Kada sam mu vidjela lice preplavilo me milijun osjećaja..
Ali jedini je strah bio onaj koji se isticao.
Kada mi se mozak uključio shvatila sam nešto.. i zapitala se: 'Zašto ga se uopće bojim?'.
Istina je da je napravio prilično ogroman popis loših stvari, zbog kojih ga se vjerojatno i Harry boji.., ali to ne mora vrijediti i za mene, zar ne?
Strah na licu zamjenim neutralnim izrazom.
Ona mržnja koju sam osjećala i dalje je bila tu, samo je ovaj put bila kontrolirana.
To sam uvijek i trebala raditi, kontrolirati se.
Zayn i dalje ne miče svoje oči sa mojih pa zato ja skrećem pogled, vraćajući svoju pažnju na pomaganje Skyline sa koferima.
"Hajde, pokazat ću ti mjesto!"- odavde Torin glas zvuči poput šapta i nestaje u zraku kako su se udaljili.
Sad napokon mogu disati.
Zrak odmah postane bolji čim njega nema.
Skyline mi daje zabrinuti pogled dok zadnji kofer stavljamo na zemlju i zatvaramo prtljažnik.
"Rekla sam ti,"- govori dok trlja ruke jednu od drugu.
Okrenem se cijela prema njoj promatrajući zabrinutu figuru majke.
"Što to?"- skupljam obrve dajući joj do znanja da nemam pojma o čemu govori.
"To, to da je takav.. nikada, ali baš nikada ne bih mogla zamisliti svoju kćer da hoda s nekime takvim.. mislim.."- nastavila je pričati, ali ja ju nisam slušala. Samo sam gledala njene usne kako se pomiču zajedno sa njenim zabrinutim licem.
Moram dobro razmisliti...
Hoću li ovo reći Harry-u? Bili on uopće trebao znati? I mogu li ja uopće preživjeti ovaj vikend sa 'bivšim mužem' moje najbolje prijateljice, vjerojatno i ubojicom u svakom slučaju.. mogu li izdržati ovaj glasić u mojoj glavi koji me podsjeća na strah?
Skyline je očito primijetila da nisam baš previše zaokupirana našim 'razgovorom' pa je ponudila da uđemo unutra i rekla je da će mi pritom pokazati moju sobu, a ja sam na to sve samo klimnula glavom.
...
Vikendica je sasvim u redu.
Sviđa mi se uređenje, koje je slatko i jednostavno.
Većinom prevladava drveni namještaj, ali to je ono što ovu kuću čini bliže prirodi.
Nisam vidjela Tori i Zayna već duže vrijeme, i nadala sam se da će tako i ostati.
Zapravo nisam ih mogla vidjeti jer već nekih dobrih sat vremena sjedim na krevetu u sobi koju su mi dali.
Iznad kreveta je prozor srednje veličine čiji pogled upućuje na dvorište.
Soba je obojana u svijetlo smeđu boju sa krem prugama.
Osmjehnem se jer mi glavom prođe misao da izgleda ponešto nalik smjesi dviju čokolada.
Neku odjeću sam stavila na vješalice i objesila ih u ormar( koji je također bio drven), a donje rublje sa stavila u ladice koje sam pronašla.
Ali pravi razlog zašto se nisam pomaknula sa kreveta je.. ona bol u trbuhu.
Imam osjećaj da je svaki puta sve jača i jača. Čak se bojim i pomisliti što će biti idući put kada me uhvati ne spremnu.
Htjela sam nekome reći, ali ne mogu. Kakvu će tek onda dobiti sliku o meni? Djevojka u svojim ranim dvadesetima trudna?
Ipak mislim da ću to preskočiti!
Držim mobitel u ruci i premišljam se o pozivu.
Harry mi je već ostavio tisuću poruka i propuštenih poziva, a ja ni na jedno nisam odgovorila.
Ali neka grižnja savjest mi govori da ga ipak nazovem i kažem mu da je sve u redu, hoću li mu reći za Zayna odlučiti ću tijekom poziva.
Pritišćem zelenu tipku pored njegovog imena i prislanjam mobitel uhu.
Zvoni.
"Lol?"- pita svojim hrapavim glasom.
"Hej.."- nekako se nagovorim da nešto kažem.
Za mene će ovo vjerojatno biti jedan od onih čudnijih razgovora.
"Kada si otišla?"- mislim da je ovo jedno od mnogih pitanja koje će mi postaviti.
Uzdišem i pripremam se na to.
"Rano ujutro, ti si još spavao, a ja.. te nisam htjela buditi,"- izvlačim se.
Nije da ga nisam htjela buditi, već to da mi je ponekad draži kada spava nego kada je budan.
"Kvragu Lol"- opsuje pa nastavi." Znaš da si trebala!"- sada mu je glas postao malo snažniji.
