(***) - Cenzurisani dijelovi
Ovaj zapis posvećujem najhrabrijoj ženi koju poznajem - svojoj voljenoj majci,
najboljoj i vjernoj prijateljici - svojoj voljenoj sestri,
i svojoj srodnoj duši.
Zovem se ...
U prijevodu ime koje nosim znači "raj". Koliko časno i pošteno nosim svoje ime - to je na drugima da sude. Uostalom, kakvu osobu bih od sebe načinila kada bih o vlastitom imenu sudila?
Ono što zasigurno znam je da svi ratnici idu u raj. Nečasne, ulizice i kukavice onaj drugi svijet, ma kakav bio, istinski ne veliča.
Nositi ime tako velikog značenja nekada je pero a nekada olovo. Odbaciti ga ne mogu a živjeti s njim stvara mi teret. Pravim ovaj zapis o sebi i svima koje nekada voljeh, o svemu što proživjeh i dok me sjećanja još uvijek služe.
Od prvog dana svog postojanja, počinjem graditi vlastiti svijet a u njemu posebnu svijest.
Oktobar nije mjesec u kojem ćete na zabavi na plaži upoznati osobu za jednu noć. Oktobar je mjesec u kojem se ruže uče nositi sa trnjem. U kojem se odbacuje prošlost i stvara budućnost.
Oktobar je mjesec ratnika. Mjesec onih koji pričaju priču i to ne bilo kakvu već priču sa prve linije fronta. Onu najkrvaviju ali i najhrabriju.
Dan kada sam došla na ovaj, nama poznati i nekada ne baš zadivljujući svijet vjerovatno nije bio ništa posebniji od ostalih dana ali dovoljno iscrpljujuć za moju majku.
Nije tako čest slučaj da beba bježi od dolaska na ovaj svijet, skrivajući se u razne dijelove majčinog trbuha i ne dopuštajući doktorima da završe započeti posao.
Kada čitate ovako nešto, nemate osjećaj kroz kakvu patnju i olakšanje majčino tijelo tada prolazi. Da, kroz oboje u isto vrijeme. Vjerujem da to samo hrabre majke znaju.
Nakon nekoliko sati stiskanja i pored bezbrojnih molbi doktora, odlučih prihvatiti sudbinu i napokon izaći na ovozemaljski svijet u ranim jutarnjim satima.
Doktori i medicinski radnici a prvenstveno moja majka tada osjeti nalet pomiješanih emocija. Svako od njih jedva je dočekao taj trenutak, ali niko se nije zapitao zašto beba bježi od ovog svijeta? Kao da je to sićušno stvorenje tražilo da bude? Vjerovatno nije i vjerovatno ne bi da je znalo sa čime će se suočavati vani.
Dok je još u majčinom trbuhu, beba osjeti vanjska dešavanja. Osjeti i majčine emocije, a vjerovatno i načuje šta ljudi pričaju. Tako sam, u jednom momentu, potiho ali sasvim jasno čula da je roditeljima moja sestra sasvim dovoljna i bilo je samo pitanje odluke trebam li se roditi ili ipak ne. Htjeli to priznati ili ne, velika većina roditelja se često u trenucima saznanja zapita žele li to zaista.
Moje čisto lice i krupne oči bili su dovoljni da osvoje pažnju i divljenje svih prisutnih - od doktora do ostalih porodilja koje su dijelile sobu sa mojom majkom. I dan danas ne shvatam zašto bi se neko toliko divio tuđoj bebi kada u rukama drži vlastitu. Da sam bila u stanju tada govoriti, usudila bih se da im kažem da maknu ruke sa mene. Pobogu, ko još voli toliku pažnju?
"Koliko još dana dok ne izađemo iz ove prostorije?"
"Koliko još dok me ne makneš od ovih napasti?"
"Zašto sam uopšte tu? Želim nazad!" - vjerovatno sam pomišljala u sebi ispuštajući krike frustracije.
Moja frustracija suočavanja sa vanjskim svijetom trajala je neznatno dugo ali se meni činilo kao vječnost.
Kada me majka, najhrabrija žena na svijetu, napokon donese u stan cijela porodica trudila se da me upozna a i učini da ih zavolim.
I ne, nisu pogriješili. Zavoljela sam ih sve redom, iako mi se u tim trenucima žena koja me nosila toliko dugo i u čijem sam trbuhu spavala, jela i rasla najviše dojmila.
Simpatije mi je ukrala i žena-borac kako sam je od prvog trenutka upoznavanja zapamtila - moja baka. Niska, kratko ošišana sićušna žena u 60-im sa najtoplijim osmijehom na licu i krupnih smeđih očiju osvojila mi je srce jednako kao i majka.
Čovjek je doista čudnovato stvorenje - primimo srcu ljude po instinktu. Instinkt je poput magneta, kao magnet duše.
Duša uvijek prepozna koga zavoljeti i koji put odabrati. O, kako bi čovjek miran bio samo da se dušom vodi. Ona o svemu i svakome zbori.
Kako su dani, mjeseci i godine prolazili, upravo ta žena-borac posvećivala mi je najviše svog vremena. Maleni stan na 9. spratu u samom centru grada ispunjavala je plima radosti, života i ljubavi. Na sami ulaz u dnevni boravak bila je okačena žuta ljuljačka koja bi tako često zasmetala, ali niko se nije žalio jer je napravljena za, po njima, posebno dijete. Istini za volju, nigdje drugo žuta ljuljačka i nije mogla stati, jer je stan bio sasvim mali. Odmah do starog drvenog prozora stajao je smeđi izlizani kauč na rasklapanje koji je baki i unuci idealno služio za spavanje. Na lijevom zidu, tik uz komodu sa starim televizorom, stajala je prilično očuvana slika predivnih konja sa konjskim kolima i žena koje su na vješt način nosile kante sa vodom na glavi. Ta baka ogromnog srca i povučena djevojčica imale bi neizbježan ritual svakog jutra u 8 sati - gledanje zabavne dječije emisije 'Žutokljunac'.
Zar može na svijetu postojati toliki spokoj? Ona vrsta spokoja kada zahvalno dijete spusti glavu na bakina prsa osjećajući se gotovo jednako kao u naručju majke.
Ljudi tako često u žurbi ne obraćaju pažnju na sitnice. A sitnice su zalogaji duše. Njima se ona hrani i bez njih ne bi opstala.
Svako jutro starica se budila nešto prije 8 da bude sigurna da je udovoljila unuci pružajući joj razonodu u vidu zabavnih emisija i crtića. Tada bih, namještajući dva stara, izrazito udobna jastuka radoznalo iščekivala početak omiljene emisije.
"Dobra ptica - to je on,
al' još se boji leta,
nepravda ga jako smeta!" - započinjala bi emisija pjesmom.
Tada, za petogodišnju verziju mene, pjesma Žutokljunca nije imala veliki značaj jer je opjevana gotovo nerazgovijetno da sam često izmišljala i ubacivala vlastite riječi. Danas, kada stojim sama pred sobom, suočena sa vlastitim karakterom i svim borbama koje su me vremenom stizale, shvatam da kao i Žutokljuncu, svakom ratniku nepravda smeta. Ratnik je onaj koji ne pogne glavu i ne povine se pred nepravdom. Jer ima li išta na ovom svijetu gore od kukavice koja šuti pred nepravdom? Nema. Dok ratniku nepravda nagriza dušu, kukavica likuje i uživa.
Kad bih se potpuno uživjela gledajući u miru svoju omiljenu emisiju, baka bi spremala doručak. Natruhli drveni kuhinjski elementi davali su retro stil i posebnu čar iako su se jedva držali na zidu. Ta kuhinja u stanu je jednostavno imala više boemskog u sebi nego bilo šta drugo.
Smeđi trpezarijski stol stajao je tik do kuhinjskog zida, a na njemu gotovo neizbježno i zdjela puna voća. Miris svježih, domaćih voćki širio bi se kuhinjom ostavljajući za sobom trag svježine protkane ljubavlju i osjećajem sigurnosti.
Maleni frižider nalijepljen raznim dječijim sličicama, magnetima i kojekakvim naljepnicama kojima ni sama više nisam znala porijeklo stajao je pored oronulih balkonskih vrata. Miris svježe limunade i tradicionalnih bosanskih variva širio se poput paukove mreže i zarobljavao sva moja osjetila. I tek sada, nakon skoro dvije decenije, shvatam zašto bi baka često provodila vrijeme u kuhinji za trpezarijskim stolom. Na tom mjestu, vraćala je nostalgija za iskonskom toplinom doma. Nostalgija za onom neopisivom dubinom ljudskog postojanja zapljusnutom talasima mira i spokoja.
Na plafonu iznad sudopera gotovo uvijek nalazila se velika mrlja od prokišnjavanja. Nemoguće je bilo ne primijetiti, ali vremenom ta mrlja je postajala sve srodnija sa ostatkom plafona toliko da je na kraju niko ne bi ni zapazio i činilo se da je oduvijek bila tu.
Zidovi u kuhinji su gotovo uvijek bili čisto bijeli ili svijetlozeleni vjerovatno da ne bi krali pažnju od stvarne njene ljepote. Zahvaljujući starom šporetu sa izbočenim i pomalo zapuštenim ringlama, na kojem bi posebno mjesto zauzimala stara džezva za bosansku kafu, temperatura u prostoriji uvijek je bila za par stepeni viša u odnosu na ostatak stana. Osjećaj svježine i miris kafe kajmakuše u harmoniji sa toplinom davao je poseban osjećaj sigurnosti. Nevjerovatan osjećaj pripadanja nečemu, a to nešto je dom, budio se iznova i iznova svaki put kada bih koračala kuhinjom. "Iz ovog mjesta započinje život i sve što me veže za dom." - uzburkane misli prolaze mi glavom.
Tada sestrinu, a kasnije moju sobu, samo su stara drvena vrata sa klimavom bravom dijelila od kuhinjskih mirisa.
