Gluposti

Dogodio se život

Starost je životna etapa čiji kraj je neizvjestan, zima ljudskog ionako kratkog života. Dok smo adolescenti,priželjkujemo da odrastemo, a kad napokon kročimo u kožu takoreći zrele osobe, žalimo za toliko potcjenjenom mladošću.

Sa starošću dolazi i prijeko potrebna mudrost, koja bi trebala uokviriti ljudsko biće do krajnje granice, pomiriti ga s vrlo bitnim istinama. U toj "trećoj dobi" naša htjenja često su svedena na minimum.

Obiteljski spokoj i nedokučivi mir su na prvom mjestu. Autoritet je nepostojeći pojam. Mi ljudi smo veoma čudna bića. Ponekad smo na visokoj razini razdraganosti, dok nam katkad pukne film, jednostavno čovjeku ne bude ni do čega.

Mnogi se preneraze kad vide starije osobe, pogotovo one u lošem zdravstvenom stanju. Ipak, ta bakica koja bespomoćno tone u vlastitu provaliju na bolesničkoj postelji, je nečija majka.
Ta stara žena, čije su oči sada podbuhle, vidjela je dva rata.

Nekolicina pametnjakovića vrlo dobro zna besramno tumačiti život te jadne bakice. Jer zašto ne bi uz kavicu čavrljali o životu dotične starice, kad ju znaju cijeli svoj maloumni život. Kao da je to najnormalnija stvar, neobavezna priča o modi.

U njihovu je pak privatnost zabranjeno zadirati. Oni su specifična vrsta, Božji rođaci, do te mjere uzdižu se u nebesa.

"Od zipke do groba, najljepše je školsko doba." Ma da, kako da ne. To su većinom reakcije povećeg broja djece i mladih, ukoliko im spomenu tu izreku. Stoga koriste njima tako svojstven frazem - svega mi je navrh glave. Oni su navodno do grla u raznim problemima, a ni pojmiti ne mogu što ih čeka kad stignu do te famozne odrasle dobi. Tek tada im nema spasa.

"Snađi se." Dvije rečenice čija težina se ne može mjeriti sa slonovskom. Roditelji nam ovo stalno govore, žele nas time motivirati, osamostaliti.

Ta snalažljivost je kočnica mnogima. Svijet ima brutalno okrutne prepreke, što zapravo i dovodi do iskompleksiranih klinaca, željnih pažnje. Tomu su krivi i roditelji, čija nedodirljiva grubost ima burne posljedice.

Vratimo se na glavnu temu. Kakav će okus starenja biti ovisi o osobi. Taj okus bit će gorak ukoliko nam je život bio totalna katastrofa ispunjena greškama. S tugom i kajanjem dočekat ćemo more bora.
Ako smo pak živjeli prilično lijepo i ispunjeno, bili sretni i zadovoljni, tad ćemo se spokojno uvaliti u tu posljednju fotelju.

Gromki aplauzi ispratit će čovjeka na posljednji izlet, ako je to zaslužio naravno. Izlet zvan život. Može se reći i posljednja šansa, koja ne trpi zastajkivanje. Jer tad više nema vremena za zacjeljivanje starih rana.
Pogled treba biti čvrsto prikovan prema naprijed, a demoni prošlosti moraju utihnuti.
Srce ne treba drhtati za nekim starim baladama.

"Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena." Poznati stihovi koji se uvlače u mladu kožu. Žalosno što njihov istinski smisao shvatimo u nešto starijoj dobi. 

I nema veze što nosi protezu, nema veze što jedva stoji na nogama, nema veze što slabo čuje, nebitna je čak i sijeda kosa. Ništa nije bitno dok god je duša mlada. Tjelesno je prolazno. Ono unutra je daleko bitnije, time dotičemo zvijezde, tražimo nove galaksije za svoju maštu. Da, istina je. Nemaju samo najmlađi bujnu maštu. Mašta nije prirođena, sami odabiremo želimo li ju ili ne.

I s ovim završavamo ovo poglavlje.

Evo opet mene i mojih dosadnih razmišljanja. Ako nekome djeluje zanimljivo, neka slobodno pročita.