Ranjene duše s tračkom nade u očima

5. poglavlje-Suočavanje sa problemima

Stao sam ispred ogledala i odmah mi se svidjelo što sam vidio u odrazu. Gledao me visoki markantni tridesetogodišnjak, tamne smeđe kose i bistrih zelenih očiju.

Na sebi je imao plavu majicu kratkih rukava s nekim natpisom u kutu lijeve strane, koja mu je isticala pomalo mišićave dugačke ruke i pločice na trbuhu. Crne traperice s ravnim džepovima sa stražnje strane su pristajale njegovoj  liniji. Na nogama je imao crne cipele koje su se savršeno uklapale u cjelokupnu odjevnu kombinaciju.

Skrenuo sam pogled na Stjepana koji me je gledao s odobravanjem. Zahvalio sam mu se na pomoći. To je bila ta ubojita kombinacija koju sam toliko tražio. Jednostavno, a opet dovoljno šminkerski.

******

Stjepan i ja smo stajali ispred ulaza u kliniku „Vertigo". On se nije usudio zakoračiti još jedan korak naprijed jer se bojao suočiti sa svojim alkoholičarskim problemom, a ja sam se bojao ući jer sam se bojao suočavanja s Tanjom.

Na kraju je ipak Stjepan ušao prvi, a ja sam ga slijedio u stopu. Došao sam do informacijskog pulta i rekao medicinskoj sestri da smo došli na sastanak s Tanjom. Rekla je da sjednemo i malo pričekamo jer je trenutno s pacijentom.

Sjeo sam na klupu i čekao da dođe Tanja. Nakon par minuta se iz daljine počela približavati prilika.

Hodala je s čvrstim i ponosnim stavom. Duga smeđa kosa joj je padala preko leđa, a bijela kuta je odavala ozbiljnost posla kojim se bavi. Došla je do mene i Stjepana.

„Slijedite me."-nije rekla ni bok ni kako si. Nije mi preostalo drugo nego  poslušati je bez pogovora jer ne bi bilo pametno da ju sada naljutim.

Ušli smo u sobu srednje veličine. Zidovi su joj bili bijeli, ali ukrašeni s raznim crtežima. Sa strane su bili drveni ormari i metalne police pune raznovrsnih knjiga, a na kraju sobe se nalazio radni stol. Na njemu je bilo računalo i razbacani razni papiri.

„Sjednite"-pokazala je rukom na dvije stolice koje su se nalazile nasuprot radnog stola.

„Ispričavam se na neljubaznosti."-počela se obraćati Stjepanu, a mene je nastavila u potpunosti ignorirati.

„On i ja imamo puno neriješenih problema iz prošlosti, no trebala sam se odmah predstaviti. Ispričavam se zbog toga, ali on je često izvlačio ono najgore iz mene."

Ja sam njoj on? On? Jedva sam se suzdržao da ne dreknem, ali  morao sam šutjeti zbog Stjepana.

„Ja sam Tanja Velicovska, psihijatrica i glavna voditeljica odjela za alkoholizam i ostale ovisnosti u klinici „Vertigo."-rekla je i radosno pružila ruku Stjepanu, na što se on predstavio i uzvratio nervoznim smiješak.

Uspjela je postati glavna voditeljica, to joj je oduvijek bio san. Bio sam tako sretan i ponosan na nju.

„Drago mi je Stjepane, sada bih htjela malo popričati s vama o nekim osobnim stvarima. Želite li da on ode?"

„Ne, neka Matej ostane. Ionako zna većinu."-bio sam mu zahvalan na tome jer sam znao da Tanja želi da odem. Napravio sam mentalnu zabilješku u glavi da nakon što ovaj sastanak završi, vodim Mateja u shopping.

„U redu."-mrzovoljno je odgovorila i nastavila.

„Koliko dugo već pijete?"-upitala ga je i pritom uzela bilježnicu i kemijsku, vjerojatno kako bi napisala zabilješke.

„Već duže od četiri godine"-posramljeno je priznao.

„Možete li mi reći zašto ste počeli piti?"-upitala je.

„Duga je to priča, Mateju sam sve ispričao. Ukratko žena me je izbacila iz kuće kad sam izgubio posao i oduzela skrbništvo nad kćeri jer nisam imao kako plaćati alimentaciju."-odgovorio je s tugom i sjetom u očima.