"Brate,volim je"

5.7K 216 40
                                    


"Oprostite,devojka koja je malo pre dovežena ovde,na kome je spratu?",ljubazno se obratila Nadja ljudima na šalteru.

"Trenutno se nalazi u operacionoj sali,to je na trećem spratu.",nisam sačekao više ni trena. Potrčao sam uz velike stepenice ne obazirući se na ljude oko mene.

Sve vreme sam se u sebi molio,ali videvši Mariju kako uplakana sedi  na stolici ispred sale svaka nada je umrla. Toliko me nešto steglo u grudima pa sam morao da se oslonim uz zid. Ne može da bude istina,ne može!

"Nadja,dete mi umire unutra....",zacenjivala se jadna žena u rukama moja majke.

"Sve će biti u redu. Videćeš oporaviće se ona.",pogledala me Nadja kojoj ni malo nije bilo dobro.

Nakon par trenutaka doktor se pojavio ispred nas. Svi smo skočili na noge.

"Doktore,recite mi jel moje dete dobro!"

"Nažalost,uradili smo sve što je u našoj moći,sada samo treba da se strpimo,vreme će pokazati šta i kako dalje....",osetio sam kako mi se suze sakupljaju u očima.

"Ali rekli ste....rekli ste mi pre operacije da će biti dobroo!",jadan žena počela je da histeriše.

"Kakve je povrede zadobila?",upitala je Nadja.

"Slomljena dva rebra,naprsnuće vrata i jak potres mozga,ali pošto je dugo bila u nesvesti mozak je ostao bez kiseonika pa se sve dodatno zakomplikovalo.",uhvatio sam se za grudi kako bi uspeo da udahnem vazduh. Potrešen svim informacijama polako sam se doteturao do zida koji je bio malo udaljen od sale. Zagledan u jednu tačku kao potpuno luda osoba spustio sam se jednim potezom na pod. Rukama sam obgrlio kolena i dopustio suzama da izadju. Posle 5 godina sam zaplakao. Nije me bilo sramota što ljudi prolaze i gledaju me sa sažaljenjem. Plakao sam.....jer ću je izgubiti! Glasni jecaji bili su na sekund prekinuti glasom koji me dozivao.

"Relja!",Nikolina figura našla se pred mojim očima.
"Druže!",spustio se na kolena do mene i bratski me zagrlio.

"Kako je?",seo je pored mene.

"Rekli su da više ništa ne mogu da urade,sada je sve pitanje vremena i razvoja situacije."

"Koliki su to gadovi od ljudi,kako su mogli to da urade jednoj devojci."

"Ja sam za sve kriv! Da je nisam pustio da sama ode tom ulicom ništa od ovoga se ne bi desilo!",nisam imao snage ni za šta....samo sam zurio u prokleti prozor.

"Nisi mogao da je zaustaviš. I sâm sam video kako se naljutila i otišla.",bezuspešno me tešio.

"Posvadjali smo se ispred stadiona zato je i otišla."

"Čekaj,čekaj,hoćeš da kažeš da se naljutila jer si se poljubio sa Sandrom?",zaćutao je na kratko. "Relja jeste li vi....?",klimnuo sam glavom kako bi potvrdio pitanje koje nije mogao ni do kraja da izgovori.

"Koliko dugo?",obrisao sam lice.

"Par meseci.",boja lica mu se promenila.

"Zašto mi to ranije nisi rekao?",slomljenim glasom je nastavio da ispituje.

"Kako da ti kažem kada se i tebi dopala? Kako sam mogao tako nešto tebi da uradim?"

"Ja nikada nisam smeo da se zaljubim u devojku koja je od početka pripadala mom najboljem prijatelju!",uhvatio me za rame.

"Nikola,ako se njoj nešto desi...ja....ja to neću preživeti! Sve što sam oduvek želeo ispunilo se njenim dolaskom u moj život. Učinila me srećnom osobom,zavela me svojom dobrotom,učinila je da se zaljubim u njenu pojavu.",slušao je svaku moju reč.."Brate volim je! I to nisam shvatao do ovog trenutka ali ja nju jebeno volim.... ",poslednje reči sam rekao kroz viku tako da se pola bolnice okrenulo ka meni i mom ortaku. Ponovo sam suzama nebo takao dok je moje kameno srce pucalo kao staklo.

Surovi delijaWhere stories live. Discover now