Ranjene duše s tračkom nade u očima

22. Vjerujem

"E momče, momče. Što ću ja s tobom..."-rekao je kimajući glavom.

"Jesi li mi donio kavu?"-upitao je uzbuđeno.

"Naravno. Gorka, crna - baš kakvu voliš."-rekao sam i pružio mu kavu.

Čim ju je prihvatio, otpio je gutljaj.

"Ufff, dobra."-rekao je sa osmijehom na licu i nastavio je piti.

Izgledao je kao malo dijete kada dobije igračku koju dugo želi.

"Ana, hoćemo li navaliti na klopu?"-upitao sam je  vidjevši da jedva čeka da počne jesti.

"Možeee!"-uzviknula je radosno.

****************************************

"Mislim da sam se prejela."-odgovorila je Ana, ispruživši se na svom krevetu.

"I ja isto."-jedva sam smogao snage da kažem.

"Tako je to kada ste proždrljivi."-rekao je Stjepan.

"To se ne zove proždrljivost, nego glad."-uzvratio sam.

"Da vidimo, dva kroasana, krafna od čokolade, hrenovka u tijestu...jesam li možda nešto zaboravio?"-upitao je Stjepan nabrajajući.

"Kiflu"-odgovorila je Ana.

"Što mogu kada sam bio gladan."-slegnuo sam ramenima.

Nastavili smo sa bezbrižnim čavrljanjem, kada je u sobu ušao Marko. Po izrazu njegovog lica, znao sam da nije glasnik dobrih vijesti.

"Pozdrav svima!"-rekao je. "Matej, možeš li na sekundu izaći van sa mnom'"-upitao me, a ja sam krenuo za njim.

"Stani!"-odjednom se čuo Stjepanov uzvik.

"Želim sve znati. Nemojte se slučajno usuditi skrivati nešto od mene. Sada sam dobro. Kakve god vijesti nosiš, mogu ih podnijeti."

"Ovo nema veze sa vašom kćeri. Trebam Mateja u vezi nečeg osobne prirode."-pokušavao se izmotati, no Stjepan nije nasjeo na to.

"Da se niste usudili izaći iz ove sobe. Znam da je riječ o Karolini. Sjedajte obojica i pričajte što imate!"

Marko i ja smo se okrenuli i sjeli kraj Stjepana. Drugo nam ništa nije bilo preostalo.

"Možeš početi sa onim što si htio reći Mateju."-rekao je Stjepan još uvijek ljutit.

Nakon što sam Marku dao dopuštenje za priču, uzdahnuo je i započeo.

"Odredili su datum saslušanja. Za dva tjedna će službeno početi vaša borba za skrbništvo."

"Da li je to dobra vijest ili loša?"-upitao je Stjepan. Nestrpljivo sam čekao Markov odgovor.

"To nije dobra ni loša vijest. Tome smo se i nadali."

"Ima i loša vijest zar ne?"-upitao sam, a Marko je kimnuo glavom.

"Loša vijest je to da će iskoristiti Stjepanovu nesreću kao njegovu slabost. Također će njome pokušati prikazati da nije sposoban brinuti se o Karolini jer se nije u stanju brinuti ni za sebe. Uz sve to, ne ide nam na ruku ni to što je Stjepan bio pijan u trenutku nesreće."-tužno je rekao.

"Kako se usuđuje? Kao da ne zna da je ona kriva za sve! Ta...ta kučka od žene...to zlo..."-kada sam počeo sa vikom, nisam se mogao zaustaviti. Imao sam osjećaj kao da su sve dugo nakupljane emocije odjednom izašle u obliku eksplozije iz mene.

"Matej, dosta je bilo!"-Stjepanov grub glas me vratio u stvarnost.

Udah, izdah. Udah, izdah. Iako sam se malo uspio smiriti, i dalje je u meni bujao bijes.

"Kako možeš biti tako smiren?"-upitao sam Stjepana. Marko je isto zbunjeno gledao u njega.

"Zato što znam da će pravda pobijediti."-rekao je smireno.

"Kako možeš biti tako siguran u to?"-zbunjeno sam ga upitao.

"Zar misliš da bi me Bog vratio u život da mi je namjeravao oduzeti razlog mog življenja?"-upitao je mrtav ozbiljan.

"Imaš pravo Stjepane."-začuo se Markov glas. "Pobijedit ćemo. Makar mi to bila zadnja dobivena parnica u životu, obećajem ti, pobijedit ćemo."

"Pobijedit ćemo."-tiho sam rekao, bojeći se što će se dogoditi ako ishod bude bio drugačiji od željenoga. Problem sa čudima je što kad dobiješ jedno, nastaviš se nadati i drugome pa trećemu, itd. Odlučio sam vjerovati i ovaj put da je čudo moguće, iako sam znao da nam predstoji jedna od najtežih bitaka ikada.

 No, odlučio sam. Vjerovat ću. Vjerovat ću svim srcem i dušom da je i ovo čudo moguće.

...jer ako ne vjerujemo, što nam u životu onda preostaje?