Umorno sam trljao oči spuštajući se niz stepenice u prizemlje. Kako sam se sve više približavao kuhinji, tako se miris kave sve snažnije osjetio. Za kuhinjskim stolom je sjedio Stjepan. Jednom rukom je držao porculansku šalicu i ispijao iz nje jutarnju kavu, a drugom nespretno preokretao stranice novina.
"Jutro momče"-rekao je i nastavio dalje čitati novine.
"Jutro Stjepane", odgovorio sam i krenuo prema peći.
"Ima li kave možda i za mene?"-upitao sam.
"Naravno momče, ja sam jedan od onih koji je uvijek naučio dijeliti, čak i kada nije imao bogzna što za podijeliti"-odgovorio je, a ja sam se osjetio posramljeno jer ja i nisam bio jedna od takvih osoba. Bar dok nisam upoznao Stjepana.
"Hvala"-rekao sam i natočio si kavu u šalicu. Bila je to savršena kava. Upravo onakva kakvu volim. Ni prejaka ni preblaga. To sam i rekao Stjepanu na što se on samo nasmiješio i kimnuo glavom.
"Jesi li spreman za današnji sastanak?"-upitao sam ga pritom pogledavajući na sat. Tek tada sam primijetio da je bilo tek sedam sati ujutro, a sastanak je počinjao tek u deset. Sklopio je novine i duboko izdahnuo.
"Lagao bih kada bi ti rekao da jesam. Strah me je da je ovo sve gubitak vremena. Bojim se da sam previše zaglibio i da se moja sadašnjost kao ni budućnost ne može promijeniti. Samo je pitanje vremena kada ćete ti i ona divna mlada doktorica to isto shvatiti i dignuti ruke od mene."-odgovorio je s primjesom tuge u glasu.
Snuždio sam se na njegove riječi. Zar zbilja misli da bih ga samo tako odbacio? Kao neku krpenu lutku?
"Zar zbilja imaš tako nisko mišljenje o meni?"-upitao sam.
"Momče, ja nisam..." - započeo je odgovarati no ja mu nisam dozvolio da završi što je počeo nego sam nastavio govoriti.
"Priznajem, u prošlosti nisam bio najbolja osoba i iznevjerio sam mnoge ljude oko sebe. Tanja je jedan od najvećih primjera toga, ali volio bih misliti da je to upravo to, samo prošlost. Da sam se promijenio, odrastao. Da sada napokon držim do svojih obećanja."
"Momče, oprosti ako sam te uvrijedio. Nisam želio ništa loše time. Samo...žena s kojom sam bio godinama u braku me na kraju uništila. Oprosti mi ako sumnjam u tvoje namjere, ali život me naučio da sve što lijepo zvuči, samo lijepo zvuči, a da je daleko od stvarnosti."
U očima sam vidio da mu je žao zbog izrečenih riječi, ali sam ga i shvaćao. Pokušao sam se staviti u njegovu kožu, još jedna stvar koju prije nikad nisam uradio i shvatio da mu nemam što zamjerati.
"Shvaćam te Stjepane, ali zapamti, pravi prijatelji te ne napuštaju u nevolji. Pravi prijatelji se prepoznaju kad ti je najteže. To su oni rijetki koji ostanu uz tebe kada te svi napuste."
Na te moje riječi samo je tiho, gotovo nečujno prozborio "Hvala" i nastavio dalje piti kavu i čitati novine. Shvatio sam da će kako za njega, tako i za mene biti ovo jedno jako bitno životno iskustvo.
***********************************
"Silaziš li? Spremaš se duže nego mlada za vjenčanje!"-vikao sam iz prizemlja Stjepanu jer se bližilo petnaest do deset, a mi još nismo krenuli prema klinici "Vertigo". Tanja će nas zadaviti ako zakasnimo.
"Stjepaneeee"-opet sam se izderao, ovog puta još glasnije.
"Evo, evo"-odgovorio je i silazeći popravljao sako.
"Opa, vidi vidi kako se netko sredio"-namignuo sam mu.
"Bilo bi šteta da sva nova roba koju si mi kupio stoji u ormaru. No vidim da si se i ti sredio Momče."
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
General FictionIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
