''Zovem se Lutalica...''

Ali nisu.

Lutalica sam jer, kao što mi sam nadimak kaže, lutam od mjesta do mjesta. Ljeti je puno lakše jer možeš donekle preživjeti – nađeš nekakvu staru kuću ili uredsku zgradu pa tamo možeš prespavati. Istina je da je ljeti vruće, a ti nemaš prikladnu odjeću, ali preživiš. Zimi je drukčije i puno teže. Hladni sjeverni vjetrovi koji se premaljaju preko planina prodiru ti do kostiju, lede ti krv u žilama, a ti cvokoćeš i moliš se Bogu da preživiš. Dok sam imao dom, čitao sam da hipotermija i nije toliko strašna smrt. Zapravo je jako blaga nasuprot izgaranju ili presijecanju žila. Ali i zimi nekako preživiš jer se nadaš da ćeš sutradan doživjeti nekakav uspjeh, promjenu koja će okrenuti jarbol tvoga broda i odvesti ga u nešto bolje, ljepše.

Uvijek preživiš. To je glavno pravilo. Moraš se boriti, iako pretpostavljam da je i to ponekad teško.

Ostajem na obali još nekoliko trenutaka a onda se dižem s užarenog asfalta. Sunce je lagano probilo hladnovinu koja me štitila. Nesiguran sam na nogama jer danima nisam uspio pronaći dobar obrok, a usta su mi suha. Kada sam zbilja očajan, posežem za vodom iz gradskih fontana. Znam, nije pitka, puna je kemikalija, ali moraš preživjeti.

To si govorim svako jutro kada se probudim.

Teturam ulicom. Vidim kako me ljudi gledaju, onim pogledom kojim me optužuje da sam neki beskućni pijandura koji vreba ljude u mračnim satima. Oni ne razumiju da ja ne teturam zbog alkohola – nikada ga u životu nisam okusio – već zbog gladi i žeđi, slabine u tijelu. Ono što najčešće radim jest istražujem grad. Kada si bez krova nad glavom, promatranje grada i istraživanje njegovih uličica, zaboravljenih sajmišta, oronulih zgrada koje su nekoć bila mjesta velikih balova postaje zanimljivo. Obožavam čitati grad, pronalaziti stare dokumente u napuštenim zgradama, natpise iz davnih stoljeća.

Da li vi ikada čitate grad? Promatrate zgrade pored kojih svaki dan prolazite i zamjećujete malene sitnice, razlike koje vam odmah mjenjaju pogled na stvari? Dok sam imao lijep, prosječan život nikada to nisam radio jer sam uvijek bio u žurbi, trčeći amo-tamo, s posla na tržnicu, s tržnice u market, iz marketa doma. I nikada nisam zamijetio koliko je zapravo lijepo promatrati grad, otkrivati skrivene tajne iza zidina i fasada, iza starih prozora i nakrivljenih roletna. Odjednom vam se stvara posve drukčija slika na grad i na njegove boje. Više nije toliko siv i jednoličan.

Prolazim prometnom ulicom. Ljudi su posvuda oko mene. Gledam u njihove šare, graciozne pokrete, zabrinuta lica, strogo poslovno glasove kojima razgovaraju preko mobitela. Jedan čovjek na uglu svira gitaru, staru melodiju, i smiješi se svakom prolazniku bez obzira dao li on njemu novčić ili ne.

Malo dalje, neka mlada žena za štandom promovira novu ponudu nekog telefonskog operatera. Izgleda ljubazno, ali kada me primjeti makne pogled. Ne krivim ju. Ljudi nisu svjesni, oči im zašivene modernom propagandom.

Tako provodim dan. Lutajući gradom, smiješeći se maloj djeci ili pokojem slučajnom prolazniku. Nekoliko mi ljudi udjeli srdačan pogled i osmijeh. Dvije mlade djevojke su čak stale i udjelile mi nešto novca, a jedna starija žena dala mi je kruh i vrećicu punu sitničavih namirnica.

-Vama treba više nego meni.- rekla je, pogrbljena, i uz osmijeh otkaskala dalje.

Suze nisam mogao suspregnuti.

Većer je i odlazim u jedan park. Volim prirodu jer jedino u njoj čovjek može spoznati samoga sebe. Sjedneš ispod visokog debla, ono te štiti svojim snažnim granama, zatvoriš oči i osluškuješ. Daleko si od svega. I od buke i od užurbanost i i kolotečine novca. Sjedam na jednu klupicu. U daljini čujem veselu mladež kako puštaju glazbu, piju, vesele se vikendu.

To mi izmami smiješak na lice. Neka se vesele. Oni barem još ne poznaju svijet kakav je. Koliko okrutna može biti čelićna šaka sistema u kojem smo zarobljeni koji pod okriljem demokracije propagira zapravo samo sustavni razdor.