Moja tamna strana

2.

Čovjek koji stoji kraj učiteljskog stola u učionici Engleskog jezika je nešto potpuno suprotno staroj dobroćudnoj gospođi Leehans.

Visok je to, mršav muškarac u kasnijim četrdesetima. Ima bore oko očiju koje mu ne uspijevaju sakriti naočale s uskim staklima. Kutovi njegovih tankih usana su mu povijeni prema dolje i ne izgleda kao da ćemo ga ikada vidjeti kako se smiješi.

-Putujući kostur- komentira Blake sagnuvši se prema meni.- Moramo paziti na prozore , jer izgleda kao da bi ga vjetar mogao otpuhnuti.

Tiho se smijuljim sjedajući na svoje mjesto. Odmah prestanem primijetivši da me „putujući kostur" mjerka pogledom koji ne može značiti ništa dobro.

Nakon što se svi učenici smjeste, „putujući kostur" napravi nekoliko tihih koraka i stane točno ispred sredine ploče.

-Zovem se Gregor McAllister- predstavi se suhim, hrapavim glasom.- Ja sam vaš učitelj na zamjeni i mijenjam vašu profesoricu, gospođu Angelu Leehans, koja je, kao što i sami vidite, na bolovanju.

Čini li se to meni ili je zadnju riječ doista izgovorio s jedva primjetnim zadovoljstvom? I pogledao mene pritom?

Okrenem se prema nazad kako bih pogledom pronašla Blakea. Njega mi od mog pogleda zaklanja masivna silueta vođe školskog košarkaškog tima, tako da se odlučim ne upinjati i ponovo se okrenem prema novom učitelju.

On započinje sat. Flomaster jedva čujno škripi dok njime piše naslov lekcije na ploču.

Najednom mi u krilo sleti zgužvani papirić.

Uzmem ga u ruku, ogledavajući pritom učenike oko sebe i pokušavajući shvatiti tko mi ga je bacio. Pogled mi privuče tiha djevojka duge plave kose, Laura Abernathy, koja me vrlo strpljivo gleda. Nakon što se i ja onako zapiljim u nju mi mahne, potvrđujući time moje pretpostavke.

Izravnam papirić:

Krvariš.

Opet pogledam Lauru. Ona mi kimne te spustim pogled na svoje ruke i tek tada shvatim da doista krvarim.

Malčice dignem desni rukav džempera kako bih bolje vidjela porezotinu na donjoj strani podlaktice. Izgleda kao da mi je netko nožem lagano izgrebao... Što? Krug, valjda. Zbog kapljica krvi koje mi povremeno jure niz ruku ne mogu točno razaznati obris izrezan u krugu.

Dižem zdravu ruku:

-Profesore?

Gospodin McAllister se okreće prema meni, u njegovom pogledu vidim iskru prepoznavanja.

-Izvolite, gospođice...

-Winchester- brzo izgovorim svoje prezime.- Mogu li na zahod?

McAllister me nekoliko trenutaka šutljivo gleda, razmišljajući o tome vrijedi li me pustiti ili ne. Naposljetku kaže:

-Idite, ali se nemojte predugo zadržati.

Kimnem mu u znak zahvale te brzo izađem iz učionice. Zaklanjajući čudnu porezotinu dlanom druge ruke, širokim koracima odem do zahoda.

Ondje, srećom, nema nikoga.

Stanem pokraj umivaonika i pustim vodu. Zatim stavim ruku pod dosta jak mlaz i osjetim blago peckanje oko rane. Tako je držim par sekundi, a onda isključim vodu i obrišem se jednim od papirnatih ručnika. Drugim zamotam ranu i navučem rukav preko njega da ne izgledam čudno ljudima koje sretnem.

Napustim zahod i krenem natrag prema učionici. Baš kad se zaustavim kraj vrata i spustim ruku na kvaku, razum mi prostrijeli jedna pomisao za koju je čudno da mi nije došla prije:

Koji se to vrag maloprije dogodio?

***

-Jesi li vidjela kako te je gledao?- pita me Blake dok pod malim odmorom stojimo na hodniku.

-Tko?- vratim mu pitanje, iako naslućujem o kome se radi.

-Pa McAllister, naravno- reče prijatelj.- Kao da želi ubiti. Zar stvarno nisi primijetila?

Uzdahnem. Ne znam zašto, ali to me ne zabrtine previše.

-Dobro, pa što je tebi?- Blake se zagleda u moje oči, prodorno kao što to jedino on može, te mi na trenutak dođe da propadnem u zemlju.- Izjurila si iz učionice držeći se jednom rukom za drugu, i to na samom početku sata, kada su ostali počeli raditi bilješke! Nemoj se pretvarati da je sve u redu jer ja znam da ti nikada ne bježiš iz učionice tijekom sata ako nije u pitanju nešto jako važno.

Odlučim mu ne lagati, ionako sam mu mislila ispričati sve o porezotini čim mi se ukaže prilika.

-Porezotina- započnem, i u tom trenutku zazvoni.

Učenici počnu ulaziti u učionice. Ja požurim prema učionici Zemljopisa. To je jedan od rijetkih predmeta koje Blake i ja ne slušamo zajedno, tako da će objašnjenje morati pričekati.

-Ispričat ću ti kasnije, može?- doviknem mu ne očekujući odgovor te uđem u razred.

***

-Eileen! Pa koliko ti treba da se olakšaš?- viče Becky s druge strane vrata kupaonice.

-Evo, za tren izlazim, pričekaj malo!- odgovorim joj i vratim pogled na porezotinu.

Više ne krvari. Štoviše, izgleda kao da je prestala prije nekoliko dana, a ne tek danas- sada više sliči na sviježi ožiljak. Koža oko nje je crvena i pomalo natečena, no izgleda OK. Još uvijek ne mogu razaznati one oblike unutar kruga.

Povučem rukav prema dolje i izađem iz kupaonice.

Na ulazu se sudarim s Becky, koja nije dovoljno strpljiva da bi čekala da do kraja izađem, te pređem nekoliko metara do svoje sobe i uđem u nju, zatvorivši za sobom vrata.

Sjednem za radni stol s namjerom započeti s rješavanjem zadaće kad moj mobitel proizvede piskutavi zvuk.

Dohvatim ga i uključim.

Kako porezotina? -stigla je poruka od Blakea.

Sasvim dobro. Čudno, ali sada izgleda kao ožiljak, kao da je već skoro zacijelila -brzo tipkam.

To je čudno -jedino je što piše u poruci koju mi prijatelj trenutak zatim pošalje.

Da , Blake je u pravu. To je doista jako, jako čudno.