"I samo te je tako ostavio? Usred restorana bez ikakvog objašnjenja?" Ashley ponovi isto pitanje koje je spomenula u narednih pet minuta. Bacim se na kauč vraćajući pozornost na TV.
"Ashley na luduj, nema nikakav razlog da mi kaže gdje ide. Ja sam mu asistentica, a ne ne znam šta."
"Ali to nije u redu, tako se ponašanju seronje! Čekaj, pa on i je jedan!" Prasne na slušalicu. Mogu zamisliti njezino crveno lice koje gori od bijesa.
"Samo se opusti, Steph. Nemoj se sekirati zbog toga." Govori smirenije. Puhnem iritantno prolazeći rukom kroz kosu.
"Prava mi govori. Ti se više sekiraš oko toga nego ja." Kažem sa laganim osmijehom. Vibriranje koje dolazi sa malog stolića, navede me da prebacim pogled na njega. Na zalonu piše 'Gospodin Kingston' i odmah skočim sa kauča.
"Ashley, moram da idem. Čujemo se." Poklopim slušalicu, brzo uzmem svoj mobitel u ruke javljajući se na poziv.
"Zašto se dovraga ne javljaš? Kada te zovem ima da se odmah javiš inače ću ti staviti metak u taj tvoj mozak koji očigledno ne reagira na vrijeme da se javi na jebeni poziv!" Prasne bijesno na mene zbog čega ostanem u kratkom šoku. Zašto je sada nadrkan?
Progutam knedlu i kimnem. Uh, kvragu, ne vidi me. "O-oprostite." Promucam nervozno.
"Sada bi te najradije... ugh samo se pojavi u tvrtki. Želim da se pojaviš ondje za manje od petnaest minuta inače si mrtva." Prekine poziv ostavljajući me potpuno zbunjenu, ali više uplašenu. Zašto da dođem ondje u deset sati navečer? Brzinski zovem taksi da dođe ispred moga stana dok trčim u sobu kako bi našla nešto za nositi. Pobogu, deset je sati navečer onda sigurno neće nikoga biti u tvrtki. Izvučem crnu kožnu jaknu koju obučem zajedno sa crnim tajicama i crnom majcom dugih rukava. Na noge navučem bijele starke, stvarno me ne zanima kako izgledam. Jednostavno ću mu reći da sam zaspala i da nisam imala vremena za sređivanje, što je i istina. Maknem kosu iz neuredne pundže i samo prođem par puta rukom kroz nju. Možda izgledam kao da sam se upravo ustala, ali stvarno me nije briga.
Usprkos tome što kasnim dobrih pet minuta, uzmem vrijeme da se zahvalim ljubaznom taksisti koji je odlučno odbio da primi moj novac. Uputim mu zadnji osmijeh i izađem van iz taksija. Brzim korakom potrčim prema ulazu zgrade ispred kojega se nalazi čuvar.
"Dobra večer." Zadihano pozdravljam u namjeri da uđem unutra, ali me njegova ruka oko moga pasa spriječi.
"Gdje ti misliš da ideš?" Upita podignuvši obrvu.
"Zvao me je gospodin Kingston da dođem ovdje. Ja sam Stephanie, njegova asistentica." Pojasnim malo prebrzo jer vrijeme samo teče. Ne smijem ga naljutiti još više nego što već je.
"Oh, oprostite, nisam znao. Gospodin Kingston je u svome uredu." Neugodno pročisti grlo i odmakne ruke s mene.
"Sve je u redu, samo ste radili svoj posao. Doviđenja." Začujem njegov glas kako me natrag pozdravlja, ali sam se samo uputila prema liftu. Već ionako dosta debelo kasnim. Uđem u lift i poput ludače počnem neprestano stiskati tipku dvadeset.
Sva nervozna, nađem se ispred njegova ureda. Pokucam par puta i kada čujem njegov glas kako mi grubo govori da uđem, to i napravim.
