People change people //H.S.//Croatian

Prolog

Živjela je blizu šume pa je znala otići i satima se ne vratiti doma dok su joj roditelji bili zabrinuti.Prema njihovoj teoriji djevojka nikad nebi smjela ići sama vani daleko.Mrzila je slušati svaki dan iste svađe,morala je pobjeći negdje gdje nema ljudi,negdje gdje će imati mira i gdje je nitko neće maltretirati ružnim riječima.Uvijek bi otišla i sjela pored potok koji žubori i gdje se ne čuje promet i buka ljudi.Nekada bi plakala,nekada bi buljila u jednu točku i razmišljala, a nekada bi se smijala i lagano dodirivala vodu nogama.No uvijek je gledala tu kuću,godinama je dolazila tu,ali se nikada nije usudila ući u tu jezivu kuću.Bila je ogromna kućerina s puno velikih prozora,ispred je bila velika željezna ograda koja je omogućavala ulaz u kuću. Odmahnula bi glavom i nastavila uživati u cvrkutu ptica i žuborenju potoka.No ona nije znala da je ON već godinama promatra s prozora te stare jezive kuće.Nije znala da je već godinama gleda i prati njezin korak.Nije znala da je gleda s požudom i da bi je htio odvući u krevet i iskoristiti za jednu noć koju će naravno zaboraviti.No nešto mu nije dalo mira u vezi te djevojke,kao da je već vidio te smeđe oči  kako ga gledaju mržnjom.Bez obzira na to uvijek ju je gledao sa znatiželjom kroz prozor svoje sobe i gledao i slušao kako psuje svoju kovrčavu kosu i namješta je kako je nebi živcirala.Nekada bi i izmamila osmijeh na njegovo lice,a da on toga nije bio svjestan.