Prolog

5.7K 409 13
                                    


Priču sam započela prošle godine, nisam je završila iz milion razloga ali danas je gotova.  Ova kratka priča biće ispričana iz ugla dve žene i neće biti laka ali trebalo bi svako da je pročita ako ništa drugo bar zbog toga što svi mi imamo majku. Nisam objašnjavala naširoko dubinu i značenja bila sam oštra i nadam se razumljiva svim generacijama.

Posvećujem je svim ženama pa i sebi.

Izbaciću svih desetak kratkih poglavlja.

Andrea Kingston



Stojim ispred vrata nepoznate kuće, veče je već uveliko umaklo i za sobom povelo ljude na počinak. Zamotuljak u mojim rukama čvrsto spava, to nedužno biće ni ne sluti šta ću uraditi od njegovog života.

Pogledam poslednji put svoju ćerku, zatim prislonim svoje usne okupane suzama na njeno toplo čelo.

"Oprosti mi čedo moje".

Nikad više nisam mrzela sebe nego u ovom trenutku.

Zar ja da učinim ovo svom rođenom detetu?

Ja, koja osuđujem majke koje napuštaju svoju decu.

Ja, koja smatram da ne postoji dovoljno snažan razlog da okreneš leđa nečemu što je deo tebe.

Ja, koja bi sve loše majke spalila na lomači a nakon toga ih osudila na večni pakao.

Ja, koja sam milion puta rekla: „Ne bih to nikad učinila".

Ja, koja sam osetila posledice ovakve oduke na sopstvenoj koži.

Ja . . . radim svom detetu ono što je moja majka učinila meni.

Ostavljam svoju ćerku.

MajkeWhere stories live. Discover now