otvaram prozor u svojoj sobi
i prsti mi klize po mreži koja me dijeli
od svega što se događa vani
i na nebu vidim crtu koja se bijeli
to je treći avion na nebu
i mislim; koliko ljudi trenutno gledam
o čemu razmišljaju, koje su im brige
je li istinski sretan ijedan?
I čujem glasove iz šume,
i zvuk crkvenih zvona koji volim,
dok sunce prži moju kožu
ja se Gospi molim
imam osjećaj da me ta mreža
od bučnog vanjskog svijeta dijeli
i nestrpljivo čekam da izađem iz ove faze
jer me ništa više istinski ne veseli
je li ovo samo faza
ili je ovo sva budućnost moja
molim vas recite mi
da ću u budućnosti imati boja
da neću biti sva siva
da ću doći do svoga puta
i da više ne budem crna i bijela
jer ja želim biti svjetlo žuta
YOU ARE READING
mjesečina
Poetrypostoji jedna velika zgrada, ljudi žive u njoj, dolaze i odlaze. u podrum se nitko ne usudi ući. nema svjetla, nitko se ne usudi promijeniti žaruljicu. ne usude se čak ni pokucati na vrata toga podruma. ja sam zgrada, i vi samo što ne prođete kroz v...
