JUNE BOWMAN
NE znam zašto sam bila nervozna dok sam se spremala za večeru s Liz i Gabeom. Nije kao da se nisu upoznali. Već smo jednu večeru i odradili. Ne znam zašto bi ovoga puta trebalo biti drugačije.
Ali imala sam osjećaj da će večeras nešto krenuti strašno po zlu.
Odlučila sam odbaciti traperice koje inače nosim, kojima sam izvezla cvijeće po stražnjim džepovima i donjem dijelu nogavica i odabrala dugu proljetnu haljinu s naramenicama koja je prije bila mamina. Preko nje sam prebacila vestu koju sam sama sašila prije dvije godine i na noge obula čizme. Ova kombinacija je definitivno bila jako izvan moje zone komfora, ali htjela sam biti lijepa večeras. Kosu sam pustila da mi pada niz leđa i dok sam se tako promatrala u ogledalu shvatila sam koliko sam zapravo izgledala ispijeno i iscrpljeno.
U zadnjih nekoliko mjeseci mislim da sam definitivno izgubila nekoliko kila od stresiranja. A danas me posebno dotuklo to što sam vidjela Raya. I što je Ray vidio mene i Gabea skupa.
Kad me Liz vidjela nakon toga skoro me odvela na hitnu. Ušli smo u kafić, a ona je odmah s vrata znala da nešto nije bilo u redu i dojurila do mene zabrinuto me gledajući. Gabeu je trebalo dobrih deset minuta da ju razuvjeri da je sve u redu i da je moja blijeda i zabezeknuta faca bila rezultat slabog ručka, a ne to što sam maloprije vidjela čovjeka s kojim je cijelo ovo sranje i počelo.
Ona je inzistirala na tome da istog trena moram nešto pojesti. Samo jedan pogled u Gabeovu smjeru bio mu je dovoljan da shvati da sam izgubila tek - odveo me gore skupa s tanjurom hrane koji mi je pripremila i rekao mi da se moram odmoriti, da se ništa ne brinem i da će se on pobrinuti za sve.
Nisam, nažalost, bila razuvjerena jer je on izgledao gore nego ja. A to vam stvarno puno govori. Kad sam ga pitala što nije u redu, slagao mi je rekavši da je apsolutno sve u redu. Kad je mene Liz nekoliko sati kasnije pitala što nije u redu, samo sam kao papiga ponovila Gabeove riječi.
I tako smo se vrtjeli u krug.
Ovo bi trebala biti baš zanimljiva večera.
I kako onda da nemam loš predosjećaj?
Spustila sam se u kafić nekoliko trenutaka prije nego što je došao Gabe. Stol je bio postavljen, kafić je mirisao na pečeno pile i krumpir i hrpu priloga koje smo Liz i ja pripremile ranije, svirala je lagana glazba, a teti još nije bilo ni traga.
Gledala sam ga kroz izlog kako prilazi kafiću, noseći vino i buket cvijeća, a čim me ugledao nasmiješio se. I sama sam osjetila kako mi se usne šire u osmijeh dok sam gledala kako se njegovo visoko tijelo graciozno provlači kroz vrata i kreće prema meni.
Bio je topao, snažan, još je uvijek mirisao po domu i bio je moj. Skroz sam mu se opustila u naručju dok smo stajali zagrljeni. Znala sam da smo imali samo nekoliko kratkih trenutaka prije nego što nam se pridruži Liz pa smo ih i iskoristili.
"Lijepo izgledaš", rekao je odvojivši se od mene. Odmjerio me od glave do pete s onom vragolastom iskrom u očima natjeravši me da se zarumenim. Kao kakva curica. Ne sjećam se kad sam se zadnji put zarumenjela i nisam mogla razaznati je li to bilo zbog komplimenta ili tog pogleda. Ili oboje.
Uzdahnula sam i poravnala haljinu. "Hvala ti. I ti isto."
Zamijenio je svoj klasični 'zločesti dečko skejter' izgled i obukao maslinasto zelene hlače i crnu majicu dugih rukava, preko koje je prebacio jaknu. Izgledao je jako seksi. I znao je to.
"Potrudio sam se", odgovorio je namignuvši.
Vrata gore su se otvorila i nakon nekoliko bučnih koraka niz stepenice se spustila Liz. I ona se dotjerala: kosu je podigla u urednu punđu nasred glave - nešto što meni nikad ne bi pošlo za rukom - i obukla crne široke hlače i bijelu košulju koju je uvukla u prednju stranu hlača. Nasmiješila se ugledavši Gabea.
