeme s njime.
"Gdje si bio do sad?", upita ga njegova žena sjedeći u udobnoj fotelji pored kamina u kojemu je vatra razigrano gorila.
"Na poslu", slaže joj.
"Često te nema ovih dana, a sumnjam da imate toliko posla", sumnjičavo ga upita s dozom histerije u glasu.
"Posao, rekao sam ti. Ne lažem"
"U redu", reče, a zatim otpije gutljaj crnog vina, "ako ti tako kažeš"
______________________________________
[13.4.2017.]
Evo nastavka, obavezno mi recite što mislite (: komentar mi znači više od votea.