Crvenkapa i lovac Joca

1.3K 127 14
                                    

Kako je za svoju sestru znala da kaže da je birka, tako je znala da je i što je brz'o to je i kus'o. Ona je zbrzala rešena da se veže za prvog, pravog muškarca u svom životu. Bez ikakvog iskustva u životu, zaletela se i vezala. Obavezala.
Nije mogla da porekne osećanja koja su i nakon godinu dana još bila i te kako živa. Možda nije mogla da porekne da tupa bol u grudima još uvek udara. Možda nije mogla, ali svakako jeste.
Svakog dana je poricala grabeći napred, grabeći više. Grabeći svaki sekund.
Učila je da jede, učila je da sedi, učila je da hoda sama sa malim bićem u svom naručju.
A Saša?

On je bio ispričana priča, za sve, osim za nju...

- Znaš da je rehabilitacija trajala do skoro? Znaš li da se uskoro vraća normalnom životu?

- Znam, mama i ne zanima me. Zanima me samo da skinemo ove pelene i krene na nošu. I treba da nađem posao...

Da, sebi je stalno govorila kako joj je posao preko potreban, a opet je sutra, kada krene da lista oglase nalazila razloge da se od Vlade ne odvaja.
Malog Vlade, pošto se veliki Vlada zaljubio...

- Čini mi se, vreme je!

- Za šta, moliću lepo?

- Idemo u provod. Tvoja i moja majka čuvaju Vladu juniora, mi se skitamo. Samo ti i ja.

Noć je bila posebna priča.
Iako je priču o Saši stavila ispod svih ostalih, noći su joj teško padale. Oni trenuci kada je ostajala sama u svom krevetu dozvoljavali su joj da razmišlja. Tada su se misli rojile i javlalo se pitanje - gde je pogrešila?

Zaista, gde je pogrešila?

Verovatno nigde...

U zagušljivom klubu, bučnom i mračnom, Vlada i Kalina su pokušavali da se opuste, a opet i da ne preteraju u opuštanju. Oboje su imali svoju nedaću koju su ostavili na bravi ulaznih vrata svojih domova, samo u želji da loše raspoloženje ne pokvari jedinstvenu priliku i mali trenutak samo za njih.
Koliko se Kalina brinula za svog sina i kako će se snaći dve žene s njim i on sa njima, toliko je Vladan imao problem.
Devojka sa kojom se viđao, a do koje mu je bilo stalo, bila j pandan Saši.
Ljubomorna, nedokazana i ponekad nepodnošljiva - kada je Kalina u pitanju.
Bez Kaline, bila je divna duša...

- Mogu li ovu lepoticu da zamolim za ples? - glas koji je čula tik do svog uha bio je drugačiji od ostalih.
Pogledala je u Vladu kome se osmeh rađao na licu.

Zaboraviši kako je to biti devojka, zaboravivši kako je to ponašati se u skladu sa svojim godinama, izgubljena poput Crvenkape u šumi okružena vukovima, tražila je Vladinu podršku. Da će u svakom trenutku doći da je spasi iz ralja zla.

- Moram da pitam svog starijeg brata da li mi dopušta - okrenula je na igru ni ne gledavši u muškarca pored sebe.

- Možda bi mogla jedan ples, šta misliš? - zafrkavao se podizajući naizmenično jednu pa drugu obrvu.

Okrenula se ka muškarcu čiji je glas čula i susrela se sa sasvim prosečnim muškarcem. Ni visok, ni nizak. Nikako masan, svakako ne ni mršav. Prosečan.

- Boris, drago mi je - pružio joj je ruku čekajući da oseti njen dlan na svom.

- Kalina, hajde Travolta da te vidim...

