i bilo nam je suđeno da budemo
ali nije nam bilo suđeno da trajemo
da postojimo na kratko i nestanemo
tik prije nego što počnemo da se kajemo
kako znaš kad je gotovo?
onda kada uspomene voliš više
nego osobu koja stoji ispred tebe
polako, tiho, najtiše
dovoljan je tvoj usmjeren pogled
da mi počne u ušima zujati
i da mi kroz cijelo tijelo
trnci krenu strujati
zašto gledaš u mene
preko njezinoga ramena
sjeti se da je moje srce
hladno i teško poput kamena
kad malo bolje razmislim,
suđeno nam nije nikada ni bilo
ali nastaviti ću tražiti dijelove tebe
dok ne nađem ono poznato krilo
i vraćamo se u strance
pričati ću o tebi, ali ovoga puta tiše
mi smo stranci koji se gledaju
nekoliko sekundi više
i tako priča završava:
sa uzdahom, sarkastičnim komentarom, pogledom iza njezina ramena, i zagrljajem u mraku koji je trajao previše kratko, s obzirom da je bio zadnji.
YOU ARE READING
mjesečina
Poetrypostoji jedna velika zgrada, ljudi žive u njoj, dolaze i odlaze. u podrum se nitko ne usudi ući. nema svjetla, nitko se ne usudi promijeniti žaruljicu. ne usude se čak ni pokucati na vrata toga podruma. ja sam zgrada, i vi samo što ne prođete kroz v...
