⏪ avioni od kartona ⏩

Tri ogledala

Jedan. Dva. Tri.

Udah.

Jedan. Dva. Tri.

Izdah.

Udah, izdah, udah, izdah, udah, udah, izdah, izdah, udah, izdah, udah, udah i...

Ne. Kreni ispočetka.

Jedan. Jedan, dva, tri.

Bio sam duševno rastrgan, ona tjelesno. Bio sam bljutavo živ, nedotaknut, ona predivno mrtva. 

Imao sam jedan posao i pogriješio sam koliko je to bilo moguće. Zamisli da radiš na jednoj stvari godinama, istražiš baš sve, zapamtiš većinu, ali kad zapravo trebaš izvršiti zadatak, zamijeniš stvari i učiniš drugačiju stvar od one za koju si se pripremao. I to nije bilo kakva glupa stvar kao da zamijeniš jabuke s narančama ili da s ne; ne, ne, ne; to je bilo pitanje života (mog) i smrti (njegove). No, sad to nije bila njegova, već njezina smrt. 

Ubio sam pogrešnu osobu u kojoj nisam znao ništa, osim da sam zaljubljen u nju.

Zvuči glupo, da, ali istina je. Pa, možda nisam ni bio zaljubljen u nju samu, nego u nešto drugo. Nešto iz mašte, fantazija i snova, ali sada ni tog više nije bilo. 

Ubio sam i komadić sebe s njom, a sad sam morao cijelog sebe dati da ju sačuvam. Znao sam što mi je činiti, ali nekad je još teže znati što, ali ne kako nego ne znati nikako. Proces je bio lak: zatvoriti te kristalno-plave oči, položiti ruke na to glatko lice i ukrasti ga. Ukrasti cijelo obličje jednim dodirom - to je bilo nešto što je moja vrsta usavršila.

Moja vrsta držala se svojih pravila. Najvažnije je bilo: ako uzmeš neki život, moraš ga i preuzeti.

Pa, preuzeo sam ga i sve se promijenilo. Ja sam postao ona, ona je postala ništa. Neidentificirani leš, vječna misterija. Obukao sam njenu odjeću, sad svoju. Bila je ugodna i čista, toliko drugačija od krute tkanine koje sam dotad nosio. Plava haljina kratkih rukava, lančić s privjeskom od opala, srebrna vrpca za kosu i crne cipele. Pokušao sam izvući njenu osobnost iz tih nekoliko predmeta, djelić duše koji je u njima zapečatila.

Voli udobnost, ali i raskoš. Sjajne stvari, ali ne bliješteće. Pa, voljela je. Bila je nježna, utjelovljenje proljeća. Proljeće je bilo njeno vrijeme, kad je najviše živjela, kad je umrla. Proljeće - vrijeme koje je nestalo s njom.

***

Hodanje nije jednostavno. Svi ga podcjenjuju jer ga znaju. Lako je podcijeniti nešto što si naučio tako rano da se ne sjećaš vremena kada to nisi znao, nešto što je prirodno poput disanja. Ni disanje nije jednostavno, ali to nije priča za sad. 

Pa, hodanje. Lijeva noga, desna noga. Nimalo izbora, a toliko opcija. Hod je stalna kretnja koju gotovo svi koriste pa ju gotovo nikad nitko ne proučava. No, ja jesam, budnim okom, godinama, i mogu vam reći da je tako kompleksna, tako osobna kao i duša svake osobe. Jedno biće, jedan hod. Jedinstveno poput duše, da, zvuči pretjerano. Ali nije.   

Iz hoda možeš nekoga upoznati. Je li samouvjeren? Je li nespretan? Taj način upoznavanja na daljinu sjajno mi je odgovarao za moju zacrtanu žrtvu. Znao sam imitirati svaki pokret. Upio sam ga. Godine promatranja to čine, počnemo imitirati, počnemo disati istom brzinom i poskakivati istom živahnošću. Da, moja buduća bivša žrtva bila je poprilično vesela, gotovo divlja, s puno energije u svakom koraku. Pa, još uvijek je.

A jesam li ja? A je li ona?

Sjetio sam se opet da nisam znao ništa o njoj. Nisam znao njen hod. Bojao sam se hodati. Nisam znao hodati kao ona. U meni ona nije znala hodati. To su valjda čari ponovnog rođenja.