"Dobra večer", rekao je Gabe pruživši joj vino i buket.
"Oooh", uskliknula je teta. "Ovaj put si došao pripremljen, ha?"
"Ovaj put nisam uhvaćen nespreman", odvratio je.
Nasmijala se. "Potražit ću vazu pa se možemo baciti na klopu."
Ostavivši vino na šanku, okrenula se i vratila se gore. Kad smo ostali sami iz džepa je izvadio čokoladu i pružio mi je.
"Mislio sam i na tebe."
"Oh", odvratila sam. Nikad nisam dobila čokoladu od nekog dečka. Nikad zapravo ništa nisam dobila od nekog dečka. "Hvala. Ja nemam... ništa za tebe."
"Nema veze", promrmljao je približivši mi se. Spojio nam je usne u lagan poljubac i trebala mi je svaka trunka samokontrole da se ne otopim na mjestu gdje sam stajala.
Još mi je uvijek bilo neobično što sam ga mogla poljubiti kad god sam htjela nakon što sam o tome maštala mjesecima. Samo bih voljela da su okolnosti bile drugačije.
Mislim da je osjetio kako sam se naglo ukočila jer se odmaknuo od mene, zabrinuto me pogledavši. "Što je?"
Zapeckalo me u nosu pa sam znala da bih mogla zaplakati, samo nisam željela da to bude sad jer bi ovo bio baš nezgodan trenutak za plakanje. Ali oči su mi se napunile suzama i tihi jecaj mi se oteo iz grla prije nego što sam ga uspjela zaustaviti.
Povukao me u zagrljaj tako čvrst da se nisam mogla pomaknuti. "June", promrmljao mi je u uho. Ovo je bio prvi put otkad ga znam da me nazvao imenom umjesto prezimenom. Ju-ne. Tako je zvučalo moje ime s njegovih usana. Poželjela sam da ga izgovara zauvijek.
"Oprosti", rekla sam tiho. "Oprosti, znam da je loš trenutak..."
"Nemoj se ispričavati. Nemaš zašto. Je l' zbog Raya?" U glasu mu se čula zabrinutost pomiješana s ljutnjom.
"Zbog svega."
Stvarno, stvarno nepovoljan trenutak za plakanje.
"Znam da ti je teško, ali tu sam za tebe. I ne idem nikud. Blizu smo im, jako blizu i za nekoliko ćemo se godina, kad sve ovo prođe, smijati svemu ovome."
"Gabe..."
"Vjeruj mi. Sve će biti u redu."
Obrisao mi je suze palčevima i još me jednom povukao u zagrljaj.
"Samo želim da sve to prođe što prije", promrmljala sam mu u majicu.
"Hoće. Obećavam ti."
Prsa su mu vibrirala dok je izgovarao još nekoliko utješnih riječi i ta me vibracija smirila. Kad smo čuli Liz kako se napokon spušta niz stepenice odvojili smo se jedno od drugog i jako sam se nadala da neće primijetiti da sam plakala. Nije. Stavila je vazu s buketom nasred postavljenog stola i uskoro smo se bacili na večeru.
•°•°•°•°•
Muškarac je stajao u sjeni autobusne stanice preko puta Lizina kafića i gledao troje pojedinaca kako večeraju. Noć je bila prohladna usprkos tome što je bio početak proljeća, a autobusna stanica je bacala dovoljno sjene da ga apsolutno nitko nije mogao vidjeti. Uvjerivši se da je plavokosa glava viskog momka iz kafića uistinu bila ona koju je vidio u skladištu gdje ih je dočekala zasjeda prije nekoliko večeri, zadovoljno se nacerio i uputio prema svom autu.
Šef će biti zadovoljan, pomislio je dok je palio auto i kretao prema Zmijinoj sigurnoj kući.
Auto Craiga Garcie već je bio parkiran ondje, ali nije se dao pokolebati. Ray nije volio tog FBI šupka, ali morao mu je odati priznanje zbog njegove dojave. Da nije bilo njega i njegova upozorenja kako FBI sprema zasjedu na predaji droge, većina Zmijinih ljudi bila bi mrtva. K vragu, čak bi i Ray bio mrtav.
Nažalost, dosta ih i jest umrlo, ali to su sve bili nebitni ljudi. Idioti. Osim Pavlova. Šef se još nije pomirio s njegovom smrću.
U kući je bilo mračno i tiho, pomalo jezivo, ali Ray je toliko puta bio ovdje da se već navikao. Šefa je pronašao u kuhinji, gdje je pregledavao neke papire. Nacrti skladišta u kojem će se odvijati idući dio njihova plana. Plana u kojem će jebenog Briana Sullivana napokon ušutkati. Garciji nije bilo ni traga. Zasad. Ray je znao da je negdje u kući.
