Pišonja i Žuga

Vežite se, polećemo//1

Ružna si. Glupa si. Retardirana si. Jadna li ti majka kad te takvu rodila.

Pokušavam zaustaviti još jednu bujicu suza, iako se same pojavljuju svaki sledeći trenutak. Opet su me rasplakale, opet proživljavam sve ovo. Zašto ne mogu da budem lijepa, hrabra i pametna? Zašto ne mogu svima da se svidim? Kakav problem čuči u meni i ne dozvoljava mi da budem ono što želim?

Jako mi je zima pod zadnjicom pošto sjedim na hladnim stepenicama koje su obložene samo betonom. Uvijek su mi govorili kao i svakom drugom djetetu da ne sjedim na hladnom betonu jer ću se tako prehladiti, ali svjesno se kažnjavam na ovaj način. Rekle su mi da mi je dupe veliko i da ih tako podsjećam na krmaču.

Moram da smršam, da se proljepšam, da budem hrabrija i mnogo pametnija. Onda me neće moći vrijeđati i ostaviće me. Iako ne želim da nikada više nijedno dijete osjeti ovo na svojoj koži, sebično moram da priznam da ja nemam više snage za ovo i da se nadam da će naći novu žrtvu.

I nadam se da će se ta osoba znati izboriti sa svim njihovim provokacijama.

Moram prestati plakati jer se ne mogu ovakva uplakana i crvena pojaviti pred bakom. Počela bi me ispitivati kao i svaka zabrinuta baka, a ja ne želim da ikom pričam za ovo. One su mi zaprijetile da moram da šutim inače se neću dobro proslaviti i biće batina.

Ukočim se kada čujem korake po trotoaru, ali se ne vidi ko je zbog borova koji sakrivaju lijevu stranu ulice.

Moje srce počne ubrzano da lupa od straha i nervoze. Šta ako su oni, šta ako su došli da me još više izvrijeđaju?

Dobro posmatram pomjeranje te osobe kroz granje borova i razmišljam kako da pobjegnem. Po hodu i jačini udaranja od pod mogu da zaključim da je muško u pitanju. Vjerovatno je to Milan, on mi najviše govori kako će me istući. Neću stići proći pored te osobe ukoliko potrčim ovog časa, a i kladim se da je muškarac mnogo brži od mene, te će me ipak uspjeti stići i istući.

Već u sledećem trenutku preda mnom se pojavi momak crne, kratko ošišane kose, par smeđih i poznatih očiju, preko sebe je ogrnuo kožnu jaknu koja se uklapa uz vojničke hlače i zastane tik ispred prve stepenice kada me ugleda da sjedim.

Zbunjenost se ocrtava na njegovom licu i dugo me samo posmatra.

„Molim te nemoj me udariti", tiho prošapućem sa uplakanim i nemoćnim glasom.

Znam ga od prije, družili smo se stalno u grupi. Bili smo nerazdvojna petorka, moj najbolji drug koji sada živi u Njemačkoj, djevojka godinu dana starija od mene i još njih dvojica. Nisam ih smatrala kao dobrim osobama, iako sam većinu vremena provodila sa njima. Moj najbolji drug je daleko od mene, rijetko kad se čujemo ali on mi znači.

Kada je otišao, ta grupa se raspala.

„Udarim?" zbunjeno me je pitao. Znala sam da on trenira boks i da se voli tući, zato sam ga to i zamolila.

„Da", obrišem rukavom podlaktice uplakano lice i opet ga pogledam.

„Šta je s tobom?" Namršti se vjerovatno ne shvatajući ništa. Ni ja ne bih, da sam na njegov mjestu. Čak ni ne bih tražila ovoliko dugo objašnjenje, već bih samo otišla.

Ružna sam. Glupa sam. Jadna li mi majka koja me je rodila.

„Ništa", spustila sam pogled na svoja skupljena koljena i gledala u materijal tih farmerki.

Zaklopila sam oči čuvši kako se tiho penje. Zaobiđi me, molim te. Ali na moje čudo, on sjeda pored mene i gleda u daljinu što sam uspjela primjetiti krajičkom oka.

Šutili smo i tišina je bila prijatna. Mnogo sam pričljiva osoba sa ljudima koje znam, pa sam se iznenadila na svoju šutnju pored njega. Jednostavno, osjećala sam se sigurno u toj tišini dok su skakavci proizvodili svoju muziku i negdje u daljini je lajao pas.