Ranjene duše s tračkom nade u očima

13. Samo neka si kraj mene

Kada bi me pitali kako sam došao do kantine, uzeo hranu za sebe i Tanju i vratio se nazad u Stjepanovu sobu, ne bih imao pojma što da odgovorim jer je istina bila da se ne sjećam. 

Nakon što sam čuo Tanjinu ispovijed, mehanički sam obavljao sve radnje. Odlučio sam pojesti svoj dio sam kako bih imao još malo vremena za razmišljanje. Kada sam pojeo, ustao sam i otišao u Stjepanovu bolničku sobu. Kada sam je ugledao, srce mi je počelo snažno lupati i jednostavno sam stao na sred sobe.

"Matej,  jesi li dobro?"-mahala je Tanja rukama ispred mojeg lica, no ja je nisam doživljavao. Ja nju volim? Kako mi je to moglo promaknuti sve ove godine? Kako sam mogao biti tako glup? Ili još bolje pitanje kako nisam shvatio što ona osjeća prema meni? Nisam znao kako da se sada ponašam u njenoj prisutnosti. Bio sam istovremeno zbunjen i na neki način sretan. Problem je bio što nisam mogao reći samo odjednom Tanji da znam za njene osjećaje prema meni jer bi tada znala da sam je prisluškivao.

"Zemlja zove Mateja!"-vikala je Tanja, a ja sam se nakašljao i pokušavao glumiti da je sve kao što je i do sada bilo, iako se zapravo sve promijenilo. Htio sam vikati iz sveg glasa: "Ja znam Tanja, ja znam!" no znao sam da trebam čekati prigodniji trenutak. Odjednom sam se sjetio Tanjinih riječi da se sve u životu događa s razlogom. Da li je stvarno moguće da sam ja trebao upoznati Stjepana, da smo se trebali posvađati i na kraju da je on trebao doživjeti nesreću i sve to kako bih ja napokon saznao što Tanja osjeća prema meni. I naravno što ja osjećam prema njoj.

Zar je  svemir zbilja toliko kompleksan, a opet toliko proračunat da svaki događaj ima svoju težinu i značenje? Da svaka osoba koja uđe u naš život je zapravo samo neka vrsta vodilje koja nas vodi do iduće značajne prekretnice u našem životu? Da je tu dok je trebamo, a zatim nestane iz naših života još većom brzinom nego što je došla jer je njen cilj ispunjen? Da mi je to netko rekao samo prije nekoliko sati rekao bih da ima bujnu maštu, ali sada se pitam na koji način zapravo ovaj život funkcionira? 

Da li je moguće da se samo zato da se napokon mogu spojiti dvije izgubljene duše, mora odviti cijeli niz događaja koji se iako u jednom trenutku čine nepovezanima, na kraju ispadnu potpuno ovisni jedan o drugima? Na kraju krajeva da li je sve predodređeno i koja je zapravo naša uloga u ovom životu?

"Jesi li dobro? U jednom trenutku sam imala osjećaj kao da si miljama daleko..."-rekla je zabrinuto.

"Naravno da sam dobro, evo izvoli, donio sam i tebi da nešto pojedeš."-začuđeno je pogledala u zapakirani tanjur s hranom.

"Ti si zbilja meni donio hranu? Pa rekla sam ti da nisam gladna."

"Dovoljno si se ti brinula za druge, netko se mora brinuti i za tebe, a ja se i više nego dobrovoljno javljam na tu dužnost." Tek kada sam izrekao te riječi, shvatio sam da sam možda previše rekao, no Tanja je samo slegnula ramenima i započela jesti.

"Ovo..je ..tako....finoo"-mrmljala je grabeći hranu kao da nije danima jela.

"Jesam ti rekao da si gladna?"-nasmijao sam se i nastavio gledati u ženu koju iako sam gotovo cijeli život poznavao, tek sada po prvi put uistinu vidim. Smeđa lagano valovita kosa joj je dosezala ispod ramena. Uz nju su se savršeno uklapale oči plave kao safir u kojima se bilo tako lako izgubiti. Na trenutak mi je pao pogled na njene usne. Bile su roze, punašne i izgledale su tako meke. Odjednom sam dobio želju da ih osjetim na svojim usnama. 

