Ulica uspjeha nikada nije prava,
ne može svako dostići cilj vječnih slava.
Te proklete strmine koje samo čekaju
da ljudske namjere i vizije pobrkaju.
Tako sam i ja na strminu jednom naišao,
nijednog okolnog načina nije bilo
da pređem te predjele lagano i milo
u kojima sam se neizbježno pronašao.
Zastao sam neodlučno pred tom visinom,
obuzimala me je sjetom i tminom;
visoka kao džin, nada mnom se nadvila
kao nepremostiva zastrašujuća sila.
Poprijeko je ona moje oči streljala,
pogledom me je izazivala na dvoboj.
Svojom veličinom strah je posejala,
predosjećao sam da ću izgubiti boj.
Posmatrao sam njene oštre neravnine,
bojao sam se nemilosrdne visine,
moje noge su same nazad krenule,
ali su se iznenadno zaustavile.
Vjetar iza mene bio je veoma jak,
prijatelji, porodica i podrška.
Zbog njih ne smijem stati, nit' imat' zadrška,
uprkos tome što ovaj posao neće bit' lak.
Mislio sam to u sebi prije ove borbe
protiv strmine, te zlobne rugobe;
srce je snažno i drhtavo lupalo
dok je ono na krvavu scenu stupalo.
Krenuo sam po prvi put da se penjem,
osjećao sam da konačno svrhu svoju imam,
nešto čemu ću se predat' svim svojim bdjenjem;
počeo sam inspiraciju da slatko primam.
Korak po korak, samopouzdanje raste
uz pomoć ljudi koji mare za mene;
uprkos mračnim skepticima iz sjene:
"Svi vi na ovoj glupoj strmini propaste!"
Izgubih oslonac i dole padoh ja,
smijali su se svi, čak i Sunce što sja.
Bol, ogulio sam na svom laktu kožu,
ali ne smijem iznevjerit' svoju lozu.
Krenuo sam opet, podrška je gledala,
njihova nada se ka meni predala,
nisam se na gnusni podsmjeh obazirao,
već sam svaki svoj korak analizirao.
Al' ne postoji na strmini oslonac čvrst
na kojem bi čovjek mogao da predahne;
pogrešan pokret il' pogrešno postavljen prst
mogli bi značit' da se na zemlji izdahne.
Nemoguće, opet ravnotežu izgubih,
opet sam sa zemljom poljubac doživio;
svojih milih osoba ja nadu pogubih,
njihov odlazak od mene se najavio.
Ostadoh sam u centru ismijavanja,
kapljice krvi na put su tiho kapkale;
krv na strmini, svjedok ovih zbivanja
koje su moj ego neprestano grickale.
Koža povređena, a duša uvređena.
Bivah kao usamljeni vuk, očaja pun,
jer svi su se šalili na njegov račun
zbog smjelog pokušaja nezamislivog.
Pokušao sam još jednom, bijesom ispunjen
i nespretno se svalih dole, jako zbunjen;
od silnih udaraca sve biješe k'o magla,
a moja duša je plakala iznemogla.
Krv na strmini, svjedok ovih zbivanja,
miris razočaranja kod mnogih ljudi
kojima su uništena sva snivanja,
ustaljujući se u društvu kao suludi.
Ah, ta gorka krv, taj poraz protiv strmine,
neuspjeh u dosezanju ogromne visine.
Jednog dana revolucionar će doći
koji će kroz podsmjeh i nevjeru proći!