'DESTROYED.'
-UVOD-
Kada gledamo na prošlost, što točno vidimo? Ovisi što gledamo i kako gledamo, zar ne? Svako od nas ima nešto lijepo iz prošlosti što će nam ostati u sjećanju, pa čak i nešto loše. Neke stvari pokušavamo zaboraviti, no ne uspijemo, a neke samo tako izbišemo iz svoje glave, kao da to nismo nikad ni proživjeli. A ja? Ja samo pamtim dobro...jer...onog lošeg nikad u životu nisam imala. Provela sam predivno djetinjstvo u Melbourneu, bez ijedne loše stvari. Roditelji su uvijek bili dobri prema meni, sve su mi dopuštali, možda zato što sam im jedinica. Ne, nemam brata ni sestru. Mama se razbolila nakon što me rodila i sad je nažalost neplodna. Ali sam sretna što je još uvijek živa i što ju imam. Uvijk sam htjela sestru, a zapravo sam ju i imala. Moju Ninu. Ona je cura koja zna svaku moju tajnu, cura koja me poznaje nekad bolje nego ja samu sebe. Živi nedaleko od mene, što znači da ju znam od malih nogu i da smo se uvijek družile. Cura duge smeđe kose i predivnih blistavih smeđih očiju. Uvijek je bila omiljena u svakom društvu, jer je iz nje blještila pozitiva i iskrenost. Baš ono što sam najviše volje kod nje. No nije ona bila jedini prijatelj ili kao krvno srodstvo u životu. U predivnoj kući, preko puta moje, živjela je, naravno i dan danas je tu obitelj Brooks. U životu nisam upoznala bolje osobe. Mama im je predivna žena i zato ima i predivno troje dijece. Beau, Luke i Jai. Beau je uvijek imao neko svoje malo starije društvo, pa sam više vremena provodila sa blizancima Luke i Jaiem. Svaki je vodio svoju priču. Luke je uvijek bio otovreniji i mirniji, dok je Jai bio baš suprotno od svog brata. Imao je neke svoje mušice i morao se isticati u svemu. Baš zato mi je nekako bio draži iako sam najviše bila sa Lukeom i Ninom.Dakle, od malih nogu pa sve do sad svi provodimo vrijeme zajedno. Čak smo i u isti razred išli. Uvijek je sve teklo baš onako kako treba i kako smo si zamislili. Nikad nismo bili u nekoj potrazi za suprotnim spolom, nit nas je to ikad zanimalo. Moglo bi se reć da smo bili omiljeni, ali su nas dobro poznavali i znali su što želimo, a to je...nekad, u budućnosti, postati netko i nešto, a ne propasti u životu. Ljubav smo zapostavili i spremili negdje sastrane, makar sam ja uvijek imala nekoga u srcu, ali to nije nitko znao. Nisam htjela ni sama sebi priznati to što sam si dopustila, pa sam uvijek šutila i sakrivala tu temu negdje daleko od sebe. Osim što skrivam ljubav, isto tak skrivam i svoju slabost. To je ono što najviše mrzim kod sebe. Javlja se nekad, ali iznenada. Baš kad nisam spremna. Ono što volim je jedino moj osmijeh i moje zelene oči. Zbog toga me i vole. Uvijek sam nasmijana i držim glavu uspravno, samo u prkos svim onima koji mi žele zlo. Nedavno sam napunila svojih slatkih 18, ali tek sad vidim kako sam se bolje osjećala dok sam bila dijete koje se igra na ulici sa svojim najboljim prijateljima. Za svoje roditelje ću uvijek biti mala i vesela Michelle, no zaprijatelje ću biti tvrdoglava, no luda Mich. U početku nisam voljela da me tako zovu jer sam navikla na puno ime. Sve je bila navika zato što su me roditelji tako zvali. Ali...ubrzo sam se navikla i drago mi je što će me svi pamtiti po tome. Uvijek će me sjetiti na djetinjstvo, predivno djetinjstvo.
Hmmm, škola je riješena, bar jedan dio, a ljubav? Trebam li sad otključati svoje srce i pustiti da bude slobodno i zaljubljeno? Ili bi ipak trebala čekati još malo?
evo ga :)
nadam se da će vam se svidjeti i da ćete dalje čitati.
votajte, komentirajte, puno će mi značiti <3