Pitao sam se kakvog su okusa. Tada sam shvatio da sam upravo maštao o ljubljenju s Tanjom i što sam više maštao o tome, to sam je više želio poljubiti u stvarnosti. Odjednom je prestala jesti i zbunjeno me upitala:

"Zašto me tako gledaš? Jesam se opet zamrljala? Jesam zar ne?"-počela je jezikom oblizivati usne, a meni je kontrola sve brže i brže padala. Nikada u životu nisam htio nekoga poljubiti kao što sam ovog trenutka htio poljubiti nju. Smiri se Matej, smiri se. Krivi potez bi te mogao sada jako puno koštati. Strpljen-spašen. Sam sebe sam u mislima smirivao. Zatim je izvadila maramice i počela se brisati po licu s njima.

"Jesam još zamrljana?"

"Mm."-rekao sam neodređeno.

"Matej otkad si se vratio iz kantine počeo si se čudno ponašati. Da ti netko nije nešto stavio u hranu?"-upitala me ozbiljno na što sam se ja počeo smijati iz sveg glasa.

"Stavio? U hranu? HAHAHAHAHA!"

Na kraju je odustala od pokušaja da shvati moje čudno ponašanje i nastavila dalje uživati u pohanoj piletini i pire krumpiru. Zbog svega što se dogodilo nakratko sam zaboravio gdje se nalazim i zbog čega se tu nalazim. Tada sam skrenuo pogled s Tanje i ponovno ugledao Stjepana kako leži nepomično u svom bolničkom krevetu.

"Oporavit će se on, ne brini."-rekla je tiho Tanja.

"Nadam se Tanja, uistinu se nadam."

************

Ne znam koliko je vremena prošlo, no odjednom sam osjetio vibriranje mobitela u džepu. Kada sam ga izvadio van, na zaslonu je bio prikazan nepoznati broj. Iako se nemam običaj javljati na takve brojeve, ovaj put sam napravio iznimku jer sam pretpostavio da bi to mogao biti jedan od odvjetnika koji radi na Stjepanovom slučaju vraćanja skrbništva.

"Molim?"-javio sam se, a s druge stane slušalice je odgovorio ženski glas.

"Da li sam dobila gospodina Mateja Lovrića?"

"Jeste, a tko treba?"

"Iako se nismo upoznali, vjerujem da vam je moj bivši muž napričao divne stvari o meni. Ja sam Jelena Kadić Petrušić, Stjepanova bivša supruga." Kada sam to čuo, mrak mi je pao na oči. Kako me se samo usuđuje nazvati?

"Što želite?"-grubo sam odvratio, a Tanja me pogledom pitala tko je to. Oblikovao sam riječi Stjepanova žena, na što je i ona poprimila namrgođen izraz lica.

"Čujem da pokrećete parnicu protiv mene i da mi želite uzeti skrbništvo na kćeri. No, samo da znate nikada nećete pobijediti zato bolje odustanite dok je još vrijeme!"-nakon toga mi je poklopila slušalicu.

Ostao sam zabezeknuto buljiti u slušalicu ne vjerujući što se upravo dogodilo.

"Glupača! Kako se samo usuđuje nazvati i još mi usred razgovora poklopiti slušalicu!"-vikao sam bijesno.

"Smiri se Matej, smiri se molim te. Nije vrijedna tvojih živaca."-Tanja me pokušavala smiriti, no ja sam u sebi kipio.

"Nema pojma kakvog si je neprijatelja upravo stvorila. Zapamtit će dan kad je upoznala Mateja Lovrića i poželjeti da se nikada nije rodila!"-bijesno sam odgovorio na što me Tanja samo uplašeno pogledala.

Uzeo sam mobitel u ruke i utipkao broj.

"Halo, Marko? Možemo li se naći?"

*************************************************

Novo poglavljeee! Nadam se da će vam se svidjeti, pišite komentare, lajkajte i uživajte u čitanju. Veliki pozdrav od vaše pomalo bolesne (gripa me uhvatila) S. :*