Plesala je. Plesali su te večeri smejući se sve vreme. Plesala je uz sentiš, đuskala uz pop muziku, opuštena.
Vladan je iz prikrajka pratio Kalinu znajući da ako je ona srećna, svi će to biti.
Kalina je sebe podredila drugima. Više nije bilo bitno šta ona želi, već mali Vlada, Marko, Anđela... Čak je bilo bitnije i šta želi Milorad i Sneška, pa tek ona.
Govorila je kako je svoju priliku imala i pustila je da sklizne iz ruku.
Mogla je da, kako je znala reći, ne napravi grešku, ali onda ne bi znala ni šta je najdublje razočarenje, a ni šta je iskrena radost.

- Boris je stvarno dobar plesač!

- Kali, nemoj da te čuje - odgovorio je uz osmeh, dok je Kalina ispijala gutljaj vode.

- U pravu si, dvosmisleno je. Nego... Gleda te kao plen, samo pazi, važi...

I pazila je. Morala je.
Nije devojka, nije sama...

Vlada se polako povukao i ostavio Kali da osami. Trebalo joj je to, baš kao i što je njenoj vezi trebala mirna Marina...

- Borise, trebala bih da krenem kući.

- Brat ti je već otišao.

- Jeste, a trebala bih i ja.

I krenula je kući. Taksijem zaustavljenim ispred kluba sa obećanjem da će se narednog naći na kafi.
Nesigurna u odstupnicu koju je napravila, nadala se samo da je zdrav razum neće izneveriti.
Ićiće polako.
Lagano.
Neće brzati, jer brzanje joj ništa dobro nije donelo.
Ide na kafu, narednog dana, čim završi razgovor za posao...

******

Obrisala je lice. Morala je da se umije, jer više nije znala šta će sa sobom.
Trebala je svom detetu normalna, ne srušena, polovična, ispijena i sa zemljom sravnjena.
Sunce je lagano tonulo ka horizontu najavljivajući toplo veče, a Boris, koji je odmah nakon Saše zauzeo Kalinine misli, prerio je da je ponovo povuče na dno.
Da li je bilo teško popeti se ponovo stepenicama posutim staklom i trnjem i glavu pomoliti van jame očajanja?
Bilo je teško...
Bilo je surovo...
Bilo bi, čak nemoguće da nije bilo porodice da je slomljenu ponovo sastavi....

Navukla je helanke, na telo iznureno bolom obukla je dugačku majicu, očiju podulih krenula je put svojih roditelja...

- Hoćeš da mi kažeš šta se desilo?

- Ništa posebno. Bilo je zamorno, a znaš da kada se zamorim postanem i natečena.

- Dete, lažeš majku. Natečena si kao reku suza da si isplakala, a ne da si čkiljila u monitor. Nema veze, zato će Vlada da zeva u knjige, ako se ja pitam...

Frknula je na to njeno, ako se ja pitam i znala je koliko je u pravu.
Iako, sasvim slučajno se našla u tim vodama, nije slutila da u njima leži i lepa budućnost. Međutim, Vladi nije želela budućnost pred monitorima, već otvorene vidike ka drugim horizontima. Želela je da istražuje živi svet, da čačka bube pod kamenom pokraj drveta, da opipa trulo lišće, da udahne miris polja i košene trave.
Želela je za njega samo najbolje, ali ne i ono što je sama mislila da je dobro.
Dovraga, ko je njoj išta branio, da bi ona sada Vladi zabranila?
Niko!
Ali uvek su bili tu.
Da je bevolje i nedaće sačuvaju, da je iz utrobe zlog vuka izvuku...

- Mamino sunce? Gde je ono?

- U biblioteci sam, mama! Našao sam Guliverovo putovanje...

Osmeh je potrao svu tugu s njenog lica i znala je... Za ovo vredi živeti i boriti se i sve što je ostavila po strani zarad osmogodišnjeg dečaka dečaka - vredelo je!

Sa knjigom u ruci pohitao je majci u zagrljaj preteći da je na pod obori i time pokazao joj po hiljaditi put da je uspela.
Sve vredno, ležalo joj je u naručju....




🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄🎄
Sve najbolje dragi moji.
Sve nedaće ostavićemo za sobom, sve probleme, zaboravićemo!

Hrvatska, srcem sam uz vas!

Utešna nagradaKde žijí příběhy. Začni objevovat