The Roads Of N

Uvod

Plavetnilo neba tog jutra je ostalo skriveno iza guste magle ušuškano sunčevim zrakama, daleko iza kišnih oblaka koji su odlučili da posete obične smrtnike dolje na Zemlji. Naravno, kako to često i biva, društvo su im pravili vjetrovi, koji su se utrkivali koji će od njih brže proći krug po njihovoj zamišljenoj maršuti, ali premda su na ovaj sastanak sa oblacima čekali duže nego planirano, većina je odlučila da na kratko prekine sa igrom. Nekolicina razuzdanih vetrova se tome protivila, te su otišli da se još malo zabavljaju zavijajući ljudima oko kuća, eventualno lomeći koju saksiju ili ono jadno čudo što je po stricu Gojku trebalo biti ljuljačka.
Odjeci lomljavine po dvorištima tjerali su ljude da se priljubljuju uz prozore pokušavajući da razaznaju odakle zvukovi točno dolaze, i to kao da je veselilo vjetrove jer svaki put kad bi netko bacio pogled oni bi skrenuli na drugu stranu, intrigitajući ljude još više.

Tog jutra, na žalost, jedna od njihovih omiljenih posmatračica nije bila zainteresirana, te su i vjetrovi brzo odustali jer bez nje zabava nije potpuna. Dotična persona je u tom trenutku bila zaokupirana pitanjem njene četkice, i punjača za mobilni telefon, i češlja, i ogromne torbe koju će nekako morati dogurati do svog konačnog odredišta. Ova, ne tako zanosna, djevojka spremala se za put o kome je maštala od detinjstva, i ne, to nije medeni mjesec- već odlazak iz "porodičnog gnjezda", tj. preseljenje. Što se nje ticalo, to nije bio nikakav neočekivani, stresni događaj i mogla je otići sa samo dvije stvari u običnom đačkom rancu; nije ništa osjećala prema ovoj smrdljivoj memli u kojoj je živjela. Ipak, iako putna nervoza nije proizilazila od nje same, ona ju je osjećala jer, kao i svaka emotivna spužva, nije mogla biti ravnodušna na tuđu usplahirenost...mrzila je to kod sebe.
Posle višečasovnog sređivanja, napokon je došlo vreme polaska i tako, užurbano tražeći svoj mobilni telefon, našla se još jednom u svojoj sobi. Izgledala je nekako čudno, puna prostora iako skučena (valjda zato što nije bilo nereda koji je inače u njoj vladao), a staklo na prozorima djelovalo je tamnije nego inače čineći plišanog medu, koji se nalazio na sredini kreveta, nekako setnim. Brzo mu je uputila zagrljaj i pomazila njegove iskrzane čuperke na vrhu glave, nije znala zašto je to uradila, ali činilo joj se tako normalno i logično.

Ubrzo, prenerazio ju je zvucan, dubok glas koji je dopirao iz prizemlja, dozivajući njeno ime. Oblivena hladnim znojem, sa maskom flagmatičnog izraza lica, sišla je niz stepenice što je brže mogla, pritom pazeći da ne padne od sopstvene panike i nervoze.

"Pa dobro, jel se tako sprema za put, a?!" bile su očeve riječi koje su je dočekale.
Oćutala je na ovo znajući da će najbolje proći ako se ponaša poput robota, i u skladu sa svojom odlukom stavila je masku tužnog i pokornog djeteta.

Na svu sreću, tenzije su nestale ubrzo jer je preko oka vidjela svoj mobilni telefon i diskretno ga stavila u ruksak, te proglasila da je spremna za polazak.

Od njene kuće do željezničke stanice nije trebalo mnogo vemena, deset, maksimalno petnaest minuta i to ako se vučeš kao puž, tako da ona nije vidjela potrebu za vožnjom do iste autom, naročito zbog činjenice da do polaska vlaka ima još malo više od pola sata, ali eto, znala je da su joj htjeli ugoditi, pa ih je i poslušala. Ulazeći u auto, osjećala se divno, oduvijek je voljela miris onih jelkica što vise po njemu jer je to u njoj budilo nešto poput lijepih sjećanja kojih ni sama nije bila svjesna. Ovu idilu prekinulo je kretanje automobila. Na promjenljivi pejzaž nije obraćala pažnju, baš kao ni na kuću koju je ostavila za sobom. "Tamo i treba biti, daleko, daleko iza" mislila je.

Poslije 35 minuta agonije, tj. stajanja na stanici i smišljanja glupih tema za razgovor samo da bi se ubilo vrijeme, vlak je napokon stigao, donoseći sa sobom i osjećaj olakšanja svima prisutnima.

Nakon što je prtljag bio smješten, uslijedio je rastanak, koji je, kao i naravno, bio emotivan, ako ne, čak i više od očekivanog. Majka je zaplakala, a i ocu su se zasuzile oči, "Naša mala djevojčica odrasta" i ostali klišei su dobili svojih pet minuta slave, kao i oni dugi porodični zagrljaji koji, za razliku od Tabi-zagrljaja, u ljudima bude lijepe emocije.

"Volim te Ilena!"

"I ja tebe, mama." odgovori ona nevoljno, ali iskreno. To je ipak bilo previše klišea za nju.

Iako nije bilo baš kako je zamišljala, na kraju je sve ispalo dobro, i ova "mala djevojčica" se ukrcala sretna.

Put sam po sebi nije bio dug, ali umirujuće zelenilo i, sada vedro, nebo delovali su na Ilenu poput tableta za spavanje. Pomušavala je čitati knjigu koju je započela prije neki dan, ali koliko god je interesirao nastavak priče, odlučila je nastaviti svoju i odremati malo, ipak već danima nije spavala ni poštenih pet sati. Nakon nekog vremena, koje joj se činilo kao vječnost i treptaj oka istovremeno, trznula se iz svog sna, i primjetivši da se nalazi na totalno nepoznatoj lokaciji uhvatila ju je jeza prostirući se kroz svaki dio njenoga tijela, naročito se akumulirajući u njenom trbuhu stvarajući joj nagon za povraćanjem.

"Oprostite, koja je sad stanica?" upitala je bez razmišljanja starijeg gospodina koji je sjedio do nje.

"A za koji' desetak minuta bi tribalo da smo u N." odgovorio joj je uz osmijeh.

Odahnuvši na te riječi, zahvalila se strancu i počela brzo spremati svoje stvari.

"N, here I come!"  pomislila je iskoračivši iz vlaka na pločice stare željezničke stanice N-a, snažno udišući svijež zrak.