Gluposti

Laura Esquivel, Kao voda za čokoladu

Tko voli meksičku kuhinju, svidjet će mu se ovo, već sada klasično djelo. U obitelji De la Garza mama Elena bez muškarca odgaja svoje tri kćeri, reklo bi se, vrlo snalažljivo i uspješno. No zavirimo li s druge strane ključanice, vidjet ćemo kako nije sve toliko bajno.
Sestre Gertrudis, Rosaura i Tita osebujne su, posebne svaka na svoj način.
Najmlađa Tita fascinirana je kuhinjom, etapama pripreme raznih jela, specijaliteta tadašnje, sada već stare meksičke kuhinje. Postaje vrsna kuharica. Upravo ta ljubav prema dobroj trpezi ide u prilog mami Eleni. Naime, tradicija loze De la Garza jest da se najmlađa kćer nikada ne uda, kako bi vodila brigu o majci i služila ju sve do skončanja života te žene koja joj bijaše podarila život.
Problem nastaje kad petnaestogodišnjoj Titi u srce ušeta mladić Pedro Muzquiz, no dakako, njemu biva namijenjena srednje dijete mame Elene, Rosaura.
Kroz cijelu knjigu protežu se kratki naputci za pripremu tradicionalnih meksičkih jela, usporedo s time kako ih likovi u našoj priči pripremaju za razne gozbe.
Elena uz sebe kao podršku ima plemenitu obiteljsku kuharicu Nachu, čiji mudri savjeti čine put bola i odricanja mrvicu lakšim.

Knjiga je ostavila jak dojam na mene, zaboljela me nepravda i strogoća Elene De la Garze prema nedostatku osjećaja za vlastitu joj kćer. Razumijem da takvo vrijeme nije znalo za moderne metode odgoja, no ipak smatram da je takvo ophođenje okrutno.

U ovom prvijencu Laure Esquivel imamo još raznu paletu likova, raspoloženje istih često ključa, baš poput vode za čokoladu...

Evo nekih citata iz romana:

„Da se barem mogu pretvoriti u ptice i uzdići se u letu! Voljela bi da je ponesu daleko, što je dalje moguće. Približivši se prozoru koji je gledao na dvorište digla je ruke k nebu, htjela je naprosto pobjeći, nije htjela misliti na odluke, nikad više nije htjela progovoriti. Nije htjela da iz riječi zavrišti njezina bol."

„Osjetila je želju da pobjegne daleko, vrlo daleko, da od majčine ledene prisutnosti sakrije majušni plamičak koji je John teškom mukom zapalio u njoj. Bilo joj je kao da je mama Elena pljunula ravno usred plamička i ugasila ga. U sebi je patila od posljedica gašenja; dim joj se penjao uz grlo i uvijao se u debeli čvor koji joj je maglio pogled i izazivao suze."

„Nije joj išlo u glavu da jedno biće, neovisno o mogućoj rodbinskoj vezi s drugim, tek tako, iz čista mira, tako divlje odbija pomoć."

„Ako neki snažan osjećaj odjednom upali sve šibice koje nosimo u sebi nastaje tako snažan sjaj da rasvijetli mnogo dalje nego što nam pogled obično seže i tad nam se pred očima pojavljuje sjajni tunel koji nam pokazuje put zaboravljen u trenutku rođenja, koji nas zove da ponovno upoznamo vlastito zaboravljeno božansko podrijetlo. Duša se želi vratiti onamo odakle je potekla, i ostavlja tijelo bez života..."