James je nestrpljivo čekao sljedeći vikend, skoro je počeo odbrojavati dane do svojega spoja sa Lily. Taj dan je napokon svanuo, a njihov spoj je prošao baš onako kao što je i planirao...uz malo nepotrebnih dodataka...i ljudi.
James se tog jutra probudio sa osmjehom na licu znajući da taj dan ide na spoj s Lily Evans. Sirius je tog jutra bio njegova najveća potpora riječima poput: "Nadam se da te neće zamrziti na ovom spoju" i "Mislim da će dobro proći ako ti...ovaj...se pojaviš pribran"
U Hogsmeade su išli nakon ručka, što je Jamesu ostavilo cijelo jutro (izuzev vremena koje je potrošio na doručak) da se spremi.
"Remuse, ti si modni mačak, reci mi...što da obučem?", upita James Remusa koji je stajao ispred njega mjerkajući ga i razmišljajući što bi mu moglo baš dobro pasati uz oči i boju kose.
"Nešto pristojno...pomalo otkačeno i...da ne izgledaš kao da si se previše trudio", odgovori mu Remus. Prekapao je po njegovome ormaru.
"Imaš li ti išta osim ovih običnih pelerina?", upita ga Remus nakon nekoliko minuta traženja odgovarajuće odjeće.
"Imam, ali je sakriveno", odgovori mu on smiješeći se.
"Zašto sakrivaš pelerine?", oglasio se i Crvorep koji je tražio savršene cipele za Jamesa. Nije kao da je imao velik izbor.
James se nasmijao, sakrivao je svoje pelerine iz jednog jedinog razloga: zbog svoje mame. Ona je njemu neprestano kupovala nove pelerine, a imao je i nekoliko čipkastih. Mogao je samo zamisliti izraze tuđih lica kad bi vidjeli što sve posjeduje...
"Imam ja svoje sramotno blago u kovčegu, bez brige", odgovori on, a zatim je otišao do svog kreveta i ispod njega izvukao kovčeg. Bio je to jedan tamnocrveni kovčeg, po mnogočemu sličan kutiji sa pozlaćenim rubovima.
Kad ga je otvorio i nekoliko sekundi tražio pelerine, izvukao je nekoliko njih i bacio ih na krevet. Sva trojica su se počela smijati.
"James", obrati mu se Sirius smijuljeći se, "zar ti ovo mama kupuje?"
Podigao je jednu crnu pelerinu sa čipkastim ovratnikom i rubovima rukava. James se također počeo smijati. Njegova je mama mislila da je ta pelerina vrlo primjerena i svečana te da je mora obavezno uzeti u Hogwarts kako bi je pokazao prijateljima.
"Ovo obuci pred Evansicom i mislit će da se zezaš", reče Remus dok je prilazio Siriusu koji je još uvijek imao pelerinu u rukama.
"Ali zato ova...", promumlja Crvorep. Izgleda da je nešto dobro našao, "ova mi se sviđa! Tamnoplava, sa krznenim ovratnikom. Nije loša, zar ne?"
Uzeo je tamnoplavu pelerinu u ruke koja doista nije bila loša, mogao se zamisliti u njoj, a ta boja bi istakla boju njegovih očiju koja je također bila tamnoplava.
"Merlinovih mi gaćica, Remuse, otpušten si! Crvorepe, ti si novi modni mačak!", usklikne James te se okrene prema Crvorepu. Ta pelerina je doista bila lijepa i prikladna.
"Heeeeej!", pobuni se Remus, "Crvorep je samo privremeno rješenje, htjet ćeš ti mene nazad!"
James se nasmijao na Remusovu glumu, bila je vrlo očajna. Stajao je poput modnog mačka koji je netom bio uvrijeđen: težinu je prebacio na jednu nogu, to je vidio u mnogim bezjačkim časopisima (većinom du cure tako stajale) usta razočarano otvorena, oči gledaju kao da se trude gledati iznad neba, a ruka naslonjena na čelo. Remus se dugo nije ovako šalio.
"Mislim da sam ovaj put doista otkrio talent", reče James i priđe mu te mu u znak sažaljenja stavi ruku na rame.
"Dosta priče momci! Ovu rugobu u roku od nekoliko sati moramo obući u nešto pristojno!", zapovjednim glasom reče Sirius praveći se da je duboko razočaran u njih: kako mogu biti tako nemarni prema radu!
I doista, u roku od nekoliko sati, James je bio poput ljepotana: nosio je tamnoplavu pelerinu čiji je krzneni ovratnik jako dobro došao (padao je snijeg), cipele su bile crne, nisu se previše ni vidjele od pelerine što je bilo dobro jer je navukao obične, ali tople crne cipele. Frizura je još uvijek bila kao i prije: razbraušena.
Prošao je ručak, a on je jedva čekao vidjeti Evansicu. Nisu se dogovorili gdje će se naći zato ju je odlučio pričekati u društvenoj prostoriji, sigurno je otišla provijeriti kako izgleda.
Nakon petnaestak minuta čekanja, pred sobom je ugledao crvenokosu priliku: Lily Evans. Izlazila je iz ženske spavaonice, činilo se da ga nije primjetila.
"Evansice!", povikne James, a ona se okrene i nasmiješi. Izgledala je vrlo lijepo: za razliku od njega, nije nosila toplu pelerinu, već tamnoplavi kaput.
"James! Nisam te ni primjetila", rekla je prišavši mu.
"Hoćemo li krenuti?", predloži James, a ona se samo nasmiješi i zadovoljno kimne.
Kao i svaki put, kućepazitelj Filch je provjeravao odobrenja roditelja i nose li išta zabranjeno sa sobom. Uživao bi kad bi nabasao na nekog tko je imao krivotvoren potpis roditelja, bez pardona bi mu se smijao u lice.
"Gdje bi voljela otići?", upita je James nakon što su prošli inspekciju kod Filcha i došli u čarobnjačko selo Hogsmeade.
Hogsmeade je bio prekriven snijegom, bilo je doista hladno i najradije bi zagrlio Crvorepa jer mu je predložio ovu debelu pelerinu koja je bila i lijepa i topla. Na svakom uglu je bio poneki dućan sa slasticama i čarobnjačkim stvarčicama. U ovo doba, Hogsmeade je doista izgledao kao selo koje je izašlo iz božićne čestitke.
"Možemo se otići ugrijati Kod Tri Metle ili kod Madame Puddifoot", predloži Lily cvokoćući zubima.
"Možemo kod Madame Puddifoot, čuo sam da ima dosta novih pića kod nje, možemo probati...ovaj...je li ti hladno?", reče James vidjevši da je počela drhtati. Tad mu je palo na pamet: mogao bi biti malo romantičan, stoga je svoju desnu ruku prebacio oko njena struka i približio je k sebi.
Snijega je bilo barem dvadeset centimetara, što im je otežavalo hodanje. Ostavljali su duboke tragove u snijegu, da ih netko želio pratiti, ne bi imao nikakvog problema u tom pothvatu.
Kad su otvorili vrata dućana čaja i napitaka Madame Puddifoot, udario ih je val topline. Odjenom im je bilo toliko vruće da su isti tren skinuli zimsku opremu.
"Za koji stol bismo mogli sjesti?", upita James skidajući rukavice.
"Može onaj duboko unutra...onaj do prozora", predloži Lily.
Otišli su do tog stola, oko njih nije bilo mnogo ljudi, što je bilo dobro jer nisu htjeli da ih itko ometa, ponajmanje Severus koji bi to učinio s užitkom.