Sasvim dovoljna za jednu, a premalena za dvije osobe, soba u kojoj je moja sestra provela tinejdžerske godine a onda i ja, ispisala je najljepše uspomene. Čarobni kutak dva metra sa dva bio je i više nego dovoljan za mojih tinejdžerskih metar i nešto visine. U desnom dijelu, odmah uz zid, stajao je starinski smeđi kauč na rasklapanje. Vjerovatno jedan od modela iz bivše Yuge. Stvar koju sam iz dna duše mrzila kod tog kauča jeste njegov gornji kraj, gdje kada bih nekim slučajem nogom stala, poljubila bih pod brzinom svjetlosti.
Dosta dugo pratila me teorija zavjere da je taj kauč namjerno tako napravljen da se izvrne i pljusne na tlo ko god pokuša skakati po njemu.
Zatvarao je prelakirana vrata koja su dijelila sobu sa dnevnim boravkom i na kojima su bili urezbareni svakakvi natpisi počevši od mog imena, broja odjeljenja u školi pa sve do imena popularnih glumaca i glumica. Soba je potpuno moja - mogu šta želim. Smatram je svojim kutkom mira i ne dozvoljavam da se bilo ko miješa u moje "kreativne" odluke škrabanja po stvarima. Jedno vrijeme na tim vratima stajali su i stihovi ljubavnih balada.
Akustična gitara ukrašena kupidonom pronašla je svoje mjesto na zidu pored kauča kao simbol moje vječne ljubavi prema muzici. Koliko puta mi je muzika spasila život više i ne brojim. Ljudi tako često zaborave na moć koju muzika posjeduje. Ona posjeduje moć vraćanja u život i feniksovo izdizanje sa samoga dna. Svijet bi doista bio užasno mjesto bez muzike. Ona svakom danu daje smisao i svakoj tuzi želju za odlaskom. Često se pogubimo u svim tim melodijama ali to i jeste njen stvarni smisao - odvojiti nas od surove realnosti ovozemaljskog života. O muzici možeš vječno pisati i kazivati a na kraju ono najbitnije ostaje neizrecivo. Pored gitare, godinama je stajao i ukras koji mi je jednom prilikom majka poklonila - predivno usklađene i jedna do druge poredane ukrasne školjke. Tako jednostavan poklon a u isto vrijeme prekriven najljepšim željama, plimama i osekama, mirisima borovine i zvukom uzburkanog mora.
U lijevom uglu sobe, stajao je veliki školski stol L oblika i na njemu stari Acer računar. Sve zasluge tom računaru pridajem tokom svog srednješkolskog obrazovanja i kraćeg studiranja. Ta starudija, polovno kupljena, je izdržala više nego neki ljudi. Silne noći tipkanja po njemu, pisanje maturskog rada i njegova odbrana, a kasnije i polaganje najtežih ispita prošlo je preko njega kao oluja a on je nastavio da se drži.
Drveni prozori nisu bili tako čvrsti, čak štaviše, jedna baglama je uvijek bila oslabljena pa bi zimi ulazio hladan zrak kroz prozorsko okno. Čudo jedno kako deke iz bivše Yuge mogu poslužiti zakrpiti rupe i spriječiti hladnoću da uđe u moju sobu. Ipak, ljeti bi ta baglama tako jako zaglavila da bih svoju posljednju snagu davala da prozor otvorim i upijem pokoju zraku sunca.
Pogled kroz taj stari prozor je bio jedan od najljepših. Gledao je pravo na glavnu ulicu u naselju u kojoj je stan imala jedna od bakinih sestara. Skoro sve susjedne zgrade koje su okruživale katoličku crkvu u blizini su bile znatno niže od one u kojoj sam živjela što je pružalo jedinstven i veličanstven pogled. Kada bi kazaljke na prastarom satu u dnevnom boravku pokazale 18 časova, crkveno zvono bi se počelo oglašavati. Čovjek ispočetka ne obraća pažnju na takve stvari, ali vremenom nesvjesno postaje okupiran zvukom tog zvona potpuno sjedinjujući se s njim. Dan bez njega bio bi nedorečen i prazan. Po njemu se ravnam, kada je vrijeme za večeru ili neku drugu aktivnost. To zvono postaje toliko važno da njegovu ulogu i nostalgiju za njim shvatam tek kada se potpuno udaljim od tog mjesta i kada mu zvuk iščezne u daljini.
Na samom uglu ulice, pogled kroz prozor se pružao i na najstariju i najnižu zgradu koja je otkako znam za sebe odskakala od svih drugih. Mračna i mistična zgrada sa tek nekoliko spratova nije bila na dobrom glasu. Još dok sam bila dijete, baka bi mi pričala priču o napuštenom stanu u mračnoj zgradi za koji se vjerovalo da niko ne živi u njemu. Vlasnica stana je, priča se, bila jedna stara žena koja je ostala posve sama i koju su djeca napustila. Od samoće često bi joj se navečer prikazivale sjene kojih se nikako nije mogla riješiti. Pričalo se da je čak neko od susjeda iz obližnje zgrade nakon nesretne smrti starice dugo viđao sjenu u napuštenom stanu. Pogled na taj, doista napušten i mračan stan, izazivao je u meni istovremeno i jezu i znatiželju. Djelimična opsesivnost i strast prema istraživanju napuštenih i tajanstvenih objekata pratila me još od samog djetinjstva. Postoji ta neka neobjašnjiva mirnoća koju zagonetnost nosi sa sobom kada koračate napuštenim objektima.
Najbliža susjedna zgrada, koju sam nerijetko zvala sestrinskom, pružala je pogled ravno na naš balkon. Sva sreća - pomislih, pa je nekoliko spratova niža, inače bi mi susjedi gledali u tanjur. Stari običaji i bonton kojem sam učena kazivaju da je gledati nekoga dok jede odraz nekulture. Maleni balkon na kojem sam, u tinejdžerskim danima, provodila najljepše večeri uz bakino prisustvo i muziku bio je dovoljno otvoren da mi privuče pažnju susjeda koje su redovno obavljale svoj jutarnji ritual ispijanja kafe i druženja na prozorima svojih stanova. Tek sada, nakon toliko godina, shvatam da sam umjesto skrivanja od njihovih pogleda trebala glasno uključiti muziku i zaplesati s njima. Svijetu je zaista potrebno više spontanih stvari koje nikome ne mogu naštetiti. Koliko god mi, po prirodi, više odgovara skrivanje od ovog svijeta, vremenom naučih da mi jedina opcija bijaše suprotstaviti mu se kako bih opstala. Dok onaj drugi svijet priznaje samo ratnike čvrstog i jasnog stava, u svijetu u kojem bitišem oni predstavljaše naivne budale.
Istinski ratnik pod svojom lijevom rukom uvijek nosi ranjivost. Nikada toliko blizu onome jedinom lomljivom u čovjeku, a niti tako daleko da mu ne dotakne srž. Nosi je na sasvim idealnom rastojanju. Ona mu predstavlja i tegobu i ponos a upravo zbog nje i bijaše smatran naivnom budalom. Pa kakav je to svijet koji na ranjivost gleda kao na slabost? Poguban za ratnike, idealan za sjajne glumce.
Na tom malenom balkonu, vremenom su izvođene i različite predstave, sve sa jednim ciljem - da nasmiju publiku. Lijevi zid balkona bio je prekriven oronulim drvenim letvama koje su se, uprkos desetljećima, časno borile sa svakom kapljicom kiše i jakim udarima sjevernjaka. Upravo te, tamnosmeđe letve, služile su različitim generacijama. Ni sam dido, kojeg ne imadoh priliku upoznati, vjerovatno nije ni pomišljao da će te letve toliko dugo izdržati dok ih je pravio. A pogotovo da će na njima desetljećima poslije ostati urezano njegovo ime. Kako su se generacije smjenjivale, tako je i taj zid mijenjao boje. Dok je moja sestra najviše vremena provodila na balkonu, na zidu bijaše ispisano mnoštvo naziva bendova, serija i glumaca. Njenu tradiciju sam i sama nastavila, doduše ne u istoj mjeri jer mi je unutrašnjost tog stana izgledala privlačnije za škrabotno stvaralaštvo. Odmah pored zida, stajao je kockasti drveni stol na rasklapanje. Jednom sam, kao dijete, pokušala i sama shvatiti njegov mehanizam rasklapanja i nakon samo par sekundi shvatila da će to biti i posljednji put. Kada vam stariji govore da nešto nije za vas, u vama raste još veća želja da to isprobate. Ali kada i sami osjetite nesnošljivu bol prignječenog prstića, sigurno da nećete ponovo poželjeti istraživati neistraženo. Uz stol, stajala je i smeđa drvena sećija koja je desetljećima odolijevala svemu što je namjeravalo uništiti. Vremenom je prekrivana raznim odbačenim dekama koje bi bespotrebno zauzimale mjesto u starom ormaru u stanu. Sjećam se da je za vrijeme mojih tinejdžerskih dana najviše vremena bila prekrivena svijetlozelenom dekom progorenom od cigarete. Baka bi svaki put tako spretno okretala onu stranu deke u boljem stanju da, kada bi došli gosti i poželjeli sjesti na balkonu, niko od njih ne bi zapazio u kakvom je zapravo stanju. Tu čudesnu sećiju sam još i kao dijete jako voljela. Ne zbog njene udobnosti, a bijaše poput najudobnijeg jastuka, već zbog tajne koju je skrivala. U njenom dijelu za sjedenje bilo je moguće smjestiti mnoštvo stvari. U mjestu iz kojeg potječem, bilo je sasvim uobičajeno u takvu sećiju smjestiti stare gramofonske ploče, dječiju zimsku obuću i mnoštvo starih časopisa. Ponekada bi zalutala i velika metalna kutija za slatkiše u kojoj su, naravno, uvijek bili čuvani konci i igle za šivanje. Oduvijek vjerovah da je to samo jedan od neobičnih i simpatičnih običaja koji je moje mjesto porijekla srčano dijelilo sa najljepšom Italijom. Bijaše to i jedan od razloga da kroz djetinjstvo i tinejdžersku dob koračam još ponosnije zbog svoje strasti prema Italiji. Ne samo da je smatrah svojim drugim domom, već osjetih da sam najveći spokoj pronašla u najstarijim zidovima građevina u Veroni. Ipak, ta sećija nije nikada bila usamljena na balkonu. Jedna crna drvena stolica stajala je sa lijeve, a druga sa prednje strane stola. U kasnim proljetnim večerima, baka bi, sa cigaretom u ruci, obavezno sjedila na stolici sa lijeve strane dok bih ja zauzela mjesto na staroj sećiji gotovo uvijek puštajući muziku. Za čovjeka ne postoje sretniji momenti od onih provedenih uz nekoga čija ga duša iskreno razumije.
Takvi ljudi su kao dijamanti i da bismo zaslužili njihovu blizinu moramo se ogrebati od desetine drugih kamenčića. Iskrenom čovjeku život donosi i patnju i bol kao lekciju da bi što nježnije držao dijamant ako ga za svoga života pronađe. Sjedeći u bakinom društvu, osjetih i spokoj i plimu misli u isto vrijeme. Stotine i hiljade misli prolazile su mi glavom tako brzo, u bljeskovima, da ni jednu ne stigoh uhvatiti. Možda je tako i bolje - misli rijetko kada donose sreću. U čovjekovoj naravi je da ima proklete misli, češće one zle nego dobre. Ako se povodi njima, tada je zao pred svima. U suprotnom, zao je samo pred samim sobom.
"Šta misliš, gdje idu ovi avioni?" - upitah baku.
"Ne znam, ovaj vjerovatno u SAD" - odgovori mi pokazujući kažiprstom na svjetlucavu tačku na nebu.
Koliko smo zapravo maleni i ništavni u odnosu na prirodu kazuje i ta sićušna tačka na nebeskom prostranstvu. Pa zašto se onda toliko silimo? Pred kim i pred čim pokazujemo svoju snagu kada se za čas u prah pretvorimo?
Kada bi svaki čovjek postao svjestan svoje slabosti tek tada bi ojačao.
Blagi proljetni povjetarac nježno je milovao bakine ljubimice - bijelu i narandžastu petoniju. Za cijeloga života ne upoznah osobu koja je više voljela cvijeće od nje. Zaljevala bi ih tri puta dnevno, učeći me da cvijeće voli odstajalu vodu a nipošto svježu i hladnu.
"Poslije zalaska sunca ćemo ih zaliti. Ti mi donesi vodu u ove flaše a ja ću zaliti." - govorila bi svaki put. Svaki put kada bi popila jedno od svojih omiljenih pića - mineralnu vodu, sačuvala bi plastičnu flašu za cvijeće. Ispočetka je bilo mnoštvo takvih flaša bez čepova na balkonu, ali kasnije se broj smanjio na pet. Uzela bih svih pet flaša i sa užitkom pomagala u zaljevanju.
"Nikad nemoj previše zaljevati. Moraš tačno znati koliko cvijeću treba vode. Ako previše zaliješ, uvenut će." - savjetovala bi me.
Osjetila sam koliko joj to cvijeće znači i da ne bi mogla zamisliti dan da se ne pobrine za njega. I kao da je osjetilo njenu ljubav i brigu, cvjetalo bi svaki put sve više i postajalo sve ljepše.
Često poželjeh da i sama zalijem, ali se uvijek ustručavah. Kada god bih krenula zaljevati pitala bih je da li sam dobro uradila, plašeći se da ne pretjeram.
Kao i u svemu drugome, vjerovatno sam nekada i pretjerala. Narav mi oduvijek bijaše takva da ne poznaje granice. Kada voljeh, voljeh previše. Kada živjeh, živjeh cijelim srcem. Emocije su jedina iskrena stvar u čovjeku i ne treba ih sputavati. Nerijetko mi moja narav donosi patnju jer shvatih da, kada previše zalijete cvijet on uvene, tako je i sa ljudima. Što sam više voljela, to sam više patila. Ipak, patnja od mene načini ratnicu. Niti jedan ratnik ne može postati jakim bez patnje. To je vrlina onih najjačih.
Petonijama bi ponekada društvo pravio i kaktus koji bi sestra krišom donijela. Izdužene svijetlosmeđe saksije sjale bi na suncu poput tek ispoliranog posuđa u skupocijenim restoranima.
Bila je tu i odbačena kuhinjska kašika koja je obavezno stajala u jedinoj okrugloj saksiji, zabodena u zemlju. Baka bi često presađivala i pravila prostor novim petonijama kako bi što bolje cvjetale a ja bih svaki put, rano ujutro prije škole, stajala pored njih i divila im se veličanstvenim. Crna drvena ograda koju sam kasnije bezbroj puta lakirala, nije oduvijek bila tu. Postavljena je zbog sigurnosti jer sam se i sama kao dijete voljela naginjati da vidim prolaznike na ulici. Vremenom mi je ta zanimacija prerasla u nešto nepojmljivo zahvaljujući akrofobiji pa je tek tada ograda postala nešto na čemu sam bila izrazito zahvalna.
Ravno ispred mene pružao se pogled na najstrožiji zatvor u državi. Kada živite u gradu gdje su policijske sirene svakodnevica, izoštre vam se sva čula a vjerovatno je i da ćete i neko novo dobiti. Naselje u kojem sam rođena i odrasla poznato je, između ostalog, i po košarkaškom terenu na kojem bi svakog ljeta bio organiziran košarkaški turnir. Upravo na tom košarkaškom terenu bih, kao dijete, pokušavala ubaciti loptu u koš i sa dozom ljubomore gledala starije kako igraju basket.
Policijske sirene bi nerijetko na momente prekidale ekipe u igri. Na sekund bi se sve zaustavilo a djeca bi pojurila da vide šta se događa. Sa druge strane moje zgrade, nalazili su se kafići u kojima bi, vrlo često, dolazilo do pucnjave. I sama bih, u tinejdžerskim danima, u dva ujutro, ljutito zvala policiju da riješi problem kako bih mogla ponovo zaspati. Zvuk pucnja nije tako suptilan kako se čini u zapadnim filmovima. Čak štaviše, izazove u vama osjećaj nepredvidljivosti i pomuti vam razum na sekund.
Ubrzo shvatite da je vaš život samo jedan blijesak u vječnom univerzumu. Dok bi policijski službenici rješavali slučaj i ispitivali svjedoke, često bih gledala kroz prozor svoje sobe i zamišljala da sam i sama odjevena u najljepšu uniformu. Jesu li oni svjesni koliko su sretni što nose takvu uniformu? Ili to samo moja strast prema policijskom poslu mene navodi na takve misli? Još kao dijete, gledala bih sa bakom jednu od omiljenih detektivskih serija, "Inspektor Rex" i uz glavnog glumca, njemačkog ovčara Rexa, rješavala slučajeve. Potpuno isto je bilo i u stvarnosti sa policijom u kafiću ispred moje zgrade i mojim različitim scenarijima u glavi. Pitala bih se zašto bi neko u ranim jutarnjim satima zapucao na drugu osobu i koliko jak motiv je morao biti da pucnjevima probude stanare okolnih zgrada, uključujući i mene. Vrlo često bi se ispostavilo da je uzrok svemu tome ljubomora i da je žena razlog nepromišljenih postupaka lokalnih kriminalaca.
(***)
U tom istom kafiću, gdje su se uglavnom okupljali pijanci, bačena je i eksplozivna naprava nekoliko mjeseci nakon pucnjave. Isprva razarajući zvuk praćen podrhtavanjem tla a potom tupi, probudio me u ranim jutarnjim satima. Kada vam se tako nešto dogodi, u prvim momentima ste u potpunom šoku, jer čovjekova osjetila nisu stvorena da se suočavaju sa tolikim decibelima. Iznenađena i u polusnu otvorih prozor od sobe da vidim šta se dogodilo. Sirena alarma koji se aktivirao u kafiću i razbijena stakla u komadićima bili su jedini svjedoci u toj noći. Za manje od sedam minuta policijska i vozila hitne pomoći su bila na mjestu događaja. Tražeći naočale kako bih bolje vidjela šta se dogodilo, sjetih se da sam prije spavanja imala čudan predosjećaj koji me pratio sve dok nisam utonula u san. Cijeli svoj život vodim se intuicijom. Ona mi je poput psa vodiča slijepoj osobi. Bez nje bih bila poput izgubljenog djeteta a sa njom mi je teret živjeti. Intuicija je godinama rasla u meni uzimajući mi dušu svojim crnim kandžama. Ne, ona u zlu nikada ne spava. Dovraga, zar mora baš ona biti vijesnik svega što mi bol donosi? Šta želi od mene? Čineći me potpuno nemoćnom, uvlači se u moju dušu donoseći sumnju i muteći mi razum.
Plava policijska svjetla i mrmljanje policijskih službenika koji stajaše ispred zgrade izvukoše i ostale stanare okolnih zgrada vani. Nikome ne bijaše jasno zašto bi neko bacio eksplozivnu napravu u taj kafić. Poput blica na fotoaparatu, prođe mi misao glavom - sigurno je neko imao namjeru uništiti vlasniku objekat ili mu se osvetiti. S tom mišlju ponovo utonuh u san, kao da se ništa nije dogodilo.
Ljudi često traumatična iskustva u prvim momentima ne doživljavaju toliko traumatično koliko poslije nekoliko dana. Ljudski mozak je vjerovatno tako stvoren, ko bi ga znao, da određene doživljaje prihvati kao traumatične sa zakašnjenjem. Tako je bilo i sa ovim slučajem jer tek sada, nakon toliko godina, shvatih koliki je utjecaj taj tupi zvuk eksploziva ostavio na mene.
Kamo sreće da se samo jednom čovjeku takve stvari dogode, pa da ih potisne negdje u podsvijesti. Samo nekoliko mjeseci nakon preživljene prve eksplozije, ponovo u jutarnjim satima čujem razarajući zvuk. Poučena prethodnim iskustvom, odmah dolazim do zaključka da je nova eksplozivna naprava bačena u blizini. Odsjaj ogromnog plamena šetao je prozorom u mojoj sobi. Isprva mi se učini da cijela zgrada gori ali kada pogledah kroz prozor ugledah automobil prekriven plamenom. Plamen je automobil obuzimao poput zmije bez namjere da se stiša.
"Samo da nema nikoga unutra." - pomislih u sebi.
Vatrogascima nije trebalo dugo da ugase plamen, ali od starog automobila gotovo da ništa nije ostalo. Rano ujutro novinari su već izvještavali o podmetnutom eksplozivu. Podsjećaju me nekada na zvijer sa crnim kandžama koja samo čeka da se nešto loše dogodi kako bi stekli slavu.
