Bio sam na vrhu svijeta. Imao sam sve. A onda je došao trenutak kada se sve srušilo...
Nakon što sam se probudio i shvatio da sam dobio još jednu šansu da živim nisam mogao misliti na išta drugo osim na obećanje koje sam dao. "Gdje god bila, ja ću t...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sjedim u sobi, televizor zvrnda, a moje oči prelaze po velikoj polici koja se proteže preko cijelog zida i u odsjaju svakog od mojih trofeja pokušavam naći neki čestit odgovor na pitanja koja mi se vrte po glavi. Gledam svoj uspjeh u kojem sam godinama uživao, gledam svoj ponos i sve ono što sam nekada bio. Sve mi to nedostaje, ali nekako ne podnosim to teško, kako sam uvijek zamišljao. Mislio sam kada bi se desilo nešto što bi me maknulo sa staze i nešto zbog čega bih odustao od svega, to bi me slomilo. Jeste, slomilo me i ovo, ali u sebi osjećam da je to tek privremeno i da ću ja opet, kada ovo sranje malo prođe, stisnuti gas do daske i projuriti glatkim trkaćim stazama, ostavljajući iza sebe samo oblačak gasa iz auspuha. Hoću, jednog dana, onog dana kada više ne budem osjećao ovo što osjećam sada, kada budem sasvim siguran da se taj dio mene vratio. A, vratit će se u punom sjaju. Sve će ove rane zacijeliti, sve će ovo proći, hoće, znam da hoće, a tada ću ponovno da budem ono što jesam. Ono što sam oduvijek bio. Maksim Mladenović. Pravi, baš onaj pravi, ne ovo restlo od čovjeka.
– Jedva čekam dan kada ćeš kući donijeti još jedan, pa da ga uglancam i složim u ovaj trofejski raj. – skočim sa stolice na zvuk glasa, a stari stoji, smiješi se i drži vrećicu slatkiša u rukama.
– Stari, jebote, stigao si! Nisam te ni čuo! – poletim mu u zagrljaj, a on me stegne uz sebe – Nemoj više Tošo tako da se šunjaš, pa znaš da mi je srce reciklirano.
– Oprosti sine, samo kada sam te video kako ih tužno gledaš, mislio sam da li da odem ili da progovorim, a onda je moj jezik odlučio umjesto mene.
– Kad si stigao? – pustim ga, pa se maknem, a on krene prema fotelji da sjedne
– Prije dva sata sam sletio. Osjećam se kao govno. Raspremio sam se, otuširao i odmah se zaputio k tebi na jednu domaću, tursku, onako jaku kavicu da se povrnem u život. I da vidim kako si. Kako je prošla nedavna kontrola?
– Dobro je. Kaže Olivera da je sve u redu. Hoćeš ti nešto žešće da te malo povrne uz kavu?
– A neću kad ti ne smiješ.
– Ma daj stari pa nisam trudnica. Naravno da smijem. A, s kim bih radije popio neku žestu ili bilo što, nego s tobom. Da nije bilo tebe stari Tole, ja bi danas vozao trke po nebeskim stazama.
– Nije sine, nemoj tako da pričaš. Nisam ja ništa učinio. To je bila volja Božija – obori pogled pa nešto prošapuće.
– Nisam čuo što si zadnje rekao, sorry ovo kuhalo je Bogu dušu dalo, moram kupiti novo, ovo klokoće kao vodenica.
– Ma, ništa bitno, to ja malo na glas razmišljam. Matoro, ludo moj sinko.
– Ma što trubiš ti uopće nisi mator ni lud. – napravim kavu, naspem nam po piće, stavim sve na stol i sjednem – I zbilja stari, zar ne misliš da je vrijeme da nađeš sebi neku damu? Da ne ideš dalje kroz ovaj život sam kao pas.
