Pišonja i Žuga

Zbogom žohari//2

"Šta misliš, kakav je pakao?"

"Pakao? To mi nije palo nikada na pamet", kad god je razmišljao imao je svoj izraz lica kojim poručuje da ga ne smijemo ometati.

Nisam ga ometala dok nije sam progovorio.

"Šta misliš ti?"

"Imam neke slike u glavi, najčešće iz crtanih filmova", slegnem ramenima prisjećajući se Tom i Džerija, kada je Tom zamalo zaglavio u paklu u svom snu.

"Da čujem", voljela sam našu povezanost koja je bila sve više jača jer sam sa njim mogla pričati o temama na koje bi se drugi ljudi nasmijali i odmahnuli glavom misleći kako sam luda.

"Pa crven je, mislim oblaci su crveni. Oblaci čine i pod i nebo i sve. Na nekom brdašcu, koji je sačinjen od oblaka, sjedi glavni đavo. On je najgori među svima i dugo je tu. Ljudi koji su otišli u pakao vjerovatno teško rade da bi otplatili svoje grijehove i okreću onaj, znaš kao krug za više ljudi uglavnom su to imali na brodovima da bi povukli sidro iz mora", napravim pauzu za predah.

"Da, mogu zamisliti to. Taj glavni đavo je vjerovatno ona zmijurina iz doba Eve i Adama", dobra zamisao.

"Može biti", slegnem ramenima.

"Zamisli koliki su grijeh ti ljudi napravili kada ih je Bog, koji oprašta svima, poslao tamo", oboje se zamislimo.

Možda su obili radnju i ukrali nešto, iako je to zločin manjih razmjera. Možda su pregazili cuku ili ubili čovjeka. Možda je kod Gospoda Boga to drugačije, možda se to broji po kršenju deset Božijih zapovjesti.

"Da li je veliki grijeh ako kradeš?" Pogubljeno ga pitam prisjećajući se svih stvari koje smo mi ukrali, pa i ovog čipsa, multivite i tri Jelena.

"Vjerovatno", nonšalatno odgovori.

"Stvarno? Mi smo puno krali, jako puno i lagali", zabrinuto iznesem zaključak.

"Prvo, ja sam ukrao. Ti si samo hodala pored mene. A i ma šta se brineš, mi svakako završavamo u paklu", nasloni se na ogradu stepenica i popije gutljaj pive.

"Šta pričaš ti?" Nervozno mu uzvratim. Kako uopšte može pomisliti na takvo što?

"Pa da, hoćemo. Vjeruj mi kad ti kažem. Ja ću biti glavni, a ti ćeš mi pomagati. Bacićemo tu zmijurinu sa trona i mi ćemo vladati paklom", olakšavajuće izdahnem shvativši na šta je mislio.

"I ljudi će raditi teže, mučićemo ih", nasmijem ga, te samim time se osjećam ponosno i sama se nasmiješim.

Prijetećim tonom moje prezime sklizne preko njegovih usana koje se široko smiješe.

"Pripazi se malo, možda i tebe postavim da radiš sa njima. Ipak ću ja biti glavni", naljutim se kroz šalu.

A on me poznaje.

"Nemoj da se ljutiš, ružna si takva", iznenađeno pogledam nasmiješeno lice sa smeđim očima koje se još lukavije smješkaju.

"Šalim se, smiri se", namrštim se na njegove promjene.

"Ma goni se ti, idi šali se sa nekim drugim", ustanem i otresem prljavštinu sa zadnjice.

Sekundu nakon toga krenem silaziti niz prvu stepenicu i njegova me ruka zaustavi.

"Smiri se opasnice, ponekad ću ti i dati tron", to me nasmije.

To dječačko bezbrižno lice sa najljepšim muškim osmijehom. Pored njega sam osjećala mir i nemir u isto vrijeme. Toliko me je znao iznervirati, a u isto vrijeme smiriti.

Par crnih pramenova su mu padali preko čela i kratka jednodevna brada mu je krasila oštre linije lica. Više se nikad nije šišao na dvicu, sada je imao grivu na sred glave, kako sam ja to govorila.