"Lijepo si se obukla", reče James kad su sjeli. Primjetio je na njoj uzak ljubičasti džemper i crne traperice, "Ja se, vidiš, ne snalazim baš s bezjačkom odjećom, mogla bi mi nekada pomoći"
Lily se nasmijala na to, a zatim odgovorila s: "Stvarno nije teško, jednom, kad se vidimo u bezjačkom svijetu bih ti mogla pokazati kako se bezjački dečki oblače. Zapravo mi je to postalo vrlo čudno...vi čarobnjaci ste me zarazili svojim manjkom stila"
"Ehh...mislim da si u krivu, znaš, Crvorep je jedan jako velik modni mačak. Tek sam danas vidio potencijal u njemu", reče James kroz smijeh, a i ona se nasmijala.
Tako su nastavili pričati o bezjačkoj i čarobnjačkoj modi, James bi je nekad pitao o bezjacima i njihovome svijetu, kako se njeni roditelji snalaze bez magije, a ona mu je na to sve davala odgovore koji su njemu bili vrlo čudni, ali ujedno i zanimljivi: ti bezjaci, što sve neće smisliti!? Dotakli su se i metloboja. James je tu preuzeo vodstvo pričajući joj o svojoj najdražoj metlobojskoj momčadi i najdražem igraču. Lily bi ga tu posebno pozorno slušala jer joj se činio kao pravi metlobojski znalac, dok je ona znala samo osnovna pravila iako je voljela taj sport.
Madame Puddifoot im je poslužila svoja dva najnovija čaja: čaj od kojeg možeš deset minuta lebdjeti i čaj od kojeg ti lice skroz pocrveni.
Tako su pričali još dobrih sat vremena i pol, a onda su otišli u Medičarnicu i ostale dućane koji su prodavali raznorazne slastice.
*******
Daleko od Hogsmeadea, daleko bezjačkog i duboko u čarobnjačkom sviju, u drvenoj kolibici usred polja nalazio se Eugenius. Tu kolibicu je koristio kao mjesto za sakrivanje sva svoja dobra. Ovaj put se našao u njoj kako bi došao do knjige Drevni i zabranjeni čarobni napitci do koje je došao počinivši veliki zločin.
Ta knjiga je sad trebala njegovu gospodaru kojemu nije znao ime, već ga je zvao samo Gospodar.
Polako je hodao prolazeći kroz police pogledom tražeći tu knjigu, a zatim ju je ugledao. Sve njegove knjige koje su bile tamo, za slučaj da netko nađe tu kolibicu i provali u nju unatoč svim obrambenim čarolijama, bile su zaštićene. Samo su njegovim očima mogle biti prikazane kakvima doista jesu, a da je netko drugi pogledao u njih, vidio bi brdo čarobnjačkih priča za djecu.
Izvadio ju je sa police. Bila je to vidiljivo stara knjiga uvezana kožu. Pogledao ju je dobro, i za slučaj da mu Gospodar ukrade tu knjigu, odlučio je napraviti kopiju. Uz pomoć nekoliko kompliciranih riječi i složenih pokreta štapićem, knjiga se duplicirala. Zadržao je original.
Uvidjevši da je knjiga identična kao i ova druga, uzeo je metlu, pomoću čarolije iluzije se učinio gotovo nevidljivim i vinuo se u vis.
Letio je prema mjestu gdje ga je Gospodar pozvao. Bilo je to mjesto miljama daleko od čarobnjačkog sela Terrgranda i one šume u koju je zašao po noći. Bilo mu je drago što je tako.
Nakon nekoliko sati se već nalazio u Škotskoj, sa visina je vidio mnoga brda i planine prekrivene snijegom, tipičan škotski krajolik. Još je tako letio pola sata, kad je došao do još jednog čarobnjačkog sela. Jednog od najpoznatijeg. Svugdje su bili dućani sa slasticama, a i on je, također bio pod bijelim pokrivačem. Uvidjevši da je došao na pravo mjesto, opet se vinuo u vis i za manje od pet minuta se našao pred špiljom svog gospodara.
Otvor je izgledao poput brdašca pokrivena snijegom, a crni otvor je upućivao na to da je to šplija. Sve oko nje bilo je prekriveno snijegom. Nalazila se na samoj osami, daleko od granica onog čarobnjačkog sela. Činilo mu se da ta špilja ovdje nije bila prije nekoliko godina, zato je zaključio da ju je podigao Gospodar.
