''Zovem se Lutalica...''

Prijatelju, na tebe se jedino sada mogu osloniti. Moram ti ispričati ovu priču, jer u protivnim mislim da ću poluditi, da ću napuniti džepove podrapane kabanice kamenjem i jednostavno se prepustiti moru. Ne želim više gledati ovaj svijet kako se raspada ispred naših očiju dok mi ne činimo ništa.

Ne moraš znati moje ime. Dovoljno je samo da znaš da sam Lutalica.

Ispričat ću ti o domovini koju svi volimo, ali zapravo ne radimo ništa za nju. Pokazat ću ti da na taj način zapravo ponekad ljubav i funkcionira – možemo nešto voljeti, a živjeti u zabludi da su sve spone koju ljubav drže savršene.

Nisu. To ti je jedna velika šamarčina.

Ispričat ću ti o bankovnom službeniku koji mi se nasmijao u lice jer sam, prema današnjim mjerilima, štetočina koja opterećuje društvo nakon što sam nakon desetljeća i desetljeća rada dobio otkaz pa sada ne mogu platiti ni obične račune. Ispričat ću ti također o mojim prijateljima, koji su svoj život posvetili starom postrojenju čije mašine danas miruju, a nekoć pjevom ispunjenim hodnicima stoluje tišina.

I o selima koja propadaju, fasadama zgrada u centru koje se čeznutljivo smiješe prisjećajući se onih dobrih vremena, o mojoj ženi koja nije dobila priliku da vidi osmijeh unučadi jer ju je kotač modernog života naprosto zgazio.

I na kraju, o mladiću čija je ljubav prema meni bila jednaka onome unuka i djeda, iako me nije poznavao.

* * *

Prijatelju, dan je sunčan i vedar. Sunce se veselo smiješi na nebu, odašiljući svoju toplinu i milujući krovove starih zgrada i lica ljudi koje gledam na ulici. Očima promatram veselu i šaroliku obitelj koja hoda uz obalu. Otac je visok i odjeven u trenirku, lijepo uređene frizure. Žena ga promatra, niža je od njega pa mora dosta dignuti glavu da bi pogledom prešla preko njegova, za nju savršena lica. Sretni su. Gleda ga onim pogledom – nisu potrebne riječi, rijeka ljubavi naprosto izbija iz njezinih očiju. Oko njih trči njihova mala kćerka, sitno stvorenjce dugačke plave kose svezane u pletenice. Odjevena je poput princeze – u ljetnu haljinicu koja leprši dok ona skače po popločenoj obalnoj šetnici.

Nasmiješim joj se kada pogleda u mene, ali njezini roditelji očekivano ju zgroženo povuku za ruku i odvuku dalje.

Naviknuo sam se na to. U početku je bilo teško gledati kako te ljudi izbjegavaju jer misle da si prljav, bolestan, opasan. Ali navikneš se. Valjda je to dio života, ili samo sudbina koja ponekad mora pokazati zube kao primjer drugima. Ili...ili je to možda ovo prokleto doba u kojem živimo, gdje radiš kao magare samo kako bi mogao platiti račune da ti ništa ne ostane. Onda dođe već poznat scenarij – na televiziji, reporteri bruje o usporavanjima gospodarskih aktivnosti, pa nakon nekoliko mjeseci statistički pokazatelji odu u crveno, horde političara u najskupljim odijelima skupljaju se i tobože raspravljaju o tome kako spasiti narod i one najugroženije a dan poslije vidiš ih kako ispijaju najskuplji šampanjac na nekakvom domjenku.

Svi znate što onda slijedi – kolaps sistema, banke počnu oduzimati sve što imate nakon što vas svojim marketinško uvježbanim šarmom namame na pokoju sumu kredita više, i izgubite borbu. Zapravo, uopće se ni ne borite pravedno jer u igri između malog čovjeka i velikog sustava od samog početka zna se pobijednik.

A to nikada nije mali čovjek.

Zovite me Lutalica. Moj pravo ime ne trebate znati. Mislim da nije pravedno od mene da znate moje ime , jer ja nisam jedini koji se može tako prozvati. Ja sam samo još jedna bezimena jedinka odbačena od strane svijeta jer ga je kapitalizam zgazio.

Ima nas na tisuće. Ali vi nas ne vidite ili nas ne želite vidjeti. Prođete pored nas ne obazirući se, tu i tamo pokoji čovjek dobra srca zastane, uputi vam srdačan osmijeh i udjeli koji novčić. Da je barem svijet odrasliji i svjesniji, možda bi stvari bile drukčije.