Thomas Mann: Smrt u Veneciji

Treće poglavlje

Kojekakvi poslovi društvene i književne naravi zadržali su puta željnog čovjeka još oko dva tjedna nakon one šetnje u Münchenu. Napokon je izdao nalog da mu za četiri tjedna pripreme kuću za ladanje i otputovao jednog dana između sredine i kraja mjeseca svibnja noćnim vlakom u Trst, gdje je proboravio samo dvadeset i četiri sata i sutradan ujutro ukrcao se na brod za Pulu.Tražio je nešto osebujno i nasumično a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske obale, koji se u posljednjih nekoliko godina pročuo po svom šareno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim hridinama okrenutim pučini. Ali kiša i težak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko društvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog odnosa prema moru kakav može pružiti jedino plaža od meka pijeska, sve mu je to kvarilo raspoloženje i nije mu pružalo osjećaj da je našao ono što je tražio. Nije mu davala mira težnja da ode nekamo dalje, iako mu još nije bilo jasno kamo, proučavao je brodski vozni red, gledao oko sebe kao da sve nešto traži, i odjednom je, u isti mah nenadano i razumljivo samo po sebi, ugledao pred sobom cilj. Kamo da ide čovjek kad poželi preko noći naći nešto neprispodobivo, nešto bajkovito drukčije?Pa to je bar jasno. Što uopće radi ovdje? Pogriješio je. Tamo je trebalo otići. Ne časeći ni časa, otkazao je sobu.Tjedan i pol dana nakon dolaska na otok, nosio je brzi motorni čamac njega i njegovu prtljagu kroz jutarnju izmaglicu preko vode natrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se uz drveni mostić popeo na vlažnu palubu parobroda što se dimio, spreman da zaplovi u Veneciju.Bijaše to neki stari talijanski brod, starinski, čađav i sumoran. Čim je stupio na nj, Aschenbacha je jedan grbavi i nečisti mornar, cerekajući se uljudno, odveo u prostoriju nalik na špilju u nutrini parobroda, osvijetljenu umjetnim svjetlom. Tu je za stolom sjedio čovjek s kozjom bradicom, nalik na ravnatelja cirkusa, s kapom naherenom na čelu i s opuškom u kutu usana, te s ležernom poslovnom grimasom na licu uzimao podatke od putnika i izdavao im karte.- U Veneciju! - ponovio je Aschenbachove riječi i umočio pero u kašaste ostatke tinte u nakrivljenoj tintarnici.- U Veneciju prvim razredom! Izvolite, gospodine! - I nadrljao mu nešto na papiru, posipao to plavim pijeskom iz kutije i stavio u zemljanu posudu, te presavio papir žućkastim i koščatim prstima i iznova nešto na njemu napisao.- Izabrali ste pravo mjesto! - naklapao je dotle.- Ah, Venecija! Predivan grad! Grad neodoljivo privlačan za naobražena čovjeka, kako zbog svojepovijesti tako i zbog svojih današnjih čari! - Glatka hitrina njegovih pokreta i pusto naklapanje kojima ih je pratio, imali su u sebi nešto opojno i odbojno, kao da se brine da se putnik ne pokoleba u svom na umu da posjeti Veneciju. Na brzinu je uzeo od njega novac i uzvratio sitniš spretno poput krupjea u kockarnici na uprljani stolnjak.- Želim vam dobru zabavu, gospodine! - reče i teatralno se nakloni.