Cijena ljubavi

Oporuka

Nakon što su se vratili sa sprovoda Bruno, Adela i Neo se vrate kod Stephanie.

-Bruno, hoćeš li ti u sobu s Adelom ili?-upita ga Stephanie.

-A ne...-reče Adela.

-Ako nije problem, sam bi bio u sobi.

-Ne, naravno. Oprostite.

-Zašto si ga to pitala?-Adela ju upita nakon što Bruno ode.

-Izgledali ste tako... Kao obitelj. Još je i došao ovamo zbog tebe. Oprosti. Pogrešno sam shvatila.

-U redu je...

-Adela, znaš da je tvoj otac imao oporuku. Želim da to riješimo sutra. Slažeš li se?

-Dobro. Ionako ne mislim ostati dugo ovdje.-reče Adela.

-U redu. Idem sada odspavati. Umorna sam.

-Tako je, odmori se Stephanie. Mislim da ću i ja malo prileći.-Adela ode u svoju sobu.

U sobi sjedne na krevet razmišljajući o Bruni. Netko pokuca na vrata.

-Uđi.

Bruno uđe unutra.

-Adela...

-Bruno, što ti radiš ovdje?

-Mislim da imam mnogo toga za objasniti pa... Pitaj.

-Dobro. Kako si izašao iz zatvora?

-Ah... Nisam baš htio da to pitaš. Tvoja majka je platila jamčevinu.

-Stvarno? Pa naravno, da se Damjan našao u tome... Ti si joj uvijek bio miljenik. Iako se Damjan nikad ni ne bi našao u nečemu takvom.

-Ne mogu vjerovati da ga nakon svega braniš.

-Pa... Volim ga.

-Adela.

-Ne mogu protiv sebe volim ga.

-Nemoj ga voljeti.

-Nije to tako lako...

-Trebalo bi biti. Kada vidiš da je nekome stvarno stalo do tebe i da će učiniti sve samo da to primijetiš...

-Govoriš li o sebi?

-Da, baš o sebi. Volim te. Ne mogu gledati kako i dalje patiš za tim kretenom nakon svega...

-Što bi ti htio? Da zavolim tebe?

-Za početak, da.

-Smiješan si.

-Ne, ozbiljan sam.

-Izađi, molim te.

-Uzmi vremena koliko god želiš. Godine ako treba. Čekat ću.

-Gubi se!-viknula je kad je i sama osjetila kako su iskrene njegove riječi. To je bio njezin štit. Nije željela da njegove riječi dopru do nje. Nije željela ponovno dopustiti ikome da ju povrijedi.

~*~

Ujutro je Adelu probudila Stephanie ušavši u njenu sobu. Adela se probudila čim je čula otvaranje vrata.

-Stephanie?

-Adela, moraš doći dolje. Odvjetnik je stigao.

-Zar već? Dobro, dolazim odmah.

-U redu, čekamo te.

~*~

Adela siđe u prizemlje gdje su za stolom u blagovaonici sjedili Bruno, Stephanie i odvjetnik.

-Dobro jutro.-rekla je i ušla.

-Dobro jutro.-odgovorili su ostali.

-Vaš otac je ostavio ovu oporuku i predao mi je na čuvanje do njegove smrti. Ako se slažete, sada ćemo ju otvoriti i pročitati.

-Da, slažemo se.-odgovori Stephanie.

-Dobro. Ovo će potrajati.-reče odvjetnik.

-Možete li nam pročitati samo ono što se odnosi na mene i Adelu?

-Ah, u redu... Ako vi tako želite.

-Hvala vam.

-Dakle. 250 milijuna dolara ostavljam svojoj supruzi Stephanie. Svojoj kćeri ostavljam 158 milijuna dolara a svome unuku Neu ostavljam tri nekretnine u New Yorku, Los Angelesu i na Floridi.

-Ooh, Bože...-reče Bruno.-Naježio sam se.

-Bruno...-Adela zakoluta očima.

-Eto, to je sve. Ostavlja još 300 tisuća u dobrotvorne svrhe. To je sve.

-Hvala vam. Platiti ću vam, dođite molim vas za mnom.-Stephanie i odvjetnik odu.

-Pa... Sada sjedim s milijunašicom.

-Prestani, molim te. Izgubila sam oca.

-Da, samo sam... Oprosti.

-Oh, Bože. Majka će biti tako razočarana jer nije u oporuci.

-A Neo je također sad pravi mali gospodin...

-Bruno...

-Dobro, prestao sam. No mogu li mu ja reći, molim te?

-Oh, možeš...

-Hvala ti, idem odmah.

~*~

Bruno ode u kuhinju gdje je za šankom sjedio Neo. S druge strane je bila jedna sluškinja i pokušavala se sporazumjeti s njim.

-I'm sorry, I don't understand.

-Voda! Pričam li svemirski! Ja-biti-žedan.-reče upireći prstom u otvorena usta.

-Neo.

-Oh, tata. Bogu hvala da si došao. Ne mogu doseći slavinu a žedan sam.

-I got it. Thank you.-rekao je sluškinji.

Bruno natoči vode Neu u čašu.

-Izvoli.

-Hvala, napokon.

-Slušaj, moram ti reći nešto važno.

-Što je?

-Radi se o oporuci. Djed ti je ostavio nešto.

-Oh. Lijepo.-reče Neo i krene van.

-Stani. Zar te ne zanima što ti je ostavio?

-O da. Što?

-Tri kuće. A poznavajući tvog djeda sumnjam da su male.

-Aha. Super.

-Tebe baš ništa ne zanima. Trebao bi skakati od sreće.

-Hoćemo li ići na plažu? Deveti je mjesec i vruće je. Hoću van.

-Ah, to moraš pitati majku.

-Dobro.-Neo iziđe.

~*~

-Mama, možemo li ići na plažu?

-Na plažu? Danas?

-Da. Molim te. Stvarno želim ići. Ne mogu više biti u kući.

-Pa... Dobro. Ići ćemo na jedno posebno mjesto. U tvoju vikendicu.

-Moju?

-Da.-Adela se nasmije.

-Super, jedva čekam. Idem se spremiti.

-Hajde. Čekaj.-Neo stane.-Reci tati da može ići s nama... Ako želi.

-Hoću.-Neo ode.