Thomas Mann: Smrt u Veneciji

Četvrto poglavlje

Iz dana je u dan sada bog užarenih obraza nag tjerao svoj četveropreg vatrena dahanebeskim prostranstvima, a žuti mu uvojci lepršali na istočnjaku što je istodobno s njim tutnjao. Svileni sjaj bijelio se nadaljinama Ponta što se tromo valjao. Pijesak se žario. Ispod srebrnkastog svjetlucanja plavog etera bijahu razapeta jedrena platnaboje hrđe pred kućicama na plaži, a u oštro omeđenoj mrlji sjene ljudi su provodili dopodnevne sate. Ali prekrasna je bila i večer kad bi bilje u perivoju zamirisalo poput balzama, kad je zviježđe na nebu igralo kolo, a mrmorenje mora utonulog u noć tiho nadolazilo i djelovalo na dušu. Takva je večer nosila u sebi radostan zalog novog sunčanog dana lako ostvarljive dokolice i bila okićena nebrojenim, gusto namirisanim mogućnostima ugodna slučaja.Gostu, kojeg je dobro došla nezgoda zadržala ovdje, nije ni na um padalo da se nakon povratka svojih stvari ponovo otisne na put. Dva dana morao je trpjeti stanovita lišavanja i dolaziti na objed i večeru u veliku blagovaonicu u putnom odijelu. A onda, kad su zalutali teret napokon opet unijeli u njegovu sobu, temeljito je povadio sve stvari i napunio njima ormar i sve ladice, odlučan da zadugo ostane, i sretan što može provoditi sate na plaži u svilenoj odjeći i pojavljivati se na večeri za svojim stolićem u prikladnom večernjem odijelu.Već ga je bila potpuno osvojila lagodna ravnomjernost takve egzistencije, brzo ga zanijela meka i sjajna blagost takva načina života. I doista, kako je bio ugodan taj boravak u kojem su draži ljetovanja na južnoj plaži bile udružene s poznatom blizinom čudnovatog i čudesnog grada! Aschenbach nije volio užitke. Kad god je i gdje god je trebalo nešto slaviti, predati od odmoru, dangubiti, uskoro bi ga obuzeli -a tako je napose bilo u mlađim godinama - nemir i nezadovoljstvo te bi poželio vratiti se svom uzvišenom i mukotrpnom radu, svetoj i strogoj svakidašnjici. Jedino ga je ovo mjesto začaralo, otupilo mu volju, usrećilo ga. Ponekad bi se prije podne, pod platnenim sjenilom svoje kućice, zanoseći se plavetnilom južnog mora, ili u mlakoj noći, zavaljen na jastučiće u gondoli, kojom sevraćao s Markova trga, gdje se dugo bio zadržao, pod velikim zvjezdanim nebom, kući na Lido -a za njim ostaju šarena svjetla i ganutljivi zvuci serenade -prisjetio svoga ljetnikovca u brdima, mjesta svoga ljetnog nadgornjavanja, gdje bi oblaci plovili nad samim vrtom, a strahovito nevrijeme uvečer gasilo svjetlo u kući, i gavranovi koje je hranio visoko uzlijetali na vršike smreka. Tad mu se činilo da je nekom čarolijom prenesen u elizij, na kraj svijeta, gdje je ljudima podaren najlakši život, gdje nemasnijega ni zime, nema oluja ni silnih kiša, nego se vječito osjeća blagi i prohladni dah boga Okeana i dani teku u blaženoj dokolici, bez napora i bez borbe, posvećeni samo Suncu i njegovim svetkovinama.Često, gotovo svakog časa, viđao je Aschenbach dječaka Tadzia. Ograničeni prostor i svima jednako propisan dnevni program pridonosili su da mu je ljepotan bio povazdan, s kratkim prekidima, u blizini. Viđao ga je i susretao posvuda: u prizemlju hotela, na vožnji po vodi u grad i natrag na svježem povjetarcu, na samom raskošnom trgu i počesto još u uličicama i prolazima, kad bi i slučaj umiješao svoje prste. Ipak, ponajčešće, zahvaljujući sretnoj redovitosti, pružalo mu je prijepodne obilje mogućnosti da ga vidi na plaži, da se posveti pobožnom proučavanju njegove ljupke pojave. Da, taj splet sretnih okolnosti, to svakodnevno ravnomjerno ponavljanje povoljnih prigoda, bijaše upravo ono što ga je ispunjalo zadovoljstvom i životnom radošću, što mu je ovdašnji boravak činilo dragim, što mu je tako uslužno i milostivo omogućavalo da se jedan sunčani dan nadovezuje na drugi.Rano je ustajao, kao i obično kad bi ga posao na to tjerao, pa bi prije većine ostalih stizao na plažu dok je sunce bilo još blago, a more ga u svojim jutarnjim snovima zasjenjivalo bjelinom. Prijazno je pozdravljao čuvara plaže, a isto tako prisno i bosog starca bijele brade koji mu je pripremao mjesto za odmor, razapinjao smeđu tendu i iznosio iz kućice namještaj na platformu, gdje bi se zatim gost udobno izvalio. Tada su tri-četiri sata bili njegovi, dok sunce ne bi odskočilo i zadobilo strašnu vlast. More je sve više tamnjelo, a za sve je to vrijeme mogao gledati Tadzia.Gledao ga je kako dolazi slijeva, uz sam rub mora, gledao ga je s leđa kako se pojavljuje među kućicama, a ponekad bi iznenada ustanovio, u pomalo radosnu strahu, da ga nije opazio kad je došao i da je već tu, da je već u plavo-bijelom kupaćem kostimu koji mu je sad na plaži bio jedina odjeća, te da se već prihvatio i svoga uobičajenog posla na suncu i pijesku - da je uronio uonaj dražesno ništavni, dokoni i nestalni život što se sastoji od igre i odmora, švrljanja, gacanja po vodi, kopanja po pijesku, lovice, ležanja i plivanja pod paskom žena na platformi kućice koje su grlenim glasom izvikivale njegovo ime: "Tadziu! Tadziu!" A on bi onda dotrčao žustro mašući rukama da im ispripovjedi što je doživio, da im pokaže što je našao, ulovio: školjke, morske konjice, meduze i rakove koji se kreću porebarke. Aschenbach nije razumio ni riječi od onoga što je on govorio, pa makar to bile i posve obične stvari, bijaše to sve skupa u njegovu uhu nejasno blagozvučje. Tako se dječakov strani govor uzdigao do glazbe, nestašno sunce rasipalo je po njemu svoj raskošni sjaj, a uzvišena perspektiva mora bijaše vazda okrilje i pozadina njegove pojave.Uskoro je promatrač upoznao svaku crtu i gestu tog plemenitog, tako slobodno izloženog tijela, radosno iznova pozdravljao svaku već poznatu lijepu pojedinost, nikako ga se nije mogao nagledati i nauživati. Dječaka su pozvali da pozdravi gosta koji jedošao ženama u posjet; dotrčao je, još mokar od kupanja, zabacujući uvojke, a dok je pružao ruku, stajao je na jednoj nozi i pocupkivao na drugoj, dražesno i okretno, izvijao tijelo, ljupko i napeto, nastojeći ljubazno i stidljivo svidjeti se, jer mu je dobar odgoj to nalagao. Ležao je potom s ručnikom za kupanje omotanim oko prsa, naslonjen na pijesak nježno oblikovanom rukom, s bradom na dlanu. Onaj koga su zvali "Jašu" čučao je uza nj i umiljavao mu se, a ništa nije moglo biti čarobnije od osmijeha očima i usnama s kojim je objekt umiljavanja gledao na podređenoga i nižega od sebe. Ili je stajao na rubu mora, sam, po strani od svojih, uz sama Aschenbacha -uspravan, ruku sklopljenih na šiji, polako se njihao na vršcima prstiju i sneno zurio u plavetnilo dok su valići nadolazili i oplakivali mu prste na nogama. Kosa boje meda obavijala mu kovrčama sljepoočnice