"Dobra večer." Kažem tiho kada zatvorim vrata. Okrene se prema meni odmjeravajući me od glave do pete. Sigurno je očekivao da ću se pojaviti u suknji ili nekoj haljeni.
"Sve je samo ne dobra." Promrmlja ispod daha vraćajući pozornost na papire u njegovim rukama. Ovo je prvi put da ga vidim ovako obučenog. Nosi crne traperice i crnu majica kratkih rukava, a crna kosa mu je razburušena. Izgleda dosta drugačije ovako nego kada je u odijelu.
"Ovi papiri trebaju biti ispisani na laptopu." Dođe do mene i pruži mi ogromnu hrpu papira zbog kojih me sami pogled na njih zaboli glava.
"Sve to?" Upitam u nevjerici gledajući u brdo od papira. Kimne glavom ispuštajući izdah.
"Sutra mi dolazi tata i svi ti papiri moraju biti ispisani na laptopu i poslani njemu."
Želim progovoriti, ali riječi ne napuštaju moja usta. Stoga samo kimnem glavom i okrenem se na peti kako bi otišla u ured.
"Gdje ideš?" Zbunjenost u njegovom glasu je dosta vidljiva.
"U ured?"
"Ne ideš u ured. Ovdje ti je laptop pa sjedni tamo na kauč i radi to što sam ti rekao. Ja idem i nadam se da će to do jutra biti gotovo." Ovo je prvi put da smo imali neki, donekle, razgovor koji se vodio smireno, ali je upropašten istog trenutka kada mi je rekao da on ide. Mogao je barem ostati i pomoći mi kako bi bila prije gotova. I meni treba sna. Umjesto da mu to kažem, poslušno odem do kauča na kojemu stoji moj laptop. Skinem jaknu i odložim je na kauč, a onda sjednem i počnem listati papire. Podignem pogled samo kako bi vidjela Lucasa kako me gleda, ali čim su nam se pogledi susreli. Potrese glavom i izađe van ostavljajući me samu sa hrpom posla.
Prošlo je dva sata, a ostalo mi je još jedno sto papira. Cijela sam se ukočila na kauču tako da sam legla na pod sa glavom prislonjenom uz kauč i laptopom na trbuhu. Pozicija je čudna, pogotovo jer sam u šefovom uredu, ali mi nekako pomaže da ne utonem u san. Uredom vlada tišina koju slama moje tipkanje. Ali ubrzo je i slomi nasilno otvaranje vrata. Pogled mi poleti u njihovom smjeru, te Lucas prođe kroz njih.
Koji vrag će on ovdje?
Primjetim kako me traži pogledom. Na trenutak stegne vilicu, ali kada me ugleda lagano se opusti. Kada primjetim da me začuđeno gleda, automatski se ustanem jer nije primjereno da stojim u ovakvoj poziciji ispred šefa, a i osobe koja vodi mafiju.
"Nisam još gotova." Brzo progovaram sa laptopom u rukama.
"Nisam ni mislio." Promrmlja dok zatvara vrata. "Što me gledaš? Nastavi."
Trgnem se na mjestu i sjednem na kauč. Primjetim kutom oka kako je Lucas sjeo za stol i nešto gleda na papirima. Prošlo je sat i pol od kad smo oboje ovdje i nitko nije progovorio ni riječ. Tišina radi svoje isto kao i mi. Kapci mi se počinju lagano zatvarati, ali ih odmah širo otvorim kako ne bi utonula u san. Ponovno se prebacim na pod, potpuno nezainteresirana što Lucas ima za reći u vezi toga. Ali hvala Bogu, ništa nije komentirao, samo me je gledao dok sam sve stavljala na pod. Legnem na leđa i nastavim sa poslom.
Sada je tri sata ujutro i stvarno se čudim što Lucas izgleda odmorno, dok ja na drugu stranu izgledam kao da nisam spavala par dana. Odložim laptop sa strane i uzmem ostatak papira koje počnem pomno čitati jedan po jedan. Kapci mi se zatvore po stoti put i konačno im dopustim da ostanu zatvoreni... ali samo na minut.
