3

12.9K 696 6
                                    


- Tako.

Spakovala sam sve svoje lične stvari, garderobu ću donirati a nameštaj će ostati. Nadam se da će Keli i Robert biti srećni ovde sa bebom, ja sam bila srećna.

Sipam sebi vino i uključim tv, taman sam htela da sednem kada se oglasilo zvono na mojim vratima.

- U pica. Baš su brzi.

Uzmem novčanik i otvorim vrata ali na njima nije bio dostavljač, bio je Edmond. Ruke je stavio na okvir od vrata a glava mu je spuštena.

- Zdravo anđele – podiže glavu i gleda me u oči.

Možda ne znam puno stvari o životu ali jedno znam, ne želim njega u svom.

Zatvorim vrata i naslonim se na njih.

- Molim te Helena, otvori vrata moram da popričam sa tobom.

Prekrijem usta rukom i spustim se na pod.

- Molim te – glas mu je nekako napukao.

Ćutim jer ako sklonim ruku bojim se da ću toliko glasno plakati da će me čuti komšije.

- Nećeš? U redu onda ću pričati odavde. Žao mi je, po milioniti put žao mi je. Žao mi je što sam te iskoristio, žao mi je što sam izigrao tvoje poverenje, što sam preturao po tvom telefonu, kompjuteru, što sam te iskoristio da uhapsim tvog oca, što nisam bio tu kada su te napali, što si . . . izgubila bebu . . . našu bebu . . .

Jecaj mi pobegne iz grla. Zašto me podseća na to? Zašto me povređuje?

- Znam da ne želiš da me vidiš a još manje da mi oprostiš i ne želim da se pravdam govoreći ti kako sam samo radio svoj posao jer nije bio samo posao u pitanju, bila si i ti. Možda ti sve ovo ništa ne znači ali sve ove godine . . . ti mi i dalje značiš. Neću otići, sešću ovde i čekaću da otvoriš vrata.

Plačem kao kišna godina ali bez glasa, ne mogu da se pomerim, ne mogu da pričam, ne želim da dišem.

Nisam zaboravila. Kako bih? Kako čovek da zaboravi? Volela sam ga kao nikog u životu, bila je to ljubav na prvi, drugi, deseti pogled, on je bio nežan, strpljiv, ljubazan, vodio je ljubav sa mnom kao nijedan muškarac pre . . . toliko je bilo savršeno da sam se opustila. Želela sam dom, decu, porodicu sa njim. Bila sam trudna i presrećna, zamišljala sam njegovu sreću . . . a onda . . . Saznam da sam iskorišćena. Iskoristio me je da uhapsi mog oca, pokazao mi je da je čovek koji mi je bio najveći oslonac u životu čovek koji uništava tuđe živote i zarađuje na tome, možda je bio đubre ali za mene je bio samo tata a on mi je to oduzeo, kao da to nije bilo dovoljno napali su me partneri mog oca, bili su besni jer nisu dobili svoje pošiljke, iskalili su se na meni, ubili su moju bebu, fetus od dva meseca ali za mene plod ljubavi . . . A onda sam slušala ostale gadosti o mom ocu, svi su mislili da sam i ja takva, gledali su me čudno, novinari su me pratili, društvo krivilo . . . trebali su mi meseci da se oporavim.

Bila sam dobro, nisam bila sjajno ali sam bila mirna. I onda on dođe pred mojim vratima i kaže sve ono što želim da čujem, sve ono što me podseća na bol i sve što se dogodilo me ponovo povređuje.

- Znam da si tu.

Čujem njegov glas ali ne otvaram usta.

- U redu . . . znaš . . . možda i ne znaš. Želim da maknem ovaj teret koji mi stoji na duši, ne mogu da dišem, ne mogu da živim, ne mogu da se pomaknem od mesta na kom si me ostavila. Znam, zvučim patetično ali ne mogu pomoći sebi zato mi dozvoli da nocas budem patetičan. Vreme mi je objasnilo neke stvari i možda ne želiš da mi oprostiš ali moraš da mi daš ovu noć jer znaš, moraš znati, da nije sve bila gluma.

Ustanem polako, stavim ruke na vrata i naslonim čelo. Jednom se moram suočiti sa njim. Udahnem duboko i otvorim vrata. Bio je tu, zgodan, visok, plav, tužnih crnih očiju . . . dobio je koju boru. Gleda u mene kao da sam neko biće vredno obožavanja ali opet, i onda je tako gledao u mene ali to ga nije sprečilo da me slomi na delove.

Pustim vrata i okrenem se, znam da će me pratiti.

. . .

- Spakovana si – primećuje.

- Znam da ostavljaš kuću Keli i Robertu.

- Tražio si priliku za razgovor, ne traći je pričom o mojoj prijateljici.

- Želim tvoj oproštaj.

- Imaš ga, još nešto?

- Želim tebe.

- Nećeš me dobiti.

- Volim te.

- To . . . više nije dovoljno – previše puta sam čula tu reč i više je ne razlikujem od laži.

- Očekivao sam ovo – ustao je i otišao.

Šta? To je to? Toliko reči ni za šta?

Ustanem razočarano jer nisam očekivala ovo, ne želim ga više u svom životu ali želim da čujem da pati za mnom, negde na ovom svetu mora postojati pravda.

Cimnem se jer Edmond ulazi ponovo u moju dnevnu sobu i to sa kutijom.

- Ne veruješ mi više i mogu to da razumem, izdao sam te ali veruj mi kad ti kažem da nisam prestao da mislim na tebe ni jedan jedini dan u protekle četiri godine – spustio je kutiju na sto.

- Obećavam ti, nikad više te niko neće povrediti kao što sam te povredio ja.

Time je naš razgovor bio završen.

Priđem bojažljivo kutiji i otvorim je. Unutra su bile naslagane koverte sa datumima. Izvadim sve i poređam ih redom sve na podu, razmak između datuma je prosečno nedelju dana i datiraju od dana mog odlaska u San Francisko pa do danas. Dakle mesečno po četiri koverte, ukupno sto devedeset i dve koverte.

Krenem redom da ih otvaram, sadržaj je u svima isti: po nekoliko mojih slika i kratak izveštaj o mom kretanju, u napomenama je pisalo da li sam imala neki problem u tih nedelju dana. Gledala sam svoje slika i čitala o mom životu, ubro mi je postalo jasno kako su se rešavali moji problemi.

Cena izdajeWhere stories live. Discover now