2. Deo

298 12 1
                                    

Sunce me budi...cujem tihi plac. Okrenula sam se prema Alexu koji je sedeo na krevetu. On place. Zasto? Nema razloga. Cak ni mrlja krvi na mom jastuku ne bi trebala da ga rastuzi. Mrzim kada muskarci placu. Sela sam pored njega. Pogledao me i obrisao mi krv iznad usana. Skoro svako jutro mi curi krv iz nosa. Ocekivala sam da se vec navikao. Mama je usla u sobu. Plakala je,a u isto vreme se smejala. Poljubila me je u celo i pruzila mi torbu u koju bih trebala da spakujem stvari za bolnicu..Kad je briznula u plac pukla sam.

Ja:Prestanite vise da placete! Ja bih trebala da lijem suze sad,a ne vi! Molim vas izadjite...da se spakujem. Razumite me nije mi lako.

Pogla sam glavu pokusavajuci da ostanem jaka. Ma koga ja zavaravam... Bacila sam pogled ka torbi i pocela da se pakujem. Stavila sam svog plisanog medu,kojeg mi je tata kupio kada sam se rodila. Tata mi je umro kada sam imala godinu dana. Alex je tada imao 3... Ja uskoro punim 16. Za nekog ko sada ima 16,previse sam propatila u zivotu.. Garderobu sam nabrzaka gurnula u torbu i odjurila iz kuce. Auto me je cekao. Alex i mama odavno u njemu.. Krenuli smo.

Alex-Jesi li dobro?

Ja-Da...

Mama je sve vreme gledala kroz prozor i cutala. Razumem je.

Stigli smo. Ispred bolnice nas je docekala moja medicinska sestra Keli. Otisla sam sa njom. Kada sam usla u bolnicu,srce mi je snazno zalupalo. Keli me je odvels u moju sobu.

Keli-Obuci bolnicku haljinu. Uskoro dolazim. Operacija je za pola sata.

Ja-Okej...

Ostavila sam torbu na krevet i presvukla se. Pored kreveta je bio nocni stocic a na njemu koverat. Pisalo je moje ime. Znatizeljno sam zgrabila kovertu. Pre nego sto sam je otvorila osmotrila sam sobu. Sve je bilo kako bi i trebalo da bude....Otvaram koverat i iz njega izvlacim belu hartiju papira. To je pismo:

,,Draga moja Astra,

Ako citas ovo to znaci da vise nisam na ovom svetu.''.

To je sve sto sam uspela da procitam kada je Keli dosla. Pored nje su bila invalidska kolica. Super. Sela sam i krenula.

Keli-Nemoj da brines.

Lako je to reci. Nekada 'ne brini' nije dovoljno. Pokusala sam da ubedim sebe da me ceka novi zivot. Ali u dubini duse sam znala da me mozda ceka i smrt. Po glavi mi se motalo to pismo. Sta ako nikada ne uspem da ga procitam? Moram da prezivim,moram. Makar samo zbog tog pisma i radoznalosti. Ko to nije ziv vise? Pa dajjj. Ulazim u operacionu salu i daju mi anesteziju. Upadam u duuubok san. Veliko svetlo me je obasjalo i vise se nicega ne secam....

Stars of darkness...Tempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang