– Mrzim što neki tamo žnj dio mog mozga govori da imaš pravo.
– Naravno da imam pravo. Znaš to i sama.
– Hvala ti Lana. Hvala ti što si uz mene.
– Uvijek mala. Uvijek. Obećavaš da ćeš pogledati na situaciju drugim očima? Očima koje vide Maksima kao poboljšanju verziju Maria? – uvrne nosom – Ne čujem. Obećavaš?
– Obećavam! – to želim da čujem.
* * * *
Ustanem sva zgužvana, provjerim Tihanu, još spava. Neka je, neka odmori. Sredim se, izvučem iz njenog oramara neku plavu majičicu, malo se počešljam, pa skuham kavu. Mobitel mi zavibrira, nepoznat broj. Koji vrag sada?
– Lana Filipović, izvolite!
– O, lijepa doktorice dobro ti jutro! – uf vrućina me oblije kad čujem taj glas.
– Damjane? Otkuda ti moj broj?
– Kada čovjek kao ja nešto želi, nema toga što neće uraditi da se toga dočepa.
– A, tako si se jako želio dočepati mog broja, ha?
– Uf, da znaš. Kako si od jutros mala? Kako tvoja čivava? Maksonja je bio u rasulu. Razjebao je cijeli stan.
– I ona je bila sjebana. Čuj Damjane, jasno ti je da se ovo sranje između njih neće baš tako lako riješiti. Ja sam joj iskreno savjetovala...
– Mala dođi sa mnom na kavu. Hajde, idem s Maksom do bara, pa te sačekam tamo. Hoćeš? – ma i do pakla ako treba.
– Dolazim za pola sata! – ostavim Tihani poruku, još se malo picnem, jebi ga, moram izgledati kako treba, ako želim ovaj slaki kolačić zadržati još malo uz sebe. Sjednem u auto i odvezem se do bara. Vidim ga kroz staklo kako istrčava van. O jebote kako je zgodan ovaj čovjek. Zagrli me, pa me povede unutra. Maksim unutra sjedi za šankom, u pip. mater ovo mi je prvi put ikada da ću mu prići ovako blizu, jebote imam tremu. Damjan me drži za ruku, pa stanemo ispred njega.
ŞİMDİ OKUDUĞUN
Jedino njen🔚
Kısa HikayeNastavak priče "Obećanje". Kada je još bio dječak zakleo se da će pomagati ženama. Kada je njegova majka oboljela od raka s njom je prolazio sve muke i patnje te bolesti, da bi kada je dovoljno odrastao ispunio svoje obećanje. Danas je on doktor g...