i šiju, sunce mu obasjavalo malje na gornjem dijelu hrptenjače, tanki obrisi rebara i skladno građena prsa isticali se kroz pripijenu tkaninu na trupu, pazuha mu bila još glatka kao na kipu, blistali mu stražnji dijelovi koljena, a zbog plavičastih žilica na njima reklo bi se da mu je tijelo sazdano od neke svjetlije građe. Kakva se disciplina, kakva preciznost misli ogledala u tom ispruženom i mladenački savršenom tijelu! Ipak, stroga i čista volja koja se iza toga krila i uspjela iznijeti na vidjelo taj božanstveni kip - nije li to nešto poznato i blisko njemu, umjetniku? Ne djeluje li ta volja i u njemu kad, prožet trijeznom strašću, iz jezične mramorne mase oslobađa vitki lik koji je najprije vidio u duhu i koji dočarava ljudima kao kip i zrcalo duhovne ljepote?Kip i zrcalo! Obuhvaćao je pogledom plemenitu figuru ondje na rubu plavetnila i, pun zanosnog ushita, osjećao kako tim pogledom prima samu ljepotu, formu kao Božju misao, jedino i čisto savršenstvo, što živi u duhu, a tu pred njim stoji lako i ljupko ljudska slika i prilika tog savršenstva izložena njegovu obožavanju. Bio je opijen; i bez razmišljanja, upravo požudno, pozdravljao ga je ostarjeli umjetnik. Duh mu je bio u porođajnim bolovima, naobrazba mu se uskomešala,, pamćenje iznosilo na vidjelo prastare misli koje je usvojio u mladosti i koje nikad nije oživio vlastitim žarom. Zar nije rečeno da nam sunce skreće pozornost s duhovnih pojavana osjetilne? Ono nam, kažu, omamljuje i očarava razum i pamćenje tako te duša od pukog užitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz najljepše suncem obasjane predmete: da, samo uz pomoć tijela može se duša vinuti douzvišenih razmatranja. Amor uistinu čini ono isto što čine matematičari kad priglupoj djeci pokazuju opipljive slike čistih oblika. Isto tako i Bog radi da nam duhovno učini vidljivim služeći se najradije likom i bojom ljudske mladosti koje pretvara u oruđe sjećanja i ukrašava svim sjajem ljepote tako da se palimo pri pogledu na njih bolom i nadom.Tako je razmišljao taj zaneseni čovjek; takvi su ga osjećaji obuzimali. A iz mrmorenja mora i sunčanog blijeska rodila se u njemu dražesna slika. Bijaše to stara platana nedaleko od atenskih zidina -bijaše to ono sjenovito i sveto mjesto prožeto mirisom cvata drveta čednosti okićeno posvećenim i pobožnim darovima u čast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podno široko razgranatog stabla po glatkom šljunku; zrikavci su zrikali. A na tratini što se blago spuštala tako da je čovjek mogao ležati na njoj uzdignute glave, počivala su dvojica zaklonjena od dnevne žege: jedan postariji i jedan mlađi, jedan ružniji i jedan ljepši, mudrac uz milolikog. I pun ljubaznosti, duhovitih i privlačnih šala, Sokrat je poučavao Fedra o žudnji i vrlini. Govorio mu je o žarkoj prepasti što obuzme onoga koji osjeća kad mu oko ugleda oličenje vječne ljepote; govorio mu je o pohoti neposvećenog i lošeg čovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, i koji ništa ne poštuje; govorio mu je o svetom strahu što spopada plemenita čovjeka kad mu se ukaže božanstveno lice, savršeno tijelo -kako tada sav zatreperi i izbezumi se, i kako se jedva usuđuje pogledati na tu stranu, i kako poštuje onoga što posjeduje ljepotu, pače, prinio bi mu i žrtvu kao kipu kad se ne bi bojao