Bio sam na vrhu svijeta. Imao sam sve. A onda je došao trenutak kada se sve srušilo...
Nakon što sam se probudio i shvatio da sam dobio još jednu šansu da živim nisam mogao misliti na išta drugo osim na obećanje koje sam dao. "Gdje god bila, ja ću t...
– Sereš? I što je rekla Gordana? Zašto je napravila sranje od tvog života? Kud je koji kurac izlazila iz groba onoga dana?
– De, Damjane sve te jeblo! – Marina ga prekori, pa ga tupne po ruci – Pusti ga da priča.
– Ne znam. Nisam imao snage ići tamo, bio sam tako jako ljut na nju, ali nešto me potjeralo, kupio sam cvijeće i otišao. Da, pitao sam je to, ali nije se zamarala s tim da mi odgovori. Očito je imala pametnijeg posla.
– Da, kao i dok je bila živa.
– Damjane!
– Ma, pusti ga Mari, u pravu je. Nije on rekao ništa što nije istina. Uglavnom, kada sam se vraćao, naišao sam da djevojku koja je zbilja izgledala očajno. Toliko je plakala i ležala je na nekom grobu, jednostavno nisam mogao proći da joj ne ponudim pomoć.
– Aaaa, princ šarmantni, pa naravno. – Mare dohvati krpu pa ga opizdi po sred glave.
– Pokvari mi friz vještice mala!
– Na moje iznenađenje djevojka me počastila svakakvim „lijepim" riječima i poželjela mi brzu smrt.
– Que? Qoji qrac?– ja ću poludit od njegovih ludih psovki.
– Čovječe, ne znam tko se to od gore zajebava sa mnom, ali možeš li vjerovati čiji je to bio grob? I čija je to djevojka bila?
– Nemoj mi reći! – Marina odmahne glavom.
– Da. Mario Vargas jebote.
– A jeb'la te krušna mrva! – Damjan strusi onu vodku, pa udari čašom o šank – Ti to ozbiljno? Pa, kako? Zar on nije iz Beča? Kako su ga tu sahranili?
– Ona je iz grada Dami, bila je njegova zaručnica. Ne znam što mu je sa roditeljima, ali očito su dali pristanak da se on sahrani tu. Blizu nje.
– A majku mu, vidiš ti ovo. Žao mi je bratac, zbilja, ono znam da te to boli kao živa rana.
– Boli, da. Jebi ga. Valjda tako mora. Kako god, ja ništa tu više ne mogu uraditi. Mogu samo da mu zapalim svijeću ponekad i zamolim ga da mi oprosti. – Marina mi poklopi ruku svojom.
– Jebi ga gazda, žao mi je.
– Da stvar bude gora, danas kada sam otišao na kontrolu opet sam je video. Opet sam video djevojku čije sam srce slomio na milijun dijelova. I nećeš vjerovati moj narajcani doktore to je sestra Tihana. – on opali glavom od šank.
– Ti to mene zajebavaš?
– Jok. Cura koja mi je danas u više navrata rekla da me mrzi iz dna duše i da sam kriv što sam živ, sestrica je kod doktorke koja se brine za moje srce. Tako da što god se motalo po tvojoj ludoj glavi u vezi mene i nje, možeš lijepo da zaboraviš kao imena svih tvojih seksualnih avantura. Samo lagano baj, baj. I nemoj bogati više da je spominjemo, njena mržnja me siječe na komade.
– Ali, moraš je tražiti da ti pruži priliku da joj ispričaš što se dogodilo onog dana. Možda će onda... – odmahnem glavom
– Neću je tražiti, neću je proganjati, tražila je ona od mene da joj se maknem s puta i tako ću i učiniti. Namjeravam se držati što dalje od nje. – kažem to, jer to mislim, jer to zaista planiram, ali moj mozak na te riječi reaguje šamarima iznutra, on govori nešto posve drugo. „Tražit ćeš je, naći ćeš je i bit ćeš dobar dječak!"
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Popijem vode, malo se priberem. Ovo što je rekao taj prokleti čovjek, te riječi, to su riječi koje mi je rekao Mario prije nego je umro. Kako je moguće da on, da taj gad, da on izgovara isto to? Ne mogu da ostanem mirna na to, ne mogu da lažem sebe, da nešto u njegovom glasu zvuči kao istina, da on zvuči iskreno i da... Ma, ne. Ne mogu to sebi dozvoliti. Ne mogu dozvoliti da padnem na to lice, da mi razum smute oči mog Maria, da ta sličnost između njih uskomeša osjećanja u meni. Prema njemu osjećam samo mržnju, samo želju da ga smrvim. I to njegovo srce. Ono je ono što me najviše ubija, ono je razlog moje zbunjenosti. Nemoguće je da istina ono što mi se mota po glavi, jer ako ikada saznam da je tako, da srce mog čovjeka kuca u njemu isčupat ću ga iz njegovih grudi golim rukama.
– Jesi dobro Tihana? – doktorica pokuca i uđe unutra.
– Dobro sam. Hvala ti.
– Što se dogodilo?
– Oprosti, mislim da sam samo iscrpljena. Već dugo ne spavam dobro, a...
– Ne moraš mene lagati mila. Dugo se poznajemo. Znam koliko Maksim liči na pokojnog Maria i znam cijelu vašu priču. Vjerujem da su te svladale emocije i neću ni pitati kakve. – spustim pogled, a ona me pomiluje po kosi – Meni možeš sve reći.
– Znam. I željela bih te zamoliti za uslugu. Jednu uslugu koju znam da možeš učiniti za mene.
– Reci. Ako mogu učinit ću.
– To srce, srce u Maksimovim grudima... – ona spusti pogled – Ti znaš odakle mu zar ne?
– Tihana, ti znaš da su ti podatci tajni. Ja ti ne mogu reći tko je Maksimu donirao srce, ali mogu ti reći da pripadalo jednom dobrom čovjeku. I sada opet pripada takvom čovjeku. Maksim je dobar čovjek Tihana, vjeruj mi. To što se dogodilo, to je užasno, ali to ne briše činjenicu da je on dobra duša. Slušaj... Željela sam da te prebace k meni i željela sam da radiš sa mnom zato što mislim da je krajnje vrijeme da nastaviš život. Da vratiš u svoj život bar dio onoga što si izgubila.
– Što? Što da vratim? Sve što sam imala leži tri metra pod zemljom. Nemam više ništa.
– Imaš. Imaš svoje srce koje željno čeka ljubav. A, ja sam uvjerena da je negdje blizu jedno srce koje isto tako željno čeka da ti tu ljubav pruži.
Pa, kako vam se čini priča do sada? Volimo li ludog doktora? Ja ga obožavam!
