⏪ avioni od kartona ⏩

By Kozmotrpica

1.4K 442 85

Kratke priče, pjesme i više (ne zapravo) 📝 Papiri umjesto knjiga 🌈 Komadići mašte 💔 Bez redovitog objavlji... More

Mašta
Ili muha
Požar u kući lutaka
Stvarnost snova
Pusti otok
Kriva krava
Pad
Djeca bez kapaka
Škola znanja
Konji našeg vjetra
Latice
Gornja i donja vrata
Slavuj
Izgubiti
Crveno u bijelom
Ruža
Pandora
Sestre po stilu
Metak
Vodootporne žvake
Priroda i društvo
Pobjeda ni nad čim
Stol na hrani
Vidim nebo
Skok nade
Djeca neba
Znak
Vrtoglavo
Oko
Slušaj ti
Skrivača stranaca
Prazna
Prekrasno
Krik metala
Za dar
Stop za 'ti i ja'
Pisma odozgo odozdo
Da
Sunce u tlu
Smrt poslije smrti za život
Osmijeh oka
Tisuću i jedan dan
Šal
Mržnja svih boja
Iz sobe u sobu
Misliti
Insekti
Sablasna srca
Šum šarenila
Obala čekanja
Zavist s visoka
Korito ljubavi
Sa strane
Dvosjeki mač
Tražim se
Budi pojeden
Prvi
Deset ženinih zapovijedi
Zec smeđe glave
Krivulja
Pjesma prokletog cvjeća
Svaki leptir svome roju leti
Trag
Verytyin vjetar
Tišina
Jesen čovječanstva
Osmo svjetsko čudo
Cesta
Točke svjetla
Pjesma anđela
Pjesma sirene
Tri ogledala
Gledaj me kako rastem
Bijeli miševi
Kapljice kroz grane
Iza zavjesa
Slijedi mlaz
Nešto loše
Satovi Nisu Vrijeme
Bilo tko te može držati za ruku
Koliko je bršljan otrovan?
Zvjezdana prašina
Dno dna
Zadnji član
Dlanovi
Plemićki pekmez
Kap krvi svaki dan

Blokada

2 0 0
By Kozmotrpica

Postoji samo jedno mjesto za koje znam na ovome svijetu. Nema prozora.

Ne znam mu ime i ne znam vlastito ime, ali znam da sam ovdje siguran.

Svako jutro otvore se vrata i kroz njih uđe hrana. Jesu li vrata zaključana ostatak dana? Ne mogu vam reći. Mnogo puta stavio sam ruku na kvaku, mnogo puta sam ju želio povući. Ali nisam.

Zašto bih? Ovo je moje mjesto. Ovdje sam siguran.

Nešto se promijenilo u mom mjestu u zadnje vrijeme. Uz hranu dobio sam nešto što nikad prije nisam vidio, ali odmah sam znao što je. Ne znam zašto. Dobio sam pismo. Znao sam što mi kaže.

„Želiš li da pokušamo ponovo? Ja ću započeti, a ti nastavi."

Započeti što? Oči su mi bježale po papiru, ali nisam saznao ništa što nisam već znao. Saznao sam jedino da postoji nešto što znam i pamtim na ovom svijetu. No, zašto? Svaki dan izbrisao se pred mojim očima. Svako jutro bio sam ponovno rođen. Zašto onda postoji nešto što znam od jučer?

Pismo je se nastavilo:

„Ivica i Marica živjeli su sretno, ali ne i presretno. Jednog dana odlučili su vidjeti svijet. Ali svijet nije bio spreman na njih i oni nisu bili spremni na svijet."

I dogodilo se nešto loše.

Ta rečenica došla je u moj um istog trena. Ne znam što se dogodilo. Ne znam zašto znam te riječi ni zašto se moje tijelo smrzlo na tu jednostavnu priču iz djetinjstva. No znam da je bilo loše, što god to bilo.

Na dno pisma nadopisao sam tu rečenicu, moj doprinos priči, moj nastavak. „I dogodilo se nešto loše."

Sljedećeg dana dobio sam novo pismo. Ovaj put, priča se nastavila bez uvoda.

„Ivica je rekao Marici da se ne boji. Marica se ipak bojala. Znatiželja je na kraju pobijedila strah. Popeli su se na konja puni uzbuđenja. Kruh je ostao zaboravljen na stolu. Nitko ih nije mogao slijediti."

I dogodilo se nešto loše.

Opeti ista misao. Opet isti strah.

Novi dan, novo pismo.

„Gledali su kako tata to radi, mislili su da je sigurno. Ali gledanje nikad nije dovoljno. Konj je bio presnažan za njih. Nisu ga znali kontrolirati. Nisu imali uzde, nisu imali kruh."

I dogodilo se nešto loše.

No, prije nego što sam mogao išta dopisati, pismo se nastavilo. Priča je bila gotova, ali puna misao nije.

„Imaš kreativnu blokadu? Hajde, znam da možeš bolje od toga."

Odložio sam olovku na stol. Pismonoša je bio u pravu. Priča me je plašila. Narušavala je moju sigurnost u mom mjestu gdje je svaki dan nov i ništa ne nosi posljedice. U mom mjestu postojalo je samo danas, nekad sutra, ali nikad jučer.

Danas je bio život. Sutra je danas budućnosti gdje možeš ispraviti sve greške.

Jučer je leglo loših stvari. Loše stvari tamo ostaju i ne prate me u danas. Danas je moje mjesto.