Osjetim kako me nečije snažne ruke podižu s tla. Na kratko se trgnem iz laganog sna, ali ponovno dopustim umornu da me preplavi kada zabijem glavu u nečija snažna prsa.
Lucas...
(***)
"Rekao sam ne!" Nečije vikanje trgne me iz spokojnog sna. Pospano otvorim kapke i prođem prstima po svojim zatvirenim očima kako bi rasčistila vid. U oko mi upadne plafon koji nikako ne liči na onaj koji imam u stanu. Gdje se dovraga nalazim? Ovo uopće nije ni moj krevet, ovo je mekše.
Podignem glavu i ugledam pomalo bijesnog Lucasa kako sjedi za svojim stolom sa slušalicon prislonjenom na uho. Kvragu ja sam još uvijek u njegovom uredu! Zaspala sam!
Brzinom munje se ustanem sa kauča gledajući u njegovom smjeru sa nadom da me neće ubiti.
"Ispričavam se što sam zaspala." Progovorim hrapavo zbog toga što sam se tek probudila. "Dobro jutro." Dodam brzo.
"Nije jutro nego je podne. Kada sam vas zvao gospođice Johnson, zvao sam vas da radite, a ne da spavate. Samo sam vam sinoć dozvolio da ostanete ovdje jer sam morao biti negdje. To se nikada više neće ponoviti." Govori mi dok me gleda mrtvo u oči, kao da mi želi te riječi utuliti u glavu.
"Da, naravno gospodine. Oprostite zbog toga. Idem sada u svoj ured, doviđenja." Pokupim svoje stvari i izađem van iz ureda u kojemu sam provela cijelu noć.
Ako je znao da će ovako reagirati zbog toga, mogao me je jednostavno probuditi i izbaciti van pa da mogu biti pošteđena sramote, a ovako bi najradije propala u zemlju od srama. Samo se nadam da neće biti nikakvih posljedica zbog toga jer sam zaspala. Uputim se prema wc-u gdje umijem lice i isprem zube vodom, hvala Bogu pa imam žvakače kod sebe. Kada se donekle sredim, izađem iz wc-a i otiđem do svoga ureda. Pogledam na sat koji pokazuje da je dva popodne, znači propustila sam ručak. Divota!
Laptop stavim na stol, a jaknu na vješalicu i počnem provjeravati nove mailove. Ako sada ne padnem u nesvijest, neću nikada. Umirem od gladi, a strah me je pitati Lucasa za dozvolu da odem do pekare po nešto.
Potresem glavom pokušajući maknuti glad koja sve sekunde raste sve više i više. Ne znam što mi je, nije kao da mi je ovo prvi put da nisam ništa jela. Uzmem papire koje moram dati Lucasu da potpiše. Samo se nadam da je nije u lošem raspoloženju iako to raspoloženje vlada njime non stop.
Mislila sam da će biti u svome uredu, ali je zapravo kod recepcije i priča na mobitel. Približim mu se laganim koracima u namjeri da mu ne ometam poziv. Uperi pogled u mene i podigne obrve. Odmah podignem papire i kemijsku i on preokrene očima. Što sam sad napravila.
"Da Cara, kako god. Ne zanima me." Ironično se nasmije i prekine poziv.
"Morate potpisati papire oko kupnje tvrtke gospodina Barnesa." Uspijem pronaći svoj glas i reći. Otrgne papire i kemijsku iz mojih ruku te ih počne potpisivati.
"Možeš ići doma."
"M- molim?" Zbunjeno progovorim stajajući uspravno na svoje noge.
"Čula si me, a ja ne ponavljam dva puta. Doviđenja." Hladno se okrene i otiđe u svoj ured ostavljajući me potpuno zbunjenu. Nikada se neću naviknuti na ovo. Prošlo je dosta vremena, a ja se još nisam navikla na njegovo ponašanje.