Koliko god smatrali da ste mentalno jaki, u momentima kada čujete zvuk eksploziva shvatate da je vaš cijeli život samo jedan blijesak, trenutak u vječnosti.
Vjerovatno su to shvatili i pojedini koji su služili kaznu u zatvoru u blizini moje zgrade. Izdužene građevine sa desetinama prozora poređane u obliku lavirinta još u ranom djetinjstvu plijenile su moju pažnju. Crveni crijep na krovovima davao im je sliku nekadašnjih kuća za stanovanje. Zapravo i jesu bile kuće ali potpuno hladne i vjerovatno doživotna utočišta okorjelih kriminalaca, ubojica i ološa. Visoki betonski zid zaklanjao bi pogled sa ulice na najstrožije čuvani zatvor. Mada, nije bio toliko visok da uskrati poglede stanarima okolnih zgrada među kojima sam i sama bila. Tako smo mi, privilegirani, imali sjajan pogled i na osmatračnice na kojima bi zatvorski stražari stajali ali i na prostrano igralište gdje su osuđenici provodili svoje slobodno vrijeme. Najstrožiji zatvor a tek tako pruže svu slobodu najvećim zvijerima da igraju različite sportove - često bih razmišljala i pokušavala shvatiti.
Sport koji su osuđenici, odjeveni u plave zatvorske odore, igrali dva ili tri puta sedmično bio je nogomet ili košarka. Upravo onako kao u filmovima i njima je, u stvarnom životu, prolazio dan za rekreaciju. Često bih, u djetinjstvu, uzimala dvogled da ih što bolje vidim i uglavnom bih ugledala nekog niskog proćelavog osuđenika kako mirno sjedi na klupi za rezerve a pored njega izrazito visokog stražara u uniformi sa dugim cijevima u rukama. Takav pogled bi vjerovatno mnoge zanimao, pogotovo njihove voljene koji bi sve dali da ih gledaju pa makar i sa te udaljenosti, koja istini za volju i nije bila velika.
"Vide li oni nas? Možda će nas ovi stražari ako primijete da gledamo zatvorenike kazniti." - skeptično bih, u djetinjstvu, pitala baku.
"Neće ništa biti, slobodno gledaj." - tješila me.
Osmatračnica sa moje lijeve strane je imala direktan pogled na moju zgradu i vrlo često bih primijetila da stražar koji je bio zadužen za izviđanje, usmjerava pogled prema meni.
Niti njegov pogled niti gusto visoko drveće koje je zaklanjalo pogled na prozore zatvorskih ćelija nisu me obeshrabrili da nastavim uživati u svom neobičnom hobiju.
Odrastanje u blizini zatvora bilo je daleko od odrastanja na nekom uobičajenom i mirnom mjestu. Kada idete na spavanje gotovo je nemoguće da se u vama ne javi poneka misao o tim zvijerima iza rešetaka. Tek tada počinjete shvatati koliko vam sloboda znači. Da to pitate i njih, koji ništa drugo osim visokih zidina i jednog igrališta ne vide, vjerovatno bi posrnuli za laganjem kako vas tako i samog sebe. U odbranu svojih principa, slagali bi da su svojim činom pružili svom biću istinsku slobodu. Često kada se pronađemo u bezizlaznoj situaciji tražimo opravdanja. Ukoliko ih ne tražimo, naša savjest nas pronađe. Samo oni koji svjesno koračaju prema svojoj savjesti i objeručke je prihvataju počinju shvatati težinu života. Čovjek kojeg je savjest proganjala poput najstrašnije utvare je onaj koji je osjetio breme života na svojim leđima.
Sjećam se jedne tople večeri u svojim tinejdžerskim danima, zvuka policijskih sirena i glasa nepoznatog zatvorskog radnika koji je na razglasu obavještavao mještane da je jedan od zatvorenika pobjegao. Ispočetka pomislih da sanjam jer sam baš u tom momentu polako počela tonuti u prvi san.
Jarko plava svjetla policijskih patrola blještala su poput reflektora u nekom noćnom klubu. Jurnjava policijskih vozila i specijalaca izgledala je kao iz filmova.
"Kako je uspio pobjeći? Naš zatvor je najstrožije čuvan u državi. Vjerovatno je imao pomoć vani i unutra." - pokušavah razbistriti stotine misli u glavi.
"Gdje li se sakrio? Sigurno je već izašao iz grada." - tražih pojašnjenja u svemu.
Sada u meni raste neobjašnjiva želja da i sama budem na mjestu događaja, da i sama učestvujem u pronalasku odbjeglog zatvorenika. Ta želja srasta sa mnom, postaje mojim dijelom i ne pušta me ni na sekund. Osjećam da sam stvorena na ovom svijetu za tu svrhu i želim joj služiti. Strast koju osjećah prema policijskom poslu prerastala je svaki adrenalin i želju. Moje cijelo biće tražilo je svoje mjesto na mjestu policijskih dešavanja tu noć.
Potraga je trajala cijelu noć a ja sam se morala pomiriti sa činjenicom da nisam dio nje. Svjesni svojih zlodjela i presuđeni na dugogodišnju kaznu, pojedinci su bili i ostajali kukavice koje se nisu mogle nositi sa posljedicama svojih djela pa jedini spas tražiše u bijegu. Rijetki su oni koji prihvate posljedice svojih djela, ma kakva ta djela bila.
Ispred ulaza u zgradu, za mog pamćenja, bili su iscrtani različiti grafiti. Daleko je to bilo od onih koje bih i sama crtala po zgradama kao tinejdžerka. Grafiti ispred zgrade bili su mnogo dotjeraniji i predstavljali su jedan vid umjetnosti. Uglavnom bijaše ispisano ime lokalnog nogometnog kluba, njegove navijačke skupine i ime grada. Na tom mjestu, koje je kasnije postalo parking mjesto za lokalne ološe, kao dijete često bih igrala nogomet sa prolaznicima i susjedima. Baka bi, za to vrijeme, sjedila sa susjedom na betonskom zidiću preko kojeg je postavljeno nekoliko drvenih letvi kao improvizacija klupe. Ako bih mogla izdvojiti nekoliko najljepših sjećanja vezanih za svoje djetinjstvo, među tim sjećanjima bi zasigurno bili ti momenti. Igra nikada nije trajala cijeli dan jer u takvom mjestu ne bi bilo sigurno ostaviti dijete samo ispred zgrade do kasno u noć, pa je moje druženje trajalo nekoliko veoma zabavnih sati. Čak ni sam ulaz u zgradu nije bio tako jednostavan kako se činilo na prvi mah. Vrata je nerijetko bio izazov otključati jer bi djeca susjeda često kvarila bravu. Haustor zgrade bio je idealan za prenoćište ljeti jer je u njemu temperatura bila gotovo savršena. Prostranost i način na koji je higijena haustora bila održavana bili su nevjerovatni, dok se već lift u zgradi nije mogao pohvaliti time. Naime, maleni lift u koji bi jedva stale tri ili četiri osobe, bijaše jedan od najstarijih. Ogledalo u liftu koje bijaše duž cijele jedne strane, uglavnom je bilo razbijeno i isprljano crvenim ružem. Bijela neonska lampa koja je osvjetljavala prostor tiho je treperila dajući osjećaj da bi u svakom narednom času mogla pregorjeti. Na teškim smeđim vratima lifta, sa unutrašnje strane, bili su ispisani brojevi spratova koje bih, kao dijete, brojala sve do posljednjeg sprata na kojem se nalazio stan. Tek sada, kada me neopisiva nostalgija za davnim vremenima hvata, shvatam koliko duše i emocija bijaše utkano u taj stari lift. On više nije sredstvo za dolazak na željeni sprat, već živuće stvorenje koje, poput sunđera, desetljećima upija iskren smijeh, suze, zabrinutost i poneki trač svojih stanara.
Vožnja tim liftom bijaše mnogo više od same vožnje za mene. Još kao 16-godišnjakinja, vraćajući se iz srednje škole unosila sam klupko emocija koji je on upijao. Kada sa sobom ponesete svoje najiskrenije osjećaje srednjoškolske zaljubljenosti, vjernog prijatelja pronalazite u tom skučenom prostoru, prostoru koji će kasnije postati i jedinim svjedokom mojih osjećanja prema osobi. Pošto bijaše veoma star i dotrajao, nerijetko bi, u vožnji, zastajao između spratova. Majstori koji održavaše lift godinama ne uspješe izliječiti starog bolesnika nikada u potpunosti. U jednom momentu bijaše toliko slab da su ga samo pokušaji zakrpljivanja održavali u životu. Sjećam se, jednom je u potpunosti podivljao krećući se munjevitom brzinom između spratova da bi na kraju u potpunosti propao. Za neko čudo, baš u tom momentu baka i ja se same nađosmo u liftu. Bijela lampa koja je do tada još treperila, sada se u potpunosti ugasi. Bezuspješno pokušavajući aktivirati alarm, panika poče obuzimati moje tijelo. Lift je propao skoro u visini pola sprata što je onemogućilo otvaranje vrata čak i u hitnim slučajevima u kakvom se nađosmo.
"Upomoć! Ima li koga?" - vikala sam iz sveg glasa nadajući se da će me neko čuti.
Baka me uzaludno pokuša smiriti a kada shvati da su desetine minuta već prošle otkako smo ostale zaglavljene i sama poče dozivati pomoć.
Naše glasno lupanje i dozivanje činilo se vječnim a vrijeme provedeno u tom skučenom, hladnom prostoru u mojim mislima potpuno je stalo.
Nakon nešto manje od pola sata, čovjek koji se brinuo o našoj zgradi, pozva nekoliko stanara u pomoć. Akcija spašavanja se već privela kraju a svaki naredni put ulazak u lift bijaše praćen nelagodnošću.