- Čast mi je poslužiti vas... Gospodo, izvolite! - vikne umah i podigne uvis ruku kao da je posao u punom jeku, iako nije više nikog bilo da zatraži kartu. Aschenbach se vrati na palubu.Naslonivši se jednom rukom na ogradu, promatrao je dokoni svijet koji je došao ispratiti brod i švrljao po keju, i putnike na palubi. Oni iz drugog razreda sjedili su, muškarci i žene, na prednjoj palubi, na svojim sanducima i zavežljajima. U prvom razredu bila je skupina mladih ljudi, trgovačkih pomoćnika iz Pule, po svemu sudeći, koji su se, dobro raspoloženi, udružili da pođu na izlet u Italiju. Poprilično su se razmetali svojim pothvatom, brbljali, smijali se i samodopadno uživali u svojim gestama, a kolegama koji su, s torbama pod rukom, prolazili lučkom ulicom i prijetili izletnicima štapovima, koješta podrugljivo dobacivali naginjući se preko ograde. Jedan, u svijetložutom, po posljednjoj modi sašivenom odijelu, sa crvenom kravatom i kicoški naherenim panama šeširom na glavi, ponajviše se isticao svojim kreštavim glasom i raspojasanošću. Ali čim ga je Aschenbach malo bolje pogledao, pomalo se zgrozio primijetivši da to nije mladić. Nije bilo dvojbe o tome da je star. Bio je naboran oko očiju i usta. Rumenilo njegovih obraza bijaše mutno i umjetno, smeđa kosa ispod slamnatog šešira sa šarenom vrpcom bijaše vlasulja, vrat mu bio upao i žilav, nalijepljeni brčići i bradica obojeni, žućkasti zubi što ih je smijući se obnaživao bijahu tek jeftini nadomjestak, a ruke s pečatnjacima na oba kažiprsta očito staračke. Zgražajući se u sebi, Aschenbach je promatrao njega i njegovo ponašanje s prijateljima. Zar oni ne znaju, zar ne primjećuju da je star, da nema prava nositi njihovu gizdelinsku i šarenu odjeću, da nema prava izigravati pripadnost njima? Činilo se da gaoni trpe kao da je to nešto sasvim obično i razumljivo, da postupaju s njim kao s vršnjakom, uzvraćajući mu bez gađenja nestašne udarce u rebra. Kako je to moguće? Aschenbach zakloni čelo rukom i zatvori oči, koje su mu gorjele jer je bio premalo spavao. Činilo mu se da nekako nije sve kao i obično, da počinje nekakvo otuđiv anje kao u snu, da svijet oko njega postaje čudnovat, ali da bi tome možda mogao stati na kraj kad bi pokrio na neko vrijeme lice i onda ponovo pogledao oko sebe. Ipak ga je trenutno obuzimao osjećaj kao da pliva, a kad je od nerazborita straha podigao pogled, opazio je kako se teški i tamni trup broda polako otiskuje od zidane obale. Centimetar po centimetar, dok se lađa kretala čas naprijed, čas natrag, širio se sveviše pojas prljave i ljeskave vode između pristaništa i parobroda. Nakon tromih manevara napokon se brod okrenuo pramcem pučini. Aschenbach ode na desnu stranu gdje mu je grbavac bio rasklopio ležaljku, a konobar u umrljanom fraku zapitao ga što želi.Nebo je bilo sivo, vjetar vlažan. Luka i otoci ostali su za njima i uskoro se kopno izgubilo sa zamagljenog vidika. Na opranu palubu, koja nikako da se osuši, padale su pahuljice čađe nabrekle od vlage. Već nakon sat vremena razapeli su platneni krov jer je počela kiša.Umotan u ogrtač, s knjigom u krilu, putnik je mirovao a sati su neopazice protjecali. Kiša je prestala pa su platneni krov opet skinuli. Obzor je bio na sve strane otvoren. Pod tmurnim nebeskim svodom rasprostirala se uokrug nepregledna ploča pustog mora. Ali u praznom, neraščlanjenom prostoru nedostaje nam osjećaj za vrijeme pa smo zapravo u neizmjerivu polumraku. Neobične spodobe poput sjena, onaj stari gizdelin, pa onaj s kozjom bradicom iz nutrine broda, prolazili su s neodređenim gestama i zbrkanim riječima kao u snu kroz misli čovjeka koji je mirovao, te je tako i zaspao.