"Znam,"- šapnem. Moram ostati tiha jer bi Zayn mogao doći i prisluškivati naš razgovor.
"Dobro, nema veze sad, valjda.."- ovo je ona neugodna situacija o kojoj sam pričala.
"Jesi pročitao poruku koju sam ti ostavila na noćnom ormariću?"- prije nego sam krenula napisala sam mu poruku, nisam napisala ništa slatko poput: "Volim te" ili tako nešto.. samo jednostavnu poruku sa stvarima koje zahtijevam da napravi danas.
"Da jesam i odbijam to napraviti bez tebe!"- govori mi i po glasu mogu ćuti kako se smiješka.
"Ne ne odbijaš i napraviti ćeš to.. molim te?"- zamolim ga ali istinski. "Ne tražim previše, samo jednu malu stvarčicu, koja sam sigurna da bi značila meni i drugim ljudima tamo."- objašnjavam.
"Ne Lol, već sam ti rekao da ne idem na jebeno vjenčanje i točka!"- prevrčem očima iznervirana njegovim stavom.
"Zašto ne možeš napraviti jednu jebenu stvar za mene?"- povisujem ton.
"A da? A jesi li ti napravila zadnju stvar što sam tražio od tebe?"- pita malo smireniji. "Što to?"- uzvraćam zbunjenošću.
"Prije par tjedana sam ti kupio ono neko sranje od vitamina što moraš piti dok si trudna..."- oči mi se same prevrnu, opet, na njegove riječi. "Popila sam ih!"- uvjeravam ga iako lažem. "Da, taj dan kad sam ih donio, i to samo zato što sam te natjerao da ih popiješ.. I više ih nisi ni taknula."- govori, a ja šutim jer znam da je to istina. Nisam ih pila, nisam imala ni namjeru ih piti, iako znam da moram. Jednostavno zaboravim i gotovo.
"U redu, u pravu si.."-priznajem jer da sam znala da ćemo se svađati nikada ga nebi ni nazvala.
On uzdiše on napetosti između nas.
"Ne moraš ići na vjenčanje."- poražena sam.
"Ionako imam drugih planova."
"Harry?"- šapnem u slušalicu nakon nekoliko sekundi tišine.
"Da?"- odgovara.
"Volim te.."- govorim tako tiho da me jedino on može ćuti.
"Lol?"- pita.
"Da?"
"Volim te."- osmijeh mi je sam došao na lice.
"Nazvati ću te kasnije"- govorim i poklapam.
Toliko smo čudni. U jednom trenutku se prepiremo oko glupe stvari, a već drugi trenutak govorimo si da se volimo.
Nasmiješim se na pomisao i polako, već i zaboravivši na bol, ustanem se sa kreveta i krenem prema vratima.
Drveni pod tiho škripi ispod mojih nogu, a vrata se sa lakoćom i bez ikakvih zvukova otvore.
Izlazim van i zatvaram vrata za sobom i dalje držeći onaj osmijeh na licu.
Ali i to brzo prestane čim sam vidjela tko stoji nasuprot moje sobe.
"Slatko."- kaže dok odgrize komadić jarko crvene jabuke.
Pogledam ga sa prezirom i u glavi si zamišljam scenu u kojoj se on guši sa tom jabukom.
"Što hoćeš Zayn?"- pitam iako mi nije do razgovora. Imam osjećaj kao da sam sve moje grozne osjećaje prema njemu spojila u jedno.. mržnju.
"Ništa, samo kažem da je slatko što vas dvoje pokušavate biti 'savršen par'"- završi rečenicu i odgrize još jedan komad jabuke.
"Mi ne pokušavamo biti 'savršen par'"- zašto se ja njemu uopće opravdavam? Nije vrijedan ni jedne sekunde moga vremena.
"Da, da.. zapravo najbolji dio toga je što se vaša 'savršena' veza sastoji od njegovih prljavih laži i odvratne prošlosti,"- pokušavam se smiriti.
"Gledaj Zayn, ne znam što pokušavaš sa svime ovime reći, ali jedino znam da te više neću slušati... znam i više nego što bi trebala znati o tebi, i požalim to ponekad."- krenula sam prema stepenicama, ali me on spriječio tako da me uhvatio za lakat i povukao nazad. U trenutku sam se našla na mjestu gdje sam bila prije sekunde.
"Gledaj Lola, ja samo želim reći da Harry i nije onakav kakav se čini.. i možda će te začuditi što bi sve učinio da ga riješim duga i pustim da živi svoj život s tobom...
Tako da se nadam da voliš muškarce s debelim dosjeom, jer će taj dosje upravo postati deblji."- pustio mi je ruku i odšetao prema stepenicama.
"O i još jedna stvar..., ako on ne napravi ono što je obećao.. ti ćeš, samo na drugačiji način."