9

13.7K 716 3
                                    


Baka je svo vreme plakala, Lukasovi brat i sestra se nisu pojavili a Aron je uglavnom bio sa doktorom. Teško je ostaviti Lukasa u bolnici i čekati da umre. Nije fer, život nije fer.

- Bako, biće dobro ovde. Imaće bolju negu nego kod kuće – uveravam je.

- Znam dušo ali nije u redu, mladi ne bi trebalo da umiru pre starijih.

- Dođi – zagrlim je i rešim da ostatak dana provedem sa njom.

Nakon što nas je Aron vratio kući baka je zapala u neku vrstu depresije, samo se povukla u sebe. Ceo dan pokušavam da je oraspoložim ali ne ide, s jedne strane je razumem ali sa druge brinem za nju.

- Hej mama – javim se na telefon.

- Hej dušo kako si?

- Dobro kod bake sam.

- Kako je ona?

- Loše, Lukasa su morali da odvedu u bolnicu a ona to loše podnosi.

- Možda bi trebalo da ostaneš kod nje?

- I ostaću – moja majka ne zna da me je Aron naterao da živim ovde.

- Kako je tetka?

- Dobro je, radi puno ali dobro je. Kako tvoj posao?

- Odlično mama.

- Dobro, dobro.

- Mama?

- Molim?

- Govoriš dobro kada si nervozna, šta te muči?

- Pa . . . upoznala sam nekog.

- Zaista?

- Da, zove se Rupert i viđamo se već neko vreme, volela bih da ga upoznaš.

- I ja bih volela da ga upoznam.

- Znači ok si sa ovim?

- Naravno da sam ok, želim da budeš srećna, tata je umro pre nekoliko godina.

- Čudno je znaš?

- Mogu da pretpostavim.

- Sutra, večera, može?

- Može, volim te mama.

- I ja tebe zlato, pozdravi baku.

- Hoću – prekinem vezu i ugledam Aronovu majku. Divno.

- Rebeka.

- Melodi.

- Šta te dovodi ovde?

- Ti, želim da razgovaram sa tobom – sela je preko puta mene.

- Naš razgovor se nikad ne završi dobro – podsetim je.

- Imamo različita mišljenja.

- Da čujem.

- Želim da razgovaraš sa Aronom.

- Mogla sam da pretpostavim da je to u pitanju – namrštim se.

- Odbija da ima bilo šta sa svojim bratom.

- Da je on moj brat i ja bih odbijala.

- Dante nije imao lagodan život kao Aron.

- Nije trebalo da ga napustiš.

Vrisak mog pogledaWhere stories live. Discover now