To bijaše jedini put kada sam na bakinom licu mogla vidjeti paniku iako se i tada trudila da vješto sakrije. Ona bijaše jedan od najvećih boraca koje upoznah u životu. Žena vrijedna najveće pohvale za najmekanije srce i ordena za izrazitu hrabrost. Bilo da nas je zadesila nepogoda uzrokovana čovjekom ili majkom prirodom, ta žena nikada nije pokazivala strah. Odlučnost i požrtvovanost koju je nosila sa sobom pružali su spokoj svima oko nje. Sama pomisao da je odgojila svoje troje djece i četvero tuđih govori o veličini njenog srca, u kojem je uvijek bilo mjesta za svakoga. Posebno mjesto je uvijek čuvala za moju sestru i mene kome bijaše druga majka. Na njenom licu ispisana dobrota, a u pogledu vječito razumijevanje. Da cijeli svoj život provedemo u pokušaju da se odužimo nekim ljudima za sve dobro što učiniše za nas, ne bismo bili ni blizu svome cilju. S tom istinom se čovjek teško miri i utjehu pronalazi u sitnicama do kojih može doprijeti. Sa svakim njenim osmijehom cvjetala je duša onome kome je upućen. I sama sam često tražila način da je nasmijem do suza, što mi pođe za rukom ali nikada toliko koliko je njoj polazilo za rukom da nasmije mene. Jednog poslijepodneva iznenada nam zazvoni stari telefon.
"Molim?" - baka se javi.
"Dobro veče, vidjela sam da prodajete zemljište. Gdje se nalazi?" - upita glas na telefonu.
Baka već vidno iznervirana jer zainteresirani kupci zovu po ko zna koji put bez ikakve namjere da zaista kupe zemljište, uzvrati ozbiljnim tonom:
"U svemiru!"
"Kako mislite u svemiru?" - zbunjeno upita glas.
"Lijepo, nalazi se u svemiru." - baka nastavi spontano.
"Je li vi prodajete zemljište?" - ponovo će glas.
"Prodajem." - uzvrati baka sada već ljutitim tonom.
"Koliko je vama godina?" - začuđavala se gospođa sa druge strane žice.
"Sto!" - uzvrati baka i spusti slušalicu.
Često joj govorih kako ne bi trebala odbijati potencijalne kupce svaki put kada nazovu, na šta mi je odgovarala da je umorna od prevaranata koji uopće nisu zainteresirani.
"Ove tvoje bisere trebam zapisati negdje, da se nikada ne zaborave" - govorih joj kroz smijeh.
I evo, sada nakon toliko vremena skupih snagu da ih zapišem. Kada bih imala priliku da joj kažem "Evo, zapisala sam ih sve. Ne brini, ostat će zauvijek zapisani i nasmijavati onoga ko pročita." srce bi mi od dragosti zaigralo. Ljude poznajemo po mnoštvu stvari, ali naša duša u njihovoj traži samo jedno - razumijevanje.
Vraćajući se ponovo u djetinjstvo, sjetih se koliko sam od izrazito povučenog djeteta izrastala u nestašno maleno stvorenje. Prijateljstvo u to doba bilo je poput dragog kamena. Jedno od lijepih sjećanja veže me za prijateljicu koja je stanovala u stanu pored. Svoje dječije nestašluke uglavnom smo izvodile u haustoru kako bi imale mir. Maskiranje i izvođenje različitih uloga bili su samo jedna od bezbroj zanimljivih igara. Na stepenicama ispred stana prostirale bi deke koje smo kriomice donosile iz ormara. Ipak, omiljena igra i druženje bijaše u mom stanu gdje smo stari svijetlozeleni ovalni stol koristile kao prijevozno sredstvo u dnevnom boravku. Naši iskreni osmijesi i zabava trajaše veoma kratko - dok se daska na stolu nije u potpunosti odlomila pod našom težinom. Upravo u tom momentu baka se vraćala iz trgovine a njena i moja ideja bijaše da stol ponovo vratimo na isto mjesto što na kraju i učinismo. Čak i u takvoj situaciji baka nikada nije djelovala oštro. Sva njena ljubav prema unucima i djeci općenito sputavala je u kritikama. Prijateljstvo između nas je svakim nestašlukom sve više i više jačalo dok se prijateljica, koja bijaše nekoliko godina starija od mene, nije odselila.
Kada vas neko prisilno razdvoji od dobrog prijatelja osjećate kao da je jedan komadić vaše duše otišao sa tom osobom. Praznina u vašem biću postaje sve prisutnija iz dana u dan i shvatate da svaka osoba ima zasebno mjesto u vašem srcu.
Koliko god bolan rastanak bio, moje djetinjstvo se taj dan nije ugasilo. Čak štaviše, postajalo je intenzivnije poprimajući avanturistički duh. Svaki put kada bih šetala sa bakom, obavezan odlazak bio je na dva meni jako draga mjesta - u knjižaru čiji miris i dan danas pamtim i u malenu trgovinu koja se nalazila u zabačenom dijelu naselja. Osvježavajući miris koji je prevladavao knjižarom bijaše posebniji od bilo kojeg drugog. Toliko jedinstven da ga poslije nekoliko godina prepoznah samo na jednoj nasumičnoj prolaznici. Malena trgovina u zabačenoj ulici u naselju nikada nije izgledala jako primamljivo. Pa, gotovo da je ne bih ni primijetila da ne postoji nešto sjajno na njenim policama - raznobojne krede. Isključivo zbog tih kreda je baka i išla u tu trgovinu kako bi me obradovala. Škrabotine koje bih crtala i ispisivala tim kredama nestajale bi sa prvim pljuskom, ali čak ni to nije moglo pokvariti dječiju zabavu.
Selidba u očevu kuću i polazak u osnovnu školu donijeli su sa sobom više nostalgije i tuge nego radosti. Povezanost sa bakom i stanom u kojem odrastah bila je nezamjenjiva. Gradsku užurbanost, buku, susretljive susjede i noćni pogled sa balkona sada je zamijenila gluha tišina i jesenja hladnoća. Prvi razred je označavao promjenu koju odbijah prihvatiti pa se od sretnog i razigranog djeteta počeh pretvarati u izrazito povučeno i agresivno stvorenje. Okolina utječe više na njega nego što sam čovjek može zamisliti. Ako posadite biljku u nezdravoj okolini, poprimit će sve odlike svoje okoline. Isto tako je i sa ljudima. Samo je jak čovjek sposoban izvući se iz oštrih kandži nezdrave okoline. Tvrdoglavost i bezobzirnost nekada sretnog djeteta sada su bivali jedini način nošenja sa novom okolinom. Spas od te okoline pronalazih u nekoliko novih prijatelja s kojima sam nerijetko igrala nogomet, igru lastike, žmire i škole u sokaku ispred očeve kuće.
Nekoliko godina kasnije započeh i sa svojom novom zanimacijom - igrama na računaru. Pravo djetinjstvo provedeno vani sa prijateljima ne može zamijeniti niti jedna tehnološka stvar. Iskusiti svjež zrak, padove, modrice i blatnjava koljena znači imati privilegiju osjetiti stvarni život na svojoj koži. Ulaskom u nestvarni svijet tehnologije, nestajalo je moje zanimanje za okolinu koja me okruživala. Danonoćno prepuštanje računaru ostavilo je trajne i neizbrisive posljedice. Tada započe i moja nova povezanost sa televizijskim sadržajem koji će mi donijeti omiljenu seriju 'The Walking Dead' uz koju odrastah.
Prva vožnja biciklom izgledala je manje-više jednako slično kao i većina drugih. Tada prvi put shvatih da osobu morate pustiti samu, svjesni da će naići na određenu prepreku, kako bi se naučila sama snalaziti. Pad ne bijaše ni približno bolan koliko činjenica da me otac pustio samu na biciklu. Ali upravo zbog toga i naučih upravljati tom spravom koja mi postajaše sve omiljenija. Posljednji dan vožnje biciklom bio je s razlogom posljednji. Sudar sa drugim biciklistom koji se munjevitom brzinom spuštao nizbrdicom ostao je duboko urezan u pamćenju. Krvavo lice, usta i koljena donijeli su averziju prema biciklima na duži period.
Period osnovne škole protekao je više u mom izolovanju od vanjskog, stvarnog svijeta nego u druženju na školskom igralištu. Nas nekoliko, uključujući mog najboljeg prijatelja, okupljalo se na košarkaškom igralištu iza škole. Sve s jednim ciljem - igranja nogometa. Dani poput tih imali su uvijek veću vrijednost od onih provedenih u samoći. Avanturistički duh koji se pojavio u djetinjstvu nije trebao biti ugušen samoćom. Za samoću uvijek ima vremena kada odrastete. Odrastanje donosi gubitak osoba za koje ste mislili da su vam prijatelji. Donosi i snagu života koja vas zapljusne poput visokog talasa nemirnog mora. Samoća koja se javlja odrastanjem je neminovna pojava za kojom čovjek ne treba hitati.
Povratak u stan u kojem sam odrasla na prvu je izgledao kao prilika za novi početak i samostalan život. Ponovni susret sa bakom donosio je sreću i slobodu, ali svjesna činjenice da ostavljam mamu i sestru u očevoj kući vrlo brzo poželjeh da se vratim. Prva noć u stanu je upravo tako i protekla - zbog promjene kreveta na kojem sam spavala vratih se kući da uzmem kvalitetan san. Sutradan su već sve moje stvari bile u stanu. Kada kao 15-godišnjakinja promijenite mjesto stanovanja osjetite i slobodu i nostalgiju u povremenim talasima. Srednjoškolski dani su tek počinjali a već sam imala želju da ih prekinem. Na samom početku nikoga ne poznajete, pa se pokušavate zbližiti sa nekoliko poznanika iz osnovne škole iako je to posljednje što ste namjeravali. U vama se javlja osjećaj sličan onome kada majka patka uči mladunče plivati. Želite vrištati, koprcate se kako umijete ali na kraju shvatite da vaša okolina i nije tako loša. Stariji, mudriji ljudi bi često govorili da su srednjoškolski dani najljepši dani. I u tome ima istine jer dok ste tinejdžer zaslijepljeni ste mišlju da vam je svako prijatelj. Zaslijepljeni ste iluzijom da vas voljena osoba gleda istim očima kojim vi tu osobu gledate. U stvarnosti počinjete stvarati svoj svijet iluzije u kojem se osjećate sigurno i spokojno.
(***)
Lebdjela sam a nisam ni svjesna bila. Zaljubljenost je kao najslađi otrov - znaš da je poguban za tebe ali ne prestaješ žuditi za njim. Daleko je zaljubljenost od ljubavi. Prema zaljubljenosti koračaš. Ona ti daje osjećaj poletnosti i spreman si odreći se svega zbog nje u tom trenutku. Ljubav - ljubav je nemoguće opisati. Zbog nje se živi i zbog nje se mre. Zbog ljubavi moraš biti spreman odreći se svega za čime tvoje srce i duša žude. Ona je trajna, neuništiva. (***) Zaljubljenost je kao i sve na ovom svijetu - prolazna. Ljubav nije. Ljubav te prati dokle god dišeš, a kada napustiš ovaj svijet ona ostaje kao trag da si nekada živio.
(***)
Iskren prijatelj je poput anđela koji vam čuva leđa kada se svi drugi urote protiv vas. Tu je čak i kada je stotinama kilometara daleko od vas. U sjeni čuva vaša leđa od zla. Gitara koja je gotovo uvijek bila obješena na zidu u mojoj sobi, ponovo je dobila smisao. Sate bih provodila učeći nekolicinu akorda kako bih jednog dana odsvirala svoju prvu pjesmu. Baka bi u dnevnom boravku gledala svoje omiljene turske serije a ja bih joj se često pridruživala uz čaj. Tu ženu nikada nisam mogla nagovoriti da popije čaj osim kada bi bila slaba pa bi, za moju ljubav, to učinila. Jutro, podne i večer bijaše joj nezamislivo provesti bez kafe. Pomirih se s time - ona neka uživa u mirisu kafe a ja ću u mirisu manje-više ljekovitih trava.
Sjećanje na šetnju s bakom u djetinjstvu vraćalo bi se svaki put kada bi zajedno otišle na zelenu pijacu ili u pizzeriju u blizini zgrade. Momenti provedeni s njom bili su neprocjenjivi. U svakom momentu bih neku novu mudrost naučila i dobila pogled pun razumijevanja i podrške šta god da sam radila.
"Ti si pametna. Ako imaš želju da odeš živjeti u inostranstvo, otići ćeš. Sve što zacrtaš to ćeš i ostvariti jer imaš karakter." - govorila je vjerujući u mene.
Kamo sreće da i sami vjerujemo u sebe koliko naši voljeni vjeruju u nas. Taj osjećaj nas nerijetko napusti a njegovo ponovno vraćanje je nekada teži izazov od osvajanja najviših planinskih vrhova. Nakon nevjerovatnog uspona i želje za životom, jaki bolovi me ponovo oboriše na krevet. Sreća i zadovoljstvo jako kratko traju i ukoliko ne uživamo u njima steći ćemo dojam da nam je cijeli život prošao bez njih.
Analize krvne slike nisu pokazale ništa neobično i ništa što do tada već nisam znala. Slab imunitet prati me cijelog života pa se ne bih iznenadila da mi doktor to ponavlja svaki put u posjeti. Jednu stvar ne predvidjeh - strašnu nesvjesticu. Provodeći svoje dane slabosti u kući svoga oca, nakon iscrpljujućih bolova odlučih zaspati. San se u takvim momentima pretvara u nešto najugodnije, gotovo jednako ugodno kada se vratite s posla fizički iscrpljeni pa legnete u svoj udobni krevet. Nakon nekoliko sati, odlučih ustati ali na putu do dnevnog boravka osjetih kako mi tijelo postaje sve lakše i lakše. Stigavši do majke koja je u tom momentu sjedila za željeznim stolom, osjetih kako malaksalost obuzima moje tijelo i gura ga prema potpunom ponoru. Potpuni mrak pred očima. Naredna slika koja mi se prikaza u glavi bijaše kako ležim u sobi potpuno nemoćna ustati.
"Majko! Sestro!" - vikala sam koliko sam mogla ali nikakav glas nije izlazio.
Pala sam ispred majke i svojom težinom udarila glavom od željezni stol. U potpunosti sam kolabirala a majka i sestra me dozivaše u panici. Kada vas minute dijele od smrti shvatite koliko ste sretni ako imate nekoga pored sebe. Samoća u tim trenucima najteže pada. Moje neprocjenjivo blago, sestra i majka, spasiše mi život. Osjećam njihov dodir i ponovo jasno čujem njihove glasove. Tu sam. Ponovo sam na ovom svijetu. Tu sam, ali pred očima mi je potpuni mrak. Šta se, dovraga, dogodilo? Bila sam u potpunom šoku. Zašto ništa ne vidim?
"Ne vidim ništa. Šta mi se dešava?!" - vikala sam u panici.
"Ne brini, dobro si. Kolabirala si ali smo te dozvale" - govorila je majka.
"Ali ne vidim ništa! Potpuni mrak mi je pred očima!" - pokušavala sam objasniti.
Crnilo, bez ijedne poput zrna malene tačke svjetlosti, obuzelo je moj vid. U sljedećem trenutku počeh shvatati da sam potpuno oslijepila.
"Dobro sam. Samo neka mi se vrati vid. Ne želim zauvijek ostati slijepa." - vikala sam otvarajući i sklapajući oči nekoliko puta.
Kada vam se dogodi gubitak vida, u vama se pojavi sasvim novo osjetilo - osjetilo duše. Pred vama je potpuni mrak ali vaša duša tada gleda. Sve čime se vodite su osjećaji prema osobama koje vas okružuju. Ne vidite njihovu namjeru ili njihov naredni postupak ali vaša duša ih osjeti. Duša postaje vaš jedini vodič i nemate izbor nego birati ljude prema svom novom osjetilu. Tako osjetih da dvije žene koje stajaše pored mene u tim momentima, one kojima dugujem svoj život, imaju najiskrenije osjećaje i da mi žele dobro. Slijepa osoba ima dar da prepozna nečiju dušu. Dok se, kada imamo vid, često vodimo njime i bivamo zavarani tuđim izgledom i pretvaranjem - slijepa osoba svojim osjetilom duše sudi o drugima. Najiskreniji i najplemenitiji sud donosi upravo to osjetilo. Nakon određenog vremena po ko zna koji put otvorih oči i kroz zamagljen vid ponovo ugledah zavjese na prozoru u dnevnom boravku. Vid mi se vraća - neću zauvijek ostati slijepa. Sreća koju tada osjetite nije uporediva ni sa čim drugim. Ponovo vidim ljepotu okoline koja me okružuje, zalazak sunca i lica majke i sestre. Najveće blagodati u životu često uzimamo zdravo za gotovo a tek kada ih izgubimo shvatimo njihovu vrijednost.
Ubrzo shvatih da se trebam vratiti u stan bez obzira u kakvim bolovima bila. Trajali su još mjesecima ali želja za životom koju dobih nakon te nezgode savladavala je i bolove.
(***)
Ipak, uspomene i trag koji Italija ostavlja bivaju duboko urezani do čovjekovog posljednjeg daha.
Sva moja iskustva ne bi bila potpuna bez te predivne zemlje. Putovanje u Italiju upotpunilo je cijeli moj život. Tradicionalne italijanske kuće sa drvenim prozorima i malenim balkonima punim cvijeća oduzimale su moj dah. Krila drvenih prozora bi se iznova zaljubljivala u povjetarac koji ih milovaše svojim nježnim dodirom i po ko zna koji put lukavo navodio na ples dvoje zaljubljenih. Spokoj i osjećaj doma koji osjetih prolazeći uskim ulicama Verone ne osjetih nigdje drugo. Svaka kuća priča drugačiju, svoju priču. U svakom njenom kamenu zapisana je neka vječna ljubav kojoj niti jedan neprijatelj nije mogao ništa. U Italiji su kazaljke stale onaj dan kada su ljudi još uvijek iskreno osjećali i voljeli. Nju ne dotiču zla i nemoral, ona sama opstaje vijekovima u onom najljepšem od života. Izvorne i prelijepe građevine poput onih u Italiji ne treba dirati. Svaki čovjekov dodir može ih upropastiti i ukrasti im dušu. Dovoljno je da im se divi i da im se tiho pjevaju najljepše italijanske ljubavne pjesme i one će živjeti. Ta zemlja je dokaz da je ljubav pokretač svega i da je iskrena ljubav vječna. Miroljubivost i toplo gostoprimstvo vijekovima krase njene stanovnike. O, koliki sretnik moraš biti da se rodiš u Italiji. Toplije i velikodušnije ljude od njih ne upoznah - a proputovah jednim dijelom svijeta. Sva harizma i strast Italije ogleda se u njima. U njihovim stopama zapisana su najveća umjetnička djela a u njihovim dušama utkana sva ljubav ovoga svijeta. Na toj skromnosti i jednostavnosti njihovog života vijekovima im zavidi cijeli svijet. Ne, kod njih nema brzine ovozemaljskog života. Zbog toga sav gušt i uživanje u životu pripada njima. Iskren osmijeh koji krasi lica i najmlađeg i najstarijeg Italijana ne zna za cijenu. Njihova pažnja i brižnost se kupuje isključivo skromnošću i toplinom. Takvi ljudi su bez ustručavanja spremni dati komad svoje duše kako bi vam pomogli. Majstori strastvenog zavođenja oborit će vas s nogu prije nego to shvatite. (***) Sva ljepota otmjenosti skriva se upravo iza te jednostavnosti.