Ušao je unutra, a pred očima je vidio samo tamu.
Lumos prošaptao je. Odjednom se pojavi kuglica svjetla koja je osvjetljavala špilju. Bijaše ona duboka, sad je samo trebao naći svog gospodara.
Iz džepa je uzeo pismo i još jednom ga pročitao:
Eugeniuse, počinje.
Dođi u špilju koju sam ti pokazao. Ove subote. Donesi knjigu.
Gospodar
Nije ni rekao niti gdje točno da dođe, budući da je sve bilo puno malih hodnika koji su sezali u same dubine.
"Eugeniuse!", srdačno ga pozdravi Gospodar. Odjednom se našao ispred njega. Nosio je onu istu crnu pelerinu. Još uvijek nije pokazivao lice.
"Gospodare", odgovori mu on.
"Dođite sa mnom. Nadam se da imate knjigu", reče on tiho kao da se boji da će ga netko drugi čuti. Pogledao je prema Eugeniusovoj pelerini koja je na trupu bila povelika.
"Dakako da je imam", reče Eugenius, a zatim izvadi kopiju one knjige.
Gospodar je pomno promotri, a zatim se podlo nasmije i promumlja: "Ovo će nam biti od velike koristi"
Eugenius se nasmije, a zatim tihim korakom pođe za Gospodarom. Nastojao je zapamtiti put kojim su išli: ravno, lijevo, ravno, desno. Hodali su kroz mračne hodnike koji nisu bili ni osvijetljeni bakljama nekoliko minuta sve dok se nisu pojavili pred drvenim vratima.
"Nastojite zapamtiti put", odjednom se oglasi Gospodar.
Otvorio je vrata koja su vodila u jednu sićušnu prostoriju. Bila su tu dva tamnocrvena, kožna naslonjača, ormari puni napitaka, sastojaka za napitke te knjiga i stol na kojemu se nalazio kotlić. Zidovi su bili osvjetljeni bakljma, Eugenius je pomislio kako ne bi bilo loše da se to isto učini i sa hodnikom. Iza tamnocrvenih naslonjača nalazila su se tamnosmeđa vrata. Nije znao što je tamo bilo.
"Ovdje ćete provesti dobar dio svoga dana", obrati mu se Gospodar dok je razgledavao prostoriju.
"Pretpostavljam spravljajući napitke", odgovori mu Eugenius.
"Točno. Nekoliko napitaka koji ćemo spraviti se nalazi u vašoj knjizi, zato mi toliko i treba. Spravit ćemo ih nekoliko"
Zatim uzme Eugeniusu knjigu iz ruku te stade tražiti napitak.
"Doduše, ovaj će biti mješavina dvaju napitka. Jedan zovemo Živuća smrt, a drugi zovemo Bijedna žalost", reče on i dalje tražeći recepte za ta dva napitka.
"Što ćemo dobiti njihovom mješavinom?", upita Eugenius znatiželjno, a Gospodar se podlo nasmije.
"Dobit ćemo osvetu..."
Eugenius se naježio, a zatim se i on nasmijao: volio je osvete. Jedva je čekao svoje znanje dokazati pred Gospodarom.
"Za prvi napitak će nam trebati tri do četiri tjedna, što je odlično jer ću ga upotrijebiti u tom roku. Prvi koji ćemo spraviti zove se Bijedna žalost, mnogi ga zovu simptomom Bolesti mrtve duše, BMD ili...pretpostavljam da znate koji je drugi naziv", reče pomalo prijetećim tonom. Eugenius je razmišljao, a zatim se sjetio koja je to bolest.
"R-", otvorio je usta da kaže drugi naziv bolesti, a onda mu Gospodar upadne u riječ.
"I pretpostavljam da znate tko je prije šesnaest godina prebolio tu bolest"
Eugenius otvori usta. Znao je točno na koga misli.
"Znam", reče Eugenius, "dakako da znam"