Buđenje! Gdje se ja sada nalazim?
Mračno je, ne mogu tijelo da vidim.
Ustajem, počinjem sav da drhtim,
hladnoća u kojoj se jedva snalazim.
Ne primjećujem izlaz iz mraka,
opkoljen sam čudnim čvrstim zidom.
Samo čujem glas užasnih svraka:
"Umrijećeš u mukama, gušenjem!".
Ja im ne vjerujem, tražim izlaz,
ali nikako ne vidim svijetli prolaz
gdje bih iz ove kutije izašao,
i malo vazduha konačno pronašao.
Postaje zagušljivo, panika hvata,
očajnički izbavljenje tražim,
a smije se samo glavna svraka,
jer ne mogu sad nigdje da bježim.
Gubim vazduh, ne vidim ni rupicu
kroz koju bih ugledao tračak nade.
Pokušavam silom probiti kutiju,
ali ja za to nemam dovoljno snage.
Zabezeknut sam, pesnicom udaram,
i udaram, ali izlaza nema.
Udaram, i sa zidom se sudaram,
al' ne mogu da uništim ovog golema.
Gušim se, ruke počinju da drhte,
ne vidim u daljoj borbi više svrhe.
Život se polako probija iz mene,
a tijelo ostaje u naručju sjene.
Sve je crno, još tamnije postaje.
Kleknuo sam, gubim svoje disanje,
a u meni volja više ne ostaje,
već iščezava i guši se kao i ja.
Padam, pluća su se ispraznila,
moje oči se sporo zatvaraju.
Kutija je mene smrću kaznila,
i čujem samo smijeh, ogavan smijeh.