Tinejdžerske godine ne znaju za posljedice. Kada ste tinejdžer vaša sreća vam postaje prioritet i činite sve kako bi zadovoljili svoje potrebe. Uglavnom su to potrebe na ljubavnom planu jer počinjete biti svjesni strastvene strane života. Pronalazite različite načine kako bi zadovoljili strast koju osjećate u tom momentu uopće ne razmišljajući o posljedicama. Spremni ste na bilo kakav korak pa makar on bio i na štetu vas ili vaše okoline. Zaljubljenost vas vodi u slijepu ulicu i činite najnepromišljenije postupke. Posebnu težinu osjećate kada ste svjesni plamena strasti koji vas obuzima ali se pokušavate sami izvući iz svega toga. Ratnica nikada ne moli za pomoć - ona se sama izdiže koliko god težak pad bio. Čovjek se treba sam boriti bez obzira koliko teška njegova borba bila. Kada sam stvaraš postaješ ponosan na sebe i gradiš svoje samopouzdanje do vrhunca. Samopouzdanje i karakter nisu karakteristike ulizica. Oni su ovisni o drugome i svaki njihov dah postaje upitan. Prava ratnica sama gradi svoje utočište od nemirnih talasa života. Tako znam da sve što imam pripada samo meni i to mi donosi spokoj. Krv, znoj i suze me naučiše više nego ijedan učitelj. U školi vas ne uče kako živjeti život. Čak vam daju savršenu iluziju života a kada ga iskusite na vlastitoj koži shvatite da je on posve nešto drugo. Suočavajući se sa preprekama, shvatih da me svaka od njih vodila na neko bolje mjesto. U takvim situacijama samo hrabri ne spuštaju glavu. Da, najteže je podignuti sam sebe kada vas hladni vjetar realnosti udari po licu tako jako. Ali kada vam se to prvi put dogodi, u vama se javi misao da ako tada spustite glavu, radit ćete to i svaki naredni put. Zadržati samopouzdanje u tim momentima znači izrastati u hrabrog ratnika kojeg niti jedna prepreka ne može ugroziti. Ako se osvrnem na sve što vlastitim rukama napravih, shvatam da možda nije veliko kao kod ulizica - ali je moje. Nikome nisam dužna i niko nema utjecaj na mene. Na putu kojim odabrah da koračam nema mnogo ljudi ali oni koji su tu na licima nose iskren a ne lažan osmijeh. Podrška koju pružaju je bezuslovna i daje snagu jaču od one koja biva pružena ulizicama na njihovom putu. Možda je moj put duži i cipele blatnjave ali ukus ostvarenja je sladak. Nema gorčine i praznine u meni kao u njima. Kada sami samcati od pepela stvarate niko vam to ne može oduzeti. Samo labilni i beskarakterni idu već utabanim stazama i prečicama. Zadatak ratnika je da krene od nule i nikada ne zaboravi biti zahvalan i ponosan na sve što je stvorio. Pa makar to bilo tako malo da je gotovo okom nevidljivo, njegovo je.
Moj pogled na život vjerovatno se ne razlikuje od stotine drugih, ali rijetko srećem one slične sebi. Život nam pruži mnoge blagodati ali nas poput bijesnog psa pusti s lanca da sami tragamo za ljudima sličnim sebi. Čovjek k'o čovjek - u prirodi mu je da biva proklet. Nesvjesni da što više trčimo za nečim ono nam postaje sve dalje i dalje. Krv ključa u nama i izgaramo od želje da pronađemo nekoga sličnog sebi. Nekoga ko će zacijeliti rane koje sami nismo uspjeli zacijeliti. Nekoga u kome ćemo vidjeti spas i shvatiti zašto smo se cijeli život borili. Izgubljeni u svijetu kojem ne pripadamo jedinu nadu tražimo ispod beskonačnih kamenčića. Otkrivamo ih jednog po jednog dok ne ugledamo nekoga sličnog sebi. Pa zašto to radimo? Zar zaista nema sreće u nekome drugačijem? Želja koju imam ne zna za različitosti. Vjerovatno me zato i navodila na krivu stazu bezbroj puta. Ko manipulira njome i otkud mu pravo? Ne iznenađuje me niti jedna kriva staza kojom sam koračala niti me razočarava. Žalim samo za vremenom. Vrijeme je najvrijednije što čovjek može imati. Ako vam ukradu vrijeme u vama ostaje samo žal i kajanje. U nadi da ćemo nekada pronaći ono za čime cijeli život trčimo bivamo zaslijepljeni trenutnim. Ono nam krade vrijeme i ponavljajući ga više puta, nada u nama postaje sve manja i manja. Život zaista daje lekcije kada se najmanje nadamo. U trenutku kada gotovo klonemo od trčanja i traganja shvatamo da nismo trebali ni kretati. Sve što želimo u životu nam dolazi kada ne trčimo za njim i kada mu se najmanje nadamo - baš kao i lekcije kojima nas život uči. Istina, različitost donosi radoznalost i adrenalin koji nas pokreće ali nam uskraćuje najvrijednije - mir i razumijevanje. Samo onaj sličan tebi može te iskreno razumjeti. Onaj sličan tebi je izgubljeni komadić tvoje duše. Možda ne prolazi kroz isto što i ti, ali vaš pogled na svijet se ne razlikuje. Za takvima tragamo cijeli život i samo rijetkima od nas takvi sami dolaze.
Ni životu ne treba juriti a kamoli ljudima. Pravi ljudi za nas su poput magneta koje nam život sam privuče kada to najmanje očekujemo. Jureći samo nailazimo na one koji nam kradu vrijeme pretvarajući se da nam žele dobro. Savršeni glumci koji vlastitu sreću grade na tuđoj nesreći stvaraju nam iluziju pred očima iz koje se teško izvlačimo. Nadareni da stvore pometnju i tugu ostave kao svoj vječiti pečat bivaju svjesni da im je pružena mogućnost krađe najdragocjenijeg što imamo. Svojim šarmom nas uvlače u beskonačni vrtlog iluzije udaljavajući nas od onih pravih. Zbog njih nekima od nas jedan život biva prekratak i neki od nas nikada mir ne pronađu. Jedna od najtežih stvari koju ikada učinih ogleda se u izvlačenju iz njihovog vrtloga. I doista, kada to jednom učinite u vama se stvara revolt prema svakom narednom ko vam pokuša ukrasti vrijeme. Počinjete pažljivo prebirati po ljudima kao da su zrna riže. Ne želite ponovo upasti u isti vrtlog i činite sve u vašoj moći da izaberete samo zdrava zrna. Tako ih je malo. Gotovo da su nevidljiva. Teže uočljivi od dijamanata a kada ih uzimate u svoju ruku morate s njima nježno kao sa leptirom. Svaki nagli pokret može vas osuditi na propast. Intuicija koju posjedujem vodi me ka njima. Protiv toga se i ne pokušavam boriti. Neka me zarobe u svojoj ljepoti bitisanja, čineći nas jednim. Samo na taj način ovaj bolesni svijet može ozdraviti. Pravi za nas imaju tu neku čudnovatu sposobnost koja me svaki put iznova očara. Vješti su u spašavanju moje duše i davanju smisla životu. Pa, koliko veliku dušu moraš imati da nečiju drugu spasiš? Njihova moć zacjeljivanja rana jača svakim vašim zajedničkim dodirom. Ravnotežu koju uspostavljamo sa sličnim sebi niko drugi ne može staviti na kušnju. Gospodari međusobnog razumijevanja i sjedinjavanja u neraskidivu duševnu cjelinu smo samo mi i oni slični nama.
Ovu moju dušu razumjeli su samo posebni. Razumjeti nekoga znači vlastitom dušom osjetiti drugu dušu. I to zaista mogu samo posebni. Zamršenost u koju se ova duša zapetljavala stvarana je godinama i ko bi se uopće usudio otpetljavati je a da je pri tome ne povrijedi. Riječi nekada mogu imati snagu jaču od najsnažnijih talasa. Ako ona dolazi od osobe koju nosite u srcu tada postaje još snažnija. Što je neko bliže srcu, riječ više boli. Ona ostaje duboko ukorijenjena u vas i ima zadatak da vas podsjeti s vremena na vrijeme. Plašim se, ako se budem osvrtala na sve svoje izgovorene riječi za svog života, da će mi kajanje biti veće nego što već jeste. Ovako nosim jedan teret sa sobom. Već dovoljno težak da me stisnuo toliko jako da ne mogu disati. Što više godine prolaze, postajem uvjerenija da nekada riječi mogu biti oštrije od oštrice mača. Barem sam, kao ratnica, dosad okusila bol oštrice mača. Ali bol koju ti riječ, možda krivo ili nehotice izgovorena, ostavlja daleko jače boli od onoga što zamisliš. Osjetili su ovu dušu posebni, ali su joj i štete nanijeli. U momentima kada nisam vidjela izlaz i kada moja duša nije pronalazila prave riječi, razumjeli su je u tišini. I to kako! Razumjeli su sve što je htjela vrištati kako bi se oslobodila svoga tereta. Sve što je tištilo i morilo razumjeli su u potpunoj tišini. I zbog toga su oni pravi. Njihova moć da bez ijedne riječi razumiju takav zamršeni klupko koji se godinama bori da zajeca čini ih pravima. Ako sam na nečemu zahvalna, onda sam na tome i na takvim ljudima. Često ni ona sama ne zna kako da se spasi, a oni tek tako sjedeći u potpunoj tišini pronalaze njene najdublje puteve i polagano sklanjaju tegobne stijene s nje.
Samo za takve ljude vrijedi biti hrabar. Hrabar u potpunom smislu te riječi jer ako neko zaslužuje da bude zaštićen onda su to ti ljudi. Hrabrost svaku ratnicu uči kako da se nosi sama sa sobom a pogotovo onda kada joj je to najteže. Ali, nije svaki hrabar ratnik ujedno i odlučan. Tek sa iskustvom i vještim oblikovanjem svoje hrabrosti ratnik postaje odlučan a samo odlučan ratnik je sposoban zaštititi one kojima je zaštita najpotrebnija. Oduvijek duboko u sebi tragah za iskrom koja bi pokrenula tu odlučnost. I pronađoh je naposlijetku što me pretvori u onu kakva jesam. Biti hrabar nekada znači i biti neshvatljiv za okolinu. U svijetu u kojem vladaju ulizice i kukavice hrabrost biva potisnuta toliko jako da je skoro i ugušena. Veoma vješto njegovanje kulture zla i nemorala odbacuje svaku njenu prepreku a hrabrost i ljubav kao njene najveće. Kukavice i ulizice vječno potiskuju svaki pokušaj hrabrog čovjeka da ukaže na nepravdu i zaštiti onoga kome je zaštita potrebna. Iz straha da ne izgube jedino mjesto na kojem opstaju, ovaj svijet, ratnike predstavljaju dvorskim ludama a sebe intelektualnim stvorenjima. Ne postavši ništa više do li lažnim moralnim savjetnicima, svoj otrov izbacuju na već davno otrovan svijet. Bez izuzetaka, u svoju tamu zla i nemorala poput miševa uvlače svakoga podložnog i lako ranjivog. Ljubav i hrabrost za njih su najveća prijetnja a svaki čovjek koji zna voljeti i hrabrost posjeduje njima je glavni neprijatelj. Dok ratnica svakim novim iskustvom godinama oblikuje svoju hrabrost, oni tek za čas izvajaju svoju zlobu čijim se plaštom ogrnu kao najveći gospodari.
