Kako sam upoznala Jane Dekker

Istina iz prošlosti

Dana kada je Jane nestala nisam bila ista. Znala sam to. Osjećala sam to. Bila je živa, ali nije je bilo. Nisam znala gdje je. Nitko nije. Više od svega htjela sam biti pored nje. Pomagati joj. Biti joj podrška. Obećala sam da je nikada neću ostaviti samu, a događalo se upravo to. Čak ni Kyle nije znao. Znala sam da mu je jednako teško kao i meni. Bila mu je poput kćeri. Brinuo se o njoj. Trebao je to činiti. Svakoga puta kada bih ga otišla posjetiti vidjela bih krivnju u njezinim očima.

Nije ju mogao spriječiti. Ono je bila njezina sudbina. Znam da, iako bi možda živjela mirnim životom, ne bi bila zadovoljna time. Ona je živjela za to da spašava ljude. Da se bori za pravu. To je i činila. Ne mogu riječima opisati koliko sam ponosna na nju, ali srce mi se lomi kada shvatim da ju je taj rat povrijedio daleko više nego što sam mogla i zamisliti.

Od Janeinog nestanka prošlo je već gotovo godinu dana. Rat u Afganistanu još uvijek je trajao. Podsjećao me na nju. Ona je bila tamo. Bila je dio toga. Taj rat oduzeo mi je sestru. Zvala sam. Pisala. Molila. Preklinjala. Razgovarala sam s Vladom SAD – a. Vrhovnim zapovjedništvom vojske. Nitko nije znao gdje je. Ako su i znali, nisu mi htjeli odati te informacije.

Sve se promijenilo dvadesetog ožujka 2008.godine. Tada sam barem saznala što joj se dogodilo.

Nisam očekivala posjete. Nisam očekivala prijatelje jer s njima gotovo nisam ni komunicirala otkako nema Jane. Stajao je na ulazu u moju kuću. On. Muškarac koji mi je toliko poznat. „Rogers?" Zbunjeno sam upitala.

Kimnuo je glavom. „Ja sam Seth Rogers. Žao mi je što se prije nismo upoznali kako spada.", skrenuo je pogled. Osjećala sam nekakvu težinu u njegovim riječima. „Volio bih pričati s tobom. Riječ je o Jane."

Protrnula sam kada je spomenuo njezino ime. Pustila sam ga u kuću te smo se zaputili prema dnevnom boravku. Promotrila sam ga dok je hodao pored mene. Promijenio se. Ne previše, ali ipak... Njegova smeđa kosa sada je bila duža te je bila uredno oblikovana gelom. Sada je imao i bradu. Djelovao je malo razvijenije i ozbiljnije nego što ga pamtim.

„Sve što tražim je da me poslušaš do kraja.",rekao je tihim glasom. Kimnula sam glavom i sjela preko puta njega. „Četrnaestog travnja 2007. Janeine postrojbe su napadnute. Među njima sam bio i ja. Desetnik. Ratovanje u uništenim gradovima Afganistana naliko je igranju mačke i miša. Odupirali smo se Talibanima i Al – Quaidi koliko god smo mogli. Pomoć je bila na putu, ali do tada smo se morali braniti. Snajperist, njegov brat sa strojnicom i ja popeli smo se na kat ruševine tvornice. Svatko je imao svoj položaj i Jane je znala gdje smo. Ona je bila dolje. U srcu napada. Mi smo je štitili s visine. Ubrzo su počela bombardiranja. Braća Walters su otišla. Ja sam im naredio da odu na sigurniji položaj. Visoko pored prozora tvornice sam se nalazio samo ja. Ubrzo je nekoliko Talibana otkrilo moj položaj. Napali su me. Upucali u rame, slomili mi lijevu nogu i pretukli me. Mislili su da sam mrtav. Bio sam u nesvijesti. Stanje vani je postajalo sve gore.

Naši vojnici počeli su se povlačiti. Jane me nije htjela ostaviti. Sjećam se da sam čuo njezin glas. Bila je prvo što sam vidio kada sam otvorio oči. Nosila me iz tvornice na sigurno. Mislio sam da je luda. Bila je spremna riskirati svoj život kako bi mene spasila. Kada smo izašli van, ostavila me pored jedne građevine koja nije bila oštećena. Ona je išla spasiti nekoliko vojnika sam pištoljem u kojem su se nalazila tri metka i nožem. Bila je tako prokleto hrabra. Tada je ozlijeđena njezina ruka. Kada se vraćala do mene, bomba je eksplodirala. Ne točno pored nje, ali dovoljno blizu da je ozlijedi. Zaklopio sam oči kako ne bih vidio užas od kojeg me pokušavala zaštiti moja obitelji. Ležala je bez svijesti na podu nekoliko trenutaka dok vojnici nisu došli po nju i mene. Sjećam se da su mi dali tabletu kada smo bili na sigurnom kako bih zaspao. Sljedeće jutro probudio sam se pod medicinskim nadzorom u šatoru britanske vojske. U drugom gradu. Jane je bila pored mene, ali još uvijek bez svijesti."

Bila sam uznemirena, potresena i ljuta zbog priče koju sam upravo čula. „Ona... Patit će do kraja života jer je tebe spasila? Gdje je? Želim je vidjeti!"

Nisam vidjela nikakvu reakciju. Prvi puta nakon dugo vremena imala sam nadu. Nadu da konačno netko zna gdje je moja Jane. Seth je bio tvrdoglav čovjek. Bojala sam se da mi neće odmah htjeti priznati gdje je ona.

„Ne. Žao mi je. Ne mogu ti reći gdje je."

Tim riječima Seth je slomio moje srce toga dana. „Molim te.", primila sam ga za ruke. Očajno sam ga promatrala. „Umirem svakoga dana otkako sam je vidjela onako slomljenu. Molim te. Moram znati gdje je."

Seth je oprezno maknuo moje ruke sa sebe i ustao. „Žao mi je. Ne mogu ti reći gdje je. Dobro je. To je sve što moraš znati."

Krenula sam za njim prema izlazu. „Zašto ti?" Upitala sam ga kada se već nalazio pored svoga auta ispred kuće. „Zašto ti znaš gdje je, a ne ja? Ti si bio njezin suborac. Ja sam njezina sestra!"

„Točno. Bio sam njezin suborac.", mali osmijeh se pojavio na njegovom licu iako ja ne vidim razloga za smijeh. „Nisi pitala što sam joj sada."