da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti mah vrijedna ljubavi i vidljiva: ona je, upamti to dobro! jedini oblik duhovnog svijeta koji možemo primiti svojim osjetilima, koji možemo podnijeti svojim osjetilima. Jer što bi bilo od nas kad bi nam božansko, kad bi nam se razumno i vrlina i istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi, kao što je nekoć izgorio Semela pred Zeusom? Stoga je ljepota onome koji osjeća put do duha -samo put, samo sredstvo, mali moj Fedre... A onda je izgovorio ono najprofinjenije, taj prepredeni udvarač: to da je onaj koji voli božanskiji od voljenoga, jer je u prvome boga u drugome nije -tu možda najistančaniju, najpodrugljiviju misao koja je ikad izrečena i iz koje izvire svekoliko vragolanstvo i najskrovitija slast žudnje.Radost je piscu misao koja sva može postati osjećaj, i osjećaj koji može sav postati misao. Takva misao koja pulsira, takav točni osjećaj pripadali su tada i pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duh smjerno klanja pred ljepotom! Iznenada poželi pisati. Eros doduše, kažu, voli dokolicu i samo je za nju stvoren. Ali na ovojtočci krize isku-šenikovo je uzbuđenje bilo usmjereno na stvaranje. Povod gotovo da i nije bio važan. Upit, poziv da se ispovjedi i izjasni o jednom određenom velikom i gorućem problemu upućen je duhovnom svijetu i stigao je i do ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata, bliska njegovu iskustvu, a želja da je rasvijetli svojim riječima odjednom je postala neodoljiva. I žudio je za tim da to radi u Tadziovoj prisutnosti, da mu pri pisanju uzor bude stas dječakov, da mu stil slijedi linije tog tijela kojimu se čini božanskim, i da njegovu ljepotu prenese u duhovne sfere, kao što je nekoć orao odnio u eter trojanskog pastira. Nikad mu slast riječi nije bila slađa, nikad nije tako dobro znao da Eros prebiva u riječi kao u tim opasnim i divnim trenucima, u kojima je, za svojim grubim stolom, u sjeni razapetog platna, pred svojim idolom i s glazbom njegova glasa u uhu, pisao svoju malu raspravu po uzoru na Tadziovu ljepotu - onu stranicu i pol birane proze čija će bistrina, plemenitost i treperava, napeta strast uskoro zadiviti mnoge čitatelje. Jamačno je dobro što svijet poznaje samo lijepo djelo, a ne i njegovo porijeklo, uvjete pod kojima je nastalo; jer poznavanje izvora iz kojih je poteklo umjetnikovo nadahnuće često bi svijet zbunilo, prepalo i tako dokinulo djelovanje vrsnog djela. Neobičnih li sati! Neobična li napora kad malakšu živci! Neobična li općenja i začeća između duha i tijela! Kad je Aschenbach odložio svoje djelo i pošao sa žala, bio je iscrpljen, pače rastrojen, i reklo bi se da ga savjest optužuje kao da je počinio kakvo sramno djelo.Sutradan ujutro, baš kad je odlazio iz hotela, spazio je s vanjskih stuba Tadzia kako već ide prema moru - i to sam - kako se upravo približava brklji na plaži. Želja, jednostavna pomisao da iskoristi tu priliku, da se s onim koji mu je i ne znajući priredio toliko zanosa i uzbuđenja upozna na lak i bezbrižan način, da mu se obrati, da se poraduje njegovu odgovoru, njegovu pogledu, ta mu je želja pala na pamet i nije mu davala mira. Ljepotan je švrljao, mogao ga je još sustići, i Aschenbach ubrza korak. Sustiže ga na drvenom mostu iza kućica, najradije bi ga pomilovao po glavi, po ramenima, već mu je