13

10.3K 641 4
                                    

- Deco ulazite unutra. Hajde uskoro će kiša.

- Mama ja hoće iga napije – Ema se mršti.

- Da, iga Daid – i Dejvid negoduje.

- Ne, ulazite unutra pokisnućete.

Oboje su gunđali ali su me poslušali. Da se oni pitanju bi bi ušli u kuću ceo dan.

- Jeste li gladni?

- Ne.

- Ne.

- Bilo bi čudno da jeste. Hajde, Lupe je spremila nešto specijalno za vas.

- Senjora , Alehandro, za Vas – Lupe mi pruža telefon.

- Hvala Lupe, daj im da večeraju.

- Si senjora.

- Alehandro – javim se.

- Gospođo nisam mogao da podignem novac.

- Ali imaš moje ovlašćenje.

- Znam ali Američka vlada je blokirala račun.

- Sva tri?

- Ne znam, ovlastili ste me za jedan.

- Ok, vrati se kući ja ću otići sutra u banku.

Šta li se događa? Volela bih nekako da kontaktiram oca ali ne mogu dok se ne čujem sa Markosom a od njega ni glasa skoro četiri meseca a to znači da još uvek nije bezbedno. Hoće li ikad biti?

Dopada mi se ovde, deca i ja živimo u jednom malom selu nadomak Saragose već devet meseci i mirno je. Markos je unajmio Rosu, ona mi pomaže oko dece i kuće, zatim tu je i Alehandro, Markos mu je platio da pazi na nas dok se on ne vrati ali ako ne podignem novac ja neću moći da mu plaćam. Keš koji sam iznela iz kuće potrošili smo krijući se, Markos je stalno bio sa mnom jer je očev partner otkrio da mi pomaže pa je i njega želeo da ubije.

Bilo nam je potrebno neko vreme da napustimo SAD i za to vreme smo potrošili mnogo novca, Markos je potplaćivao ljude, stalno smo menjali mesta stanovanja, automobile, putovali, imali problema sa pasošima . . . bilo je svašta. Antoanovi ljudi su nas pronašli dva puta ali nekako smo uspevali da pobegnemo, bilo je loše dok nismo došli u Španiju, promenili smo nekoliko mesta da zavaramo trag i na kraju smo se ovde skrasili.

Prvih pet meseci je bilo mirno pa je zbog toga Markos otišao da izvidi situaciju ali kako vreme prolazi bojim se. Rekao je da će potrajati dok se ne javi ali prošla su četiri meseca. Nadam se da je sve u redu.

. . .

Ne volim da ostavljam decu, uopšte. Lupe je zaista fina i mnogo mi pomaže ali kad te strah uzme pod svoje ne znaš za sebe.

- Senjora.

Okrenem se i ugledam Karlosa. On nam jednom nedeljno donosi američke novine jer ovde nema interneta, znam živimo u dvadeset i prvom veku bez interneta. Istina je da je ovo seoce odsečeno od sveta, nije baš ni selo više je naselje sa par udaljenih kuća. Ali bezbedno je i to je ono što je najbitnije.

- Como estas Karlos?

- Mui bien senora – smeši mi se i pruža mi novine.

- Gracias – zahvalim se i dam mu novac.

- Gracias.

Dok čekam Alehandra rešim da prolistam novine ali to je skoro nemoguće od moje dece. Mama ono, pa mama ovo. Neverovatni su i rastu kao da su hibridni, ili se to samo meni čini. Ema je prava Keli, ima taj osmeh, taj prćast nosić . . . Bože kako mi nedostaje Keli.

Cena izdajeWhere stories live. Discover now