"Ajdeee Nikaa jos malo, jos samo par metara" ohrabruje me moja prijateljica.
A ja, ja disat ne mogu, da mi neko kaze da mi zivot ovisi o tih zadnjih par metara svejedno bi se srusila kao mrtvo tele.
Ali problem je bio taj sto je meni zivot zaista ovisio o tjelesnom.
Vjerovatno se pitate kako, e pa odgovor je malo neuobicajen ali jednostavan a on glasi ovako:
Moji ce me sahranit ako padem tjelesno, a ja sam na poprilicno dobrom putu
"Nika, jesi ovdje da bi cesljala travu?" Trgne me ljutit trnerov glas, uff kako mrzim tog covjeka
On meni tu prodike drzi dok se ja trudim jutrosnji dorucak zadrzati tamo gdje mu je mjesto
Polako ustajem i Lara mi prilazi s opravdanjem da imam jako losu kondiciju
"Hahahahhaha cuj ima losu kondiciju hahahahaha" rugao se on iz petnih zila
"Pa eto da joj se kondicija popravi evo joj jos jedna u nizu jedinica" govori s smijeskom
Uff to mi stv nije trebalo, pogledala sam u Laru koja je ustima oblikovala sory.
Nekako se jedva dovucem kuci jer sam dobila ovaj mjesec 11.upalu misica.
"Jel nam to Nikica spotrasica dogegala kuci?" rugao mi se brat, a ja nisam bila sposobna da se svađam s njim pa sam udahnula i skupila svu mogucu energiju jer se sada trebalo popeti uz stepenice do moje sobe.
Razvalila sam se dva-tri puta dok sam se penjala i mislim da sam izvalila ogradu na jednom mjestu jer sam se morala pridrzavati da ne bi pala i dobila potres mozga, ionako ga nema puno al ima dovoljno za prolaz.
Kad sam se napokon popela do moje sobe, legla sam na krevet i zaspala.
Budi me hladna tekucina i naglo otvaram oci i vidim Laru i mog brata kako se smiju i drze bocu hladne vode.
To nije bili lijepo uopce
"Ajde dizi se idemo vani veceras" govorila je uzbudjeno moja najbolja prijateljica
"Zar ti ja licim na nekog tko moze uopce hodati?" umorno sam rekla i zabila glavu u jastuke, ali vec u iducem trenutku nasla sam se na tvrdoj podlozi.
Naravno da je povela Petra sa sobom kako bi mene iskipali iz mog voljenog kreveta.
"Ajdee, meni kuca ostaje veceras!" pa naravno da je mislio na sebe.
"Ja i Andrian cemo gledat film tako da zahtijevam da se izgubis" rekao je mj najdrazi braco, sarkazam je nadam se ocit.
"Okrutno" promrmljala sam sebi u bradu i krenul se ustajati na sta se Lara zadivoljno osmjenula ne skrivajuci ponos sto me uspjela nagovorili da idemo van.
Nakon jadnog sata. Bile smo spremne i napokon smo izasle iz kuce.
Stigle smo u klub, bilo je previse ljudi za moj ukus al nisam nista rekla Lari jer znam da ona voli ovakva mjesta.
Pa kad smo vec kod Lare gdje je ona uopce? Pihh svaki put se izugi.
Bila sam unutra jos nekih pola sata i Lara se nije pojavila pa sam odlucila otici kuci.
Nasla sam vrata napokon u ovoj zagusljivoj masi pijanih ljudi, domogavsi se vrata izletjela sam iz kluba kao da vrazi gone.
Bacivsi pogled oko sebe primjetila sam da ovaj parking nisam vidjela kad smo dolazili.
Bravooo Nikaa ni kuci se vratit ne znas, stvarno bravo.
Ogledala sam se malo bolje oko sebe i primjetila samo jedno auto koje se trenutno parkira i nisam se ni snasla a iz tog auta izletio je brzinom munje plavokos decko ocigledno jako uznemiren jer s upravo sudario s jednim parkiranim autom.
Brzo je uzeo mobitel i prislonim ga uhu dok je drugom rukom isfrustrirano prosao kroz kosu.
Stajala sam kod onih vrat kao neka dvorska luda i glupavim pogledom gledala u njega a oba sam shavatila sta radim pa sam na brzinu protresla glavom i krenula kuci.