na jeziku neka riječ, nekakva ljubazna francuska fraza: ali iznenada oćuti kako mu srce, možda od ubrzanog hoda, lupa kao čekić, da je tako zadihan da bi mogao govoriti samo prigušenim i drhtavim glasom; dvoumi se, nastoji se svladati, odjednom se uplaši da već malo predugo prati ljepotana u stopu, pribojava se da će on to primijetiti i upitno se obazreti, te još jednom pohita, ali i opet zataji, odustane i prođe mimo njega oborene glave.Prekasno! pomisli u tom trenutku. Prekasno! A je li doista bilo prekasno? Taj korak koji je propustio učiniti, možda bi taj korak okrenuo sve na dobro, lako i veselo, možda bi ga izliječio i otrijeznio? Ali reklo bi se da se ostarjeli pisac ne želi otrijezniti, da mu je previše stalo do te opijenosti: Tko bi odgonetnuo tajnu umjetničke naravi i karaktera! Tko bi shvatio onu duboku, nagonsku stopljenost stege i neobuzdanosti na kojoj onapočiva! Jer ne htjeti se izliječiti i otrijezniti prava je neobuzdanost. Aschenbach nije više bio sklon samokritici; ukus, duhovni sklop njegovih godina, samopoštovanje, zrelost i pozna jednostavnost, sve ga je to odvraćalo od raščlanjivanja vlastitih pobuda i od prosuđivanja da li svoj naum nije izvršio iz savjesnosti ili iz poročne slabosti. Bio je smeten, pribojavao se da je netko, pa makar to bio i čuvar plaže, zapazio njegov trk, njegov poraz, silno se bojao da nije ispao smiješan. Doduše, šalio se sam sa sobom na račun tog svog komičnog i svetog straha. "Pokunjen sam," pomisli, "pokunjen sam kao pijevac koji je iz straha spustio krila u borbi. Doista nam tu sam Bog krši hrabrost i tako duboko ponizuje naš ponosni duh kad ugledamo voljenoga..." Poigravao se tom mišlju, snatrio i bio odviše uznosit da bi se bojao tih svojih osjećaja.Više nije pazio kad će proći vrijeme dokolice koje je sam sebi bio odredio; nijednom nije pomislio na povratak kući. Pobrinuo se bio da mu ovdje ne ponestane novaca. Jedino ga je zabrinjavala pomisao da bi poljska obitelj mogla otputovati; ipak, tajom je doznao, raspitujući se onako uzgred kod hotelskog brijača, da su ta gospoda stigla bila malo prije njega. Sunce mu je opalilo lice i ruke, uzbudljivi i slani povjetarac krijepio mu osjećaje, a kako je bio navikao da svaku okrepu koju mu pružaju san, hrana ili priroda umah utroši na svoje djelo, tako je i sad svu snagu koju su mu dnevice donosili sunce, dokolica i morski zrak, velikodušno i neštedimice pretakao u opojnost i osjećaje.Spavao je lakim snom; divne, jednolične dane razdvajale su kratke noći pune sretnog nemira. Rano je doduše odlazio na počinak jer mu se oko devet sati, kad bi Tadzio nestao s poprišta, učinilo da je dan završen. Ali u samo praskozorje budio se od nježne i oštre strepnje, srce bi mu se prisjetilo svoje pustolovine, nije više mogao ostati na jastucima pa bi ustao i, lako zaogrnut, da ne ozebe na jutarnjoj svježini, sjeo uz otvoren prozor da dočeka izlazak sunca. Taj mu je čudesni događaj ispunjao pobožnošću dušu posvećenu snom. Nebo, zemlja i more bijahu još zaodjeveni sablasnom, staklastom jutarnjom izmaglicom; još je u praznini plutala i gasila se posljednja zvijezda. Ali dopro je lahor, krilata poruka iz nedostupnih prebivališta da Eos ustaje i napušta muža na logu, i javilo se ono prvo, slatko rumenilo na najdaljim rubovima neba i mora što najavljuje puteno otkrivanje