Mi smo tu da se borimo za malog čovjeka, da ispravimo nepravdu, da zaštitimo one kojima su obitelj, policija, zemlja i sustav okrenuli leđa. Mi smo tu za sve njih, i nikada nećemo nestati. Kada ne bude Zeus braće bit će drugih koji će nastaviti naš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nilla je otišla u obližnji motel nakon što smo joj Raton i ja odlučili pomoći pronaći sestru bez da smo se konsultirali sa Rionom, ali on neće imati ništa protiv. Vjerojatno će samo kukati kako mu dajemo još posla u istrazi kao da ga već nema previše i kleti i sebe i nas jer smo mi na terenu, a on u Centru. Kada sam došao u stan, pregledao sam sve što smo do sada našli, a onda provjerio Keylin Facebook i Instagram nalog tražeći bilo kakvu sitnicu na slikama koja bi nas mogla odvesti u smjeru u kojem trebamo ići, ali nisam našao ništa. Kako je Nilla rekla Keyla je avanturistica i sve njene objave i fotografije vezane su za putovanja, adrenalinske avanture, penjanje po planinama, skakanje s istih, paraglajding i gomile drugih ludosti koje je ta cura izvodila. Na neki lud način malo sam joj i zavidio gledajući sve to; od svih avantura koje smo mogli imati i proći u životu braća i ja prošli smo prokleti rat, zaradili ozljede koje ćemo vući sa sobom do kraja života, blagi PTSP i častan otpust. Ovo što sada radimo Boga mi moga svrstavam u avanturu samo takvu.
Spavao sam nekih pet sati u komadu i sad sjedim u kafeu ispred zgrade i ne planiram mudima mrdnuti dok ne popijem svoju kavu. Ne dam da mi nitko taj ritual oduzme ni za što na svijetu. Ako nisam negdje na nekom zadatku, kava u mom kafeu je obavezna. Samo sjedim, isključen od svijeta, posmatram ljude i pokušavam na svakome od njih pročitati nešto. Znam, imam ozbiljan problem, ali to sam ja, Bog mi dao veliku glavu koja je puna maštarija i sam sebe uvjerim da imam taj dar da nekako zagrebem ispod površine ljudske kože i otkrijem što to izaziva na njihovu licu osmijeh ili tugu.
Sada gledam u u jednu stariju gospođu koja pogleda uprtog u daljinu samo šuti dok polako vrti polupraznu šalicu kave u ruci. Po načinu na koji gleda, vidim da je sjetna, da joj kroz glavu prolaze sjećanja na neko vrijeme koje je proživjela. Nekako tužno uzdahne, kao da zajeca u sebi, da, sjeća se vjerujem nekoga koga je izgubila. Možda je baš ovdje nekada s njim ili njom pila jutarnju kavu, a sada ih više nema, i ona je ostala sama. Okrene pogled ka meni, nasmiješim se, podignem šalicu u zrak i nakrivim glavu pozdravljajući je. Blagi osmijeh zamijeni njeno tužno lice, nakrivi glavu i uzvrati.
Vibracija u džepu me trgne, evo ga, krenulo je prekidanje. Izvučem mobitel i vidim da je Rion.
– Ometaš me dok meditiram – kažem javljajući se.
– Osam je sati. Dokle misliš meditirati?
– Još deset minuta koje su dragocjene, a ti mali smrade otimaš to od mene.
– Raton i ja smo u Centru. Čujem da imate novu stranku.
– Taj lik bi na dupe progovorio. To je moj posao. Ja sam ti htio reći.
– Trebao si doći na vrijeme. Srči tu kavu brže i ne studiraj Vegaški puk nego dovlači tu veliku guzicu ovamo.
– Zavrnut ću ti uši kada dođem ne izazivaj me Frankenštajne.
– Možeš me samo povući za moja dugačka muda Princezo. Čekamo te. – prekinem vezu i otpuhnem. Sad sam već posve siguran da moj brat nikada ne spava. Da je zadnji put spavao kada je bio u komi i to je bilo to. Njegov duh je isto nemiran kakav je bio prije nesreće koju je doživio i to se nikada neće promijeniti.
