Moja tamna strana

1.

Budi me glasan urlik alarma na mobitelu.

Ne otvarajući oči do kraja, prstom naslijepo udaram po prohladnom ekranu mobitela nadajući se da ću već nekako zaustaviti alarm. Kad iritantna melodija napokon prestane, pronađem na noćnom ormariću svoje naočale i stavim ih na oči.

Kao da je čuo alarm i zna da sam budna, otac odmah zaviče s prvog kata:

-Eileen! Požuri!

Uz glasan uzdah, uspravljam se u sjedeći položaj. Prvo što vidim je ogledalo iznad komode. Stvarno mislim da bih ga trebala staviti na neko drugo mjesto jer me ovako svako jutro gleda moj ružni, neispavani klon- tinejdžerka u naočalama, okrugla lica i lagano valovite ljubičaste kose koja nakon spavanja izgleda užasno.

Ustajem se automatski ravnajući pidžamu i prilazim ormaru, odakle grabim nekoliko komada odjeće: uske crne traperice rasparane na koljenima, crnu potkošulju i vrećasti džemper boje lavande. Brzo se oblačim, preko glave navlačim svoju omiljenu choker ogrlicu i ravnam je na vratu.

Uz povremena očeva požurivanja s donjeg kata, pronalazim u komodi par čarapa te odjevam i njih. Zatim na noge stavljam svoje crne Dr. Martens čizme, hvatam svoju staru školsku torbu, izlazim iz sobe i spuštam se stubištem, prije toga navrativši u kupaonicu da na brzinu operem zube.

Kad uđem u kuhinju, moja je mala obitelj na okupu. Moj otac, John, i mala sestra Rebecca koju zovem Becky sjede za stolom, a naš pas, Danny, lijeni debeli labrador krzna boje čokolade, leži kraj jedne od nogu stola. Počne mahati repom kad me ugleda, no odveć je lijen da bi ustao da mi priđe.

Sjedam na stolicu do one na kojoj sjedi Becky i počinjem jesti svoju krafnu, kao i uvijek u žurbi, dok me otac, tužan kao i uvijek, ispituje o tome kako sam se pripremala za današnji test iz Matematike.

Toliko sam se navikla na tu njegovu tugu da ga sada više ne mogu zamisliti drugačije raspoloženog, ali se još uvijek sjećam kakav je bio prije nego što je moja majka, Melody, poginula u prometnoj nesreći prije šest godina. Istina, vrlo slabo, ali se sjećam. Sretan. Uvijek spreman za šalu. Pun života. Čini se da smo Becky i ja jedini razlozi zašto nije počinio samoubojstvo nakon što je poginula.

Dovršivši svoj doručak, napuštam kuću. Becky me slijedi, vukući na leđima svoju veliku torbu. Na autobusnoj stanici što se nalazi sasvim blizu našoj kući je čeka autobus njezine škole te trči prema njemu, a ja nastavljam u drugom smjeru, prema svojoj školi koja je tek dvije-tri ulice daleko.

Putem slušajući glazbu, brzo stižem. Školsko je dvorište puno učenika koji očekuju zvono stojeći u malim grupicama i pričajući. Prelazim pogledom preko učenika tražeći svog najboljeg prijatelja, jedinu osobu u ovoj školi koja se druži sa mnom.

Sportaši, navijačice, ljepotice, gameri, glumci iz dramske... Moj pogled luta preko predstavnika različitih „društvenih slojeva" da bi se zaustavio na njemu. Tih kao i uvijek, moj prijatelj sjedi na ogradi travnjaka i lista bilježnicu iz Matke, očito se pripremajući za današnji ispit.

-Blake!- vičem njegovo ime hodajući prema njemu.

On diže pogled od bilježnice i zaustavlja ga na meni. Smiješi mi se, kao i uvijek sretan što me vidi.

Sjedam na ogradu kraj njega.

-Jesi li se spremila?- upita me Blake okrećući stranicu u bilježnici.

-Jesam- odgovaram mu.- Odspavala sam jedva četiri sata, sve zbog te proklete Matematike. A kako ti stojiš s tim?

-Solidno- kaže on.- Moglo je biti i bolje.- ponovno me pogleda i iznenada promjeni temu:- Znaš li da iz Engleskog imamo zamjenu?

Upitno dižem obrve. Gospođa Leehans, profesorica koja već dugi niz godina predaje Engleski u našoj školi, gotovo nikada ne odlazi na bolovanja. Nije baš u ranim danima, no žilava je i nijedan ju virus do sada nije uspio savladati.

-Ne znam kako ni zašto- odgovara Blake na pitanje koje nisam stigla postaviti.- Ali saznat ćemo već, zar ne? Engleski nam je danas prvi sat.

Kimam, pogledom prateći skupinu tračerica kraj ulaza. Tiho se došaptavaju, povremeno pogledavajući Blakea i mene, i hihoćući se. Nije da nisam naviknuta; odavno sam naučila da čudne štrebere poput nas uvijek drže na meti.

Prestanem promatrati tračerice i slučajno ugledam čudnog muškarca s u crnoj odjeći, s fotoaparatom, što stoji pokraj stubišta koje se diže prema ulazu. Primijetivši da ga gledam, muškarac spusti fotoaparat i pomjeri se tako da ga stubište cijelog skriva.

U tom trenutku zazvoni. Ustanem i pođem za Blakeom prema stubištu, dok mi u razumu još uvijek stoji slika onog muškarca s fotoaparatom.

Fotoaparatom koji je, čini mi se, bio uperen u mene.