stvaranja. Bližila se božica, otmičarka mladaca, koja je otela Kleita, Kefala i, prkoseći zavisti svih bogova na Olimpu, naslađivala se ljubavlju lijepog Oriona. Ondje na rubu svijeta počelo je prosipanje ruža, neizrecivo ljubak sjaj i cvat, a djetinji oblaci, ozareni i prozračni, lebdjeli su poput anđelaka u ružičastoj, plavičastoj izmaglici, rumeno je svjetlo padalo na more koje ga je kanda odnosilo valovljem prema obali, zlatna su koplja letjela odozdo u nebeske visine, sjaj se pretvorio u požar, bezglasno, božanski nadmoćno dizali su se uvis žar i oganj i razbuktani plamenovi, a sveti trkači grabili su kopitima i penjali se iznad kugle zemaljske. Obasjan sjajem božjim, sjedio je budni samotnik, sklopio oči i pustio da mu ta divota ljubi vjeđe. Negdašnji osjećaji, rani, divni jadi srca što su bili zamrli u strogoj službi njegova života i sad se vratili neobično preobraženi -prepoznao ih je sa zbunjenim, začuđenim osmijehom na usnama. Premišljao je i snatrio, a usne su mu polako oblikovale jedno ime, i svejednako se smiješeći, s nagore okrenutim licem, ruku sklopljenih u krilu, zadrijemao je još jednom na svojoj stolici.Ali dan, koji jetako jarko i svečano započeo, bio je sav nekako neobično uzvišen i mitski preobražen. Odakle je došao i potekao lahor koji mu je odjednom onako blago i značajno, sličan božanskom šaptu, zastrujio oko sljepoočnica i ušiju? Na nebu su bili nebrojeni bijeli runasti oblačići u velikim skupinama nalik na stada koje su bogovi istjerali na pašu. Podigao se nešto jači vjetar i Posejdonovi su konji dojurili propinjući se, pa i bikovi što pripadaju tom bogu plavih uvojaka i što su ričući nadirali spuštenih rogova. Ali među hridima na daleku žalu valovi su poigravali kao koze kad skaču. Neki sveti poremećeni svijet pun panskog života okruživao je zanesenjaka, a srce mu sanjalo nježne bajke. Višeput je, kad bi sunce zalazilo za Veneciju, sjedio na klupi u parku da možepromatrati Tadzia, koji se, u bijeloj odjeći sa šarenim pojasom, igrao loptom na poravnatom šljunku, pa mu se činilo da gleda Hijacinta, koji je morao umrijeti jer su ga dva boga voljela. Da, osjećao je Zefirovu bolnu zavist na suparnika, koji je zaboravio na svoje proročanstvo, na luk i kitaru, kako bi se vječito igrao s ljepotanom; vidio je disk kako, vođen okrutnom ljubomorom, pogađa ljupku glavu te dohvaća, i on blijed, klonulo tijelo, a cvijet koji je niknuo iz slatke krvi nosi na sebi zapis njegove beskrajne žalopojke.Ništa nije čudnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz viđenja -koji se svakog dana, pa i svakog sata, susreću i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje ćudi, držati se tobože ravnodušno, ne pozdravljati se niti razgovarati među sobom. Između njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom mislila nadasve neka vrsta suzdržana poštovanja. Jer čovjek voli i poštuje čovjeka dok ga god ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja.Bilo je nužno da se razvije nekakav odnos i poznanstvo između Aschenbacha i mladog Tadzia, a stariji je od njih dvojice bio presretan kad je ustanovio da njegovo zanimanje i pažnja nisu ostali potpuno neuzvraćeni. Što je, recimo, tjeralo ljepotana da više nikad, kad ujutro dolazi na plažu, ne ide drvenim mostom, sa stražnje strane kućica, nego uvijek samo prednjom stranom, po