Žgužvao sam pismo i nastavio živjeti. Prošao sam kroz dan kao svaki dosad. Jeo sam, slušao glazbu, čitao. No, svaka knjiga me podsjetila na pismo, pa sam svaku odložio. Dan je prošao i noć došla, a moj mir se nije vratio. Mir me nije pratio u novi dan.

Konj mi se ušuljao u snove, prvo kasom, a onda galopom. Nisam ga mogao zaustaviti. Ni danas ni sutra ni jučer. Ni jučer. Probudio sam se u znoju. Pronašao sam pismo u smeću i rastvori ga, zgrabio sam olovku, ali onda... Konj je izblijedio i ostao sam samo ja.

Odložio sam olovku i vratio se u krevet, ali nisam mogao zaspati. Svaki put kad sam zatvorio oči, vidio sam konja, bijesnog konja, konja koji me nije slušao i nikada neće. Nikad me neće slušati, uvijek će trčati po svom i... Nova misao mi je došla u glavu.

Neće. Ne može trčati ako mu to ne dopustim. Do sljedećeg jutra priča je bila napisana, a moja blokada srušena. Mislio sam da je to kraj mojoj patnji, ali prevario sam se.

Pismo mi se vratilo.

Na početku dočekale su me moje vlastite riječi, još blijeđe u danjem svijetlu.

„Nisu imali uzde ni kruh, ali imali su jedan drugoga. Ivica i Marica udružili su se protiv konja i obuzdali ga, točno prije nego što su se zaletjeli u drvo.

I nije se dogodilo ništa loše."

Ta priča mi se sviđala. Taj kraj je bio pravi. No Pismonoši se nije svidio. Na dnu stranice nadopisao je još nešto i uništio moj sretan kraj.

„Vrlo lijepa priča. Ali to se nije zapravo dogodilo, zar ne? Dogodilo se nešto loše."

Opet smo bili na početku, ali ja sam htio biti na kraju. Jedini način da se ovo završi bio je izvan mog sigurnog mjesta. No, ni ovdje se više nisam osjećao sigurno. Jedini način da se opet osjećam sigurno je da me Pismonoša ostavi na miru.

Slijedio sam inerciju svojih osjećaja do vrata. Moja ruka je bila na kvaki kao i tisuću puta prije, ali nisam joj dopustio da tamo ostane. Pritisnuo sam je i vrata se se otvorila.

Mnogo puta sam razmišljao o tome što se krije iza vrata, ali uvijek se prestao prije nego što sam se mogao prisjetiti. Sada se hodnik širio ispred mene, dug i tajanstven, a opet vrlo poznat. Sigurnost mog mjesta nije nestala u hodniku, samo se proširila sa svakim korakom. Moja narušena sigurnost ostala je uz mene. Znatiželja je pobijedila strah.

U par sekundi bio sam u novoj prostoriji, osvijetljenoj i toploj. Lampice i slike po zidovima. Veliki drveni stol sa cvijećem u centru. Prozori. Toliko prozora. Tu su se skrivali.

U toj prostoji nisam bio sam.

Žena je sjedila za stolom na stolici drugačijoj od svih drugih. Metal umjesto drveta. Kotačići umjesto nogu. Dogodilo se nešto loše.

Kad sam ušetao, toplo mi se nasmiješila. Bisto plave oči i smeđa kosa u platenici. Izgledala je sretno, malo nepovjerljivo, ali bez iznenađenja kojeg sam očekivao. Jesam li izašao i jučer?

„Tu si," rekla je plahim glasom. „Jesi li se sjetio?"

Klimnuo sam glavom. Konj i nešto loše. Nešto gore od konja. Njene noge i moj um. S njima se dogodilo nešto loše.

Nastavio sam klimati bez riječi, no moja glava je stala. Kad se opet pokrenula, kretala se u drugačijem smjeru. Lijevo-desno, lijevo-desno.

„Ne želim se sjetiti," rekao sam naposlijetku. Okrenuto sam se i krenuo prema svom mjestu. Mom mjestu bez prošlosti, bez boli, bez svega što sam izgubio taj dan.

„To je u redu," rekla je. „Ja ću te čekati."

Zastao sam pred hodnikom. „Nemoj."

„Što? Kako to misliš?" Njen glas počeo je drhtati kao i onog dana.

„Dovoljno si čekala," rekao sam. „Dogodilo se nešto loše, ali ovo to neće učiniti boljim. Ja ću ostati tu gdje se nije dogodilo ništa. Ti nastavi dalje."

Nasmijala se. „Ti ćeš nastaviti odbijati istinu, ali ja ću isto tako odbiti napustiti te."

„Tvrdoglavi smo," zaključio sam.

„Zato i jesmo tu," rekla je. „Vidimo se za nekoliko dana. Opet ćeš doći, zar ne?"

„Možda sutra, ali ne danas."

Vratio sam se na svoje mjesto. Danas je previše podsjećalo na jučer.

No, sutra će biti nešto novo.

Continue Reading

You'll Also Like

1K 222 16
Note se međusobno sudaraju i nove emocije svojim skladbama stvaraju. Kako neki ljudi mogu tako da druge razočaraju? Uživajte u tužnim, ali i vedrim s...
12 0 9
Zbirka pjesama "Zajedništvo vjere je bitno" je iz ožujka 2024.godine u sklopu Pjesnički dio Suverenističkog fediverzuma Karola Jurišića
22.8K 1.1K 24
Sve što ti nikada nisam rekla.
3 0 9
prva zbirka pjesama