"Onda?" šef se okrenuo prema njemu. Odvratna tetovaža zmije protezala mu se preko lica i po vratu. To je bila tetovaža kojom je sakrio ogroman ožiljak na licu, ali Ray se nikad nije usudio pitati kako je uopće zaradio ožiljak.
Ray je kimnuo glavom. "Gabe Cooper. Isti onaj lik koji je glumio Sama Johnsona. Sin Nicholasa Coopera."
Čudan izraz prešao je preko šefova lica. Već unakaženo lice još je bilo ružnije kad se nacerio. "Savršeno. Savršeno. Znači da je Garcia govorio istinu."
"Da, ali, hm... ima još nešto. Mislim da ni Garcia to ne zna."
Zmija je podigao obrvu i Ray je zaustio odgovoriti na nepostavljeno pitanje taman kad im se Garcia pridružio u kuhinji.
"Što ja to ne znam?" Garcia je upitao. Bio je debeo i jednako ružan kao i šef. Rayu su se obojica gadila, ali preduboko je zaglibio da bi odustao samo zbog osjećaja odbojnosti prema šefu i njegovu novom potrćku.
"Čini se da su Cooper i ona mala zajedno."
"Kako misliš, zajedno?"
Odagnao je poriv da preokrene očima. "Zajedno zajedno. Dečko i cura zajedno. Romantično zajedno."
Uživao je u zabezeknutom pogledu koji je došao od Garcije i to mu je potvrdilo da Garcia stvarno nije znao da si je taj idiot Cooper dopustio takvo nešto. Zaljubiti se u tu malu kučku, kakav gubitak vremena. Ray bi joj vrlo rado okrenuo vratom da može. A sad se nadao da će mu se ta prilika i pružiti. Znao je da je ovo šefu bila vrijedna informacija. Isto je tako znao i da šef cijeni vrijedne informacije.
"Bravo", rekao je šef. "Dobar posao."
Ray je kimnuo glavom, ali ostao je stajati na mjestu. Znao je da taj kompliment nije bio nikakav poziv da se dalje upusti u razgovor. Sad je samo morao čekati. Čekati i nadati se da će čuti one slatke riječi od šefa. Kako bi ju htio ubiti... nije ni shvaćao koliko ju je prezirao sve dok ju ponovno nije vidio.
Glupa mala kučketina.
"Znao sam da je Cooper idiot", rekao je Garcia, "ali nisam znao da je baš toliki idiot. Zaljubljeni idiot."
"Tim bolje za nas", odvratio je šef. "Zaljubljeni idioti uvijek završe mrtvi."
"Pretpostavljam da Sullivan to ne zna", nastavio je Garcia. "Jer da zna udaljio bi ga sa slučaja istog trena."
Zmija se ponovno ružno nacerio. Bio je to osmijeh koji ti tjera trnce niz kralježnicu, osmijeh koji je bio posljednja stvar koji su mnogi ljudi vidjeli prije nego što su bili ubijeni. Osmijeh koji Ray nikako nije želio vidjeti u svojim posljednjim trenucima, stoga je nastavio šutjeti i strpljivo čekati svoj red.
"Savršeno kako se sve poklopilo u našu korist", šef je rekao zadovoljno. "Držimo se plana onako kako smo prvotno i dogovorili. Ona je glupa, ako je suditi po Rayevim riječima, tako da će odmah krenuti u akciju. A on je zaljubljen", prezrivo je ispljunio, "tako da će ona zapravo biti ono što će ih dovesti do nas."
Ustao je sa stolice na kojoj je sjedio i protegnuo se. Bio je to krupan čovjek, snažan, nekad možda i lijep, ali godine skrivanja i zločina, kao i taj odvratan ožiljak prekriven još odvratnijom tetovažom, unakazile su ga. Pogledao je prvo Garciju, a zatim Raya. Na Rayu je zadržao pogled.
"Možeš s njom raditi štogod te volja", rekao mu je. "Samo se pobrini da na kraju ne dočeka idući dan."
Ray je osjetio trijumf tih riječi i nije si mogao pomoći - nacerio se. Sanjao je ovaj dan... te riječi... već je i zamišljao sve načine na koje će ju mučiti... i naposljetku ubiti...
"Ali ne žuri nam se", nastavio je šef. "Pustit ćemo ih da budu sretni još neko vrijeme. Potom ćemo im donijeti pakao."