pijesku, pokraj Aschenbachove kućice, a kadikad i nepotrebno sasvim blizu njega, dotičući mu malne stol ili stolac, dok je išao do svojih? Je li posrijedi bila privlačnost, fascinacija koju jedno nadmoćno osjećanje budi u nježnog i bezbrižnog objekta? Iako je Aschenbach svakog dana čekao da se Tadzio pojavi, ponekad se gradio da je nečim zaokupljen kad bi on naišao, te je puštao ljepotana da prođe mimo njega tobože nezapažen. Ponekad bi pak uzgledao pa bi im se pogledi ukrstili. Kad bi se to dogodilo, obojica su bili vrlo ozbiljni. Kultivirani i dostojanstveni izraz lica starijega nije ničim odavao unutarnje uzbuđenje, ali se u Tadziovim očima zrcalilo istraživanje, zamišljeno ispitivanje, hod bi mu postao neodlučan, poniknuo bi pogledom pa bi ga iznova ljupko podigao, a kad bi prošao, nešto je u njegovu držanju kanda govorilo da ga samo dobar odgoj priječi da se okrene.Jednom je ipak, jedne večeri, bilo drukčije. Mladi Poljaci nisu sa svojom guvernantom večerali u velikoj dvorani - Aschenbach je to zabrinuto uočio. Uznemiren njihovim izostankom, ushodao se poslije večere pred hotelom, podno terase, u večernjem odijelu i sa slamnatim šeširom na glavi, kadli iznenada spazi, pri svjetlu lučne svjetiljke, sestre nalik na koludrice s odgojiteljicom, a četiri koraka za njima i Tadzia. Očito su dolazili od pristaništa vaporeta nakon što su, tko zna zašto, večerali u gradu. Na vodi je zacijelo bilo hladno jer je Tadzio nosio tamno-plavi mornarski kaput sa dva reda zlatnih puceta, a na glavi mornarsku kapu. Nije bio opaljen suncem i morskim zrakom, put mu je ostala žućkasto mramorne boje kakva je bila i na početku; ipak, danas je bila još nekako bljeđa nego inače, zbog hladnoće ili zbog blijede svjetlosti svjetiljaka nalik na mjesečinu. Skladne obrve jasnije su mu se ocrtavale, a oči bile još tamnije. Bio je neopisivo lijep, i Aschenbach osjeti, bolno kao i više puta prije toga, da se riječima može samo hvaliti putena ljepota, ali se ne može njima iskazati.Nije se bio nadao da će ugledati taj dragi lik, pojavio se pred njim neočekivano pa nije imao vremena namjestiti izraz spokojnosti i dostojanstva. Možda mu se na licu ogledala radost, iznenađenje i divljenje kad mu se pogled susreo s pogledom dječaka koji mu je nedostajao -a u tom se trenu slučilo da se Tadzio nasmiješi: njemu se nasmiješio, rječito, prisno, umilno i neskriveno, usnama koje su se tek ovlaš razvukle u osmijeh. Bijaše to smiješak Narcisa dok se saginje nad svoj odraz u vodi, onaj duboki, očarani, otegnuti smiješak s kojim pri pogledu na vlastitu ljepotu pruža ruke -tek malčice iskrivljen smiješak, iskrivljen zbog bezizglednosti nastojanja da poljubi ljupke usne svoje sjene, koketno, radoznalo i malčice uznemireno, očarano i čarobno.Onaj koji je primio taj smiješak pohitao je s njim kao s kobnim darom. Bio je toliko ganut da je morao pobjeći od svjetla na terasi i u vrtu pred hotelom, te žurnim koracima potražiti tamu u parku iza hotela. S usana mu se oteli srditi i nježni prijekori: -Ne smiješ se tako smješkati! Čuj, nitko se nikom ne smije tako smješkati! -Svali se na klupu izbezumljeno udišući noćni miris bilja. Onako naslonjen, spuštenih ruku, skršen i sav prože t trncima, izusti uobičajenu formulu žudnje -ovdje nemoguću, apsurdnu, izopačenu, smiješnu a opet svetu, još i ovdje časnu:- Volim te!