Koliko sam u ovom svom životu bila hrabra ne mogu sama prosuditi ali moja djela mogu ispričati priču koju će vjerovatno neko nekada prepričavati nekome. Što je priča teža i hrabrost veća tim si iskusniji i vještiji ratnik. Sva hrabrost ratnika dolazi pravo iz njegova srca. Niko mu je ne može oduzeti i ni pred kim je ne može sakriti. Ona iz njegove duše gori poput plamena i pronalazi svoj put u svakom njegovom postupku. U postupku koji samo oni dovoljno jaki da se otrgnu iz šaka kukavica vide i prepoznaju.
Tek sada, kada se sjećam tih godina provedenih u maloj sobi dva sa dva, shvatam koliki sam mir tada imala. Sama sam se i tada borila sa svime što bi me zadesilo, ali spokoj koji osjetih svaki put kada bih sa prijateljima i poznanicima išla na druženje do kasno u noć u centar grada nije nešto što zaborav uzima sebi. U tom periodu života imate svu slobodu svijeta, ne ustručavate se ničega i praveći nekada nepromišljene postupke uživate u svakom momentu koji vam je dat. (***) Kada vas predivne uspomene vežu za neko mjesto ono tada u vašim mislima dobija najljepše note i ma kakvo ono zapravo izgledalo - vama je najljepše. Duša koja je utkana u tom mjestu, u sobi u kojoj izrastah iz tinejdžerke u mladu, odlučnu ratnicu nije za svakoga da razumije. Kada bi svako razumio svačiju dušu, život bi postao utopija. Niti jedna lekcija ne bi bila naučena i niti jedna greška napravljena. Jedina misao koja vam u tim godinama prolazi kroz glavu je kako bi uvijek mogli bolje, a kada vas nakon nekoliko godina život udari tako jako po licu, zacrvenite se ne od udarca već od srama što ste ikada tako mislili. U vama se javi još veća zahvalnost na tome što ste imali i saznate da ste zapravo uživali u onome najbitnijem - spokoju. Sada kada me stižu sva sjećanja i kada nosim vječnu tegobu savjesti na svojim već umornim leđima, postajem svjesna prolaznosti života. A kada se u vama javi ta misao, ta gorka istina od koje ste nekada i sami bježali, dobijete potpuno novi pogled na sve oko sebe. Najednom osjetih da mi je duša umorna. Kako i kada se, dovraga, umorila? Koga da krivim? Sebe ili druge? Ne krivim nikoga. Barem za pojedine stvari. Za neke druge morate okriviti sebe jer bi svako na ovom svijetu trebao snositi odgovornost za svoja djela pa zašto bi uskratili sami sebe te odgovornosti. Tek kada preuzmete odgovornost za svoja djela možete reći da ste na putu svoje zrelosti.
Čovjek, kao i svaka životinja, uči na svojim greškama i životnim lekcijama. Kada mladunče pošaljete daleko od jedinog utočišta za koje je do tada znalo, bit će prisiljeno da na težak način nauči kako da se od nevolje brani. Svaki put kada na neki način nastrada nova mudrost će u njemu narasti, a tako je i sa ljudima. Što više bivamo ranjeni tim mudriji i oprezniji postajemo. Zrelost se ne događa tek tako. Za nju je potrebno vrijeme kao i za sve drugo. Potrebni su teški dani u samoći jer tek tada možete primijetiti svu svoju snagu. Da bi shvatili kojim putevima želite i trebate koračati, prvo morate iskusiti i onu drugu stranu. Kakva bi utopija bila da smo svi bezgrešni i koliko nestvarni i bezlični bismo bili tada? Najteže životne lekcije nam otkrivaju kakvi smo zapravo i usmjeravaju nas na put kojim trebamo ići. Svaka naša greška u tim momentima biva servirana ispred nas a vid nam postaje toliko izoštren da uočavamo svaki njen i najmanji djelić. Ako u vama postoji makar i najsitnije zrno pravde i odgovornosti, svoju grešku prihvatate upravo onakvom kakva ona i jeste u svom izvornom obliku ali i sav onaj teret koji ona donosi sa sobom. Taj teret, poput dječijeg ruksaka do vrha napunjenog kamenjem, stavljate na svoja leđa bez obzira koliko ona iscrpljena bila i nastavljate koračati svojim putem. Tek rijetki su spremni i odvažni učiniti tako veliki korak ka svojoj zrelosti, zasigurno ne oni koji cijeli život bježe već oni koji shvataju da je jedan od najvećih uspjeha upoznati istinskog sebe i prihvatiti svaku svoju grešku. Za mene, jedna od najtežih stvari koje ikada učinih upravo bijaše to. Teret koji nosim na svojim leđima svakim danom postaje sve teži. Moj je, ali bih ga nekada rado spustila na tlo da odmorim. Nemam tu privilegiju. Dok koračam i sve dok mi noge potpuno ne klonu a leđa se iskrive toliko da licem ljubim zemlju, valja mi ga nositi. Prihvatanje je bilo jednako bolno kao i sam teret a olakšanje, ako postoji, dolazi možda tek na nekom drugom svijetu.
Najljepši trenuci traju kratko ali ako im se prepustimo cijelim svojim bićem i upijamo ih poput sunčevih zraka sasvim su dovoljni. Nakon svakog uspona i sreće dolazi neka nevolja ma kakva ona bila. Kao da je to neko nepisano pravilo univerzuma. A ipak, možda je samo u mojim zvijezdama tako bilo zapisano. Bez obzira koliko bili zreli i iskusni, kada vas nevolja stigne shvatite po ko zna koji put koliko ste zapravo ništavni i sićušni u beskonačnom univerzumu. Moji bezbrižni tinejdžerski dani iznenada se pretvoriše u noćnu moru iz koje se godinama nisam budila. Saznanje da je sestra bolesna baci me na tlo dajući mi doznanja koliko sam maleno i nemoćno biće naspram majke prirode. U meni se javi osjećaj nemoći i izgubljenosti kao da baš taj dan zalutah na ovaj svijet i njegovi stanovnici ispred mene postaviše najužasnije prepreke s kojima bijaše potpuno uzaludno boriti se. Neke stvari u životu jednostavno nisu pod našom kontrolom i ratnik se sa time uvijek teško miri. Kada su sve što oko sebe vidite blijedi zabrinuti izrazi na licima vaših voljenih zapitate se imate li i sami dovoljno snage da se održite na nogama, a potom vas zapljusne ogromni talas svih dotadašnjih sjećanja i u jednom trenutku počnete osluškivati samo svoju intuiciju. Šta god vam ona kaže pažljivo je slušate. Znate da ona nikada ne griješi. U njoj tražite jedinu nadu da se zadržite na nogama i da ne klonete. Kada bi i vi potpuno izgubili nadu i klonuli poput vaših voljenih, nestao bi svaki balans i posljednje svjetlo nade bi se ugasilo a vaši voljeni bi ostali u potpunom mraku. U tim trenucima svim svojim srcem pokušavah sestri prenijeti barem jednu zraku svjetlosti koja je od prvog dana budila nadu u bolje u meni. Osjetih da tek najmanjim dijelom dopirem do nje ponavljajući se bezbroj puta. Nedovoljno. Na njenom licu primjećujem želju da mi vjeruje ali ovaj put je teže vjerovati bilo kome osim ljekarima. U takvoj situaciji prepušteni ste samo herojima u bijelim mantilima koji vam daju ili oduzimaju nadu.
Vijesti su sporo dolazile a kada bi došle bile su negativne. Sva nada sada se pretvarala u bezizlaznu situaciju. I sama počinjem sumnjati u intuiciju i osjećam kako život na mene navlači tamni plašt. Jedina sam koja još uvijek stoji čvrsto na nogama kada su se svi oko mene prepustili mraku. Koliko god bila prekrivena tamnim plaštom još uvijek vidim zraku svjetlosti. U njoj tražim utjehu. Ne dozvoljavam tami da mi i nju ukrade. Ne dozvoljavam ni ljekarima da mi je uzmu. Moja je i koliko god malena bila osvjetljava moj život i daje mi snagu da ostanem na nogama, da ne pokleknem. Sestra je dio mene i ne dozvoljavam im da mi je ukradu. Brižna i uvijek spremna da me smiri i utješi bez obzira koliko se razlikovale funkcioniramo kao jedno otkad znam za sebe. Godine mog neprestanog dosađivanja i skakanja po njenim leđima pretvarala je svaki put u nešto zanimljivo i posebno. Nije neko ko mi zamjeri bilo šta, a ruku na srce, vjerovatno je i trebala nekada. Svojim toplim srcem čini da se osjećam sigurno čak i kada su najveće bure u našim životima. Podrška koju sestra pruža vrijednija je od stotine drugih. Ona nikada ne osuđuje jer vas poznaje toliko dobro da je spremna žrtvovati sve za vas, pa čak i sebe. Kada vam svi drugi okrenu leđa, sestra kao vječni dragulj stoji uz vas. Ona je vaš najbolji i vječni prijatelj bez kojeg bi život bio tek prazna i ništavna hartija. Svako druženje s njom ispisano je najsvjetlijim bojama na toj hartiji. Ona mi unosi radost i želju za životom još od djetinjstva. Zahvaljujući njoj postadoh maestro u mnogim životnim poljima a pogotovo u onim najčudnovatijim o kojima ni sanjala nisam. Uz sestru bolje naučite bilo koji svjetski jezik nego što bi vas u školi naučili. Uz nju rastete poput najzdravijeg cvijeta a kada jednom osjetite da polako venete ona je tu da bude vaš čvrsti oslonac i podigne vas na sebi svojstven način. Sada svemu tome prijeti nestanak a tamna strana života prijeti da mi je ukrade. Čvrsto čuvam uz sebe tu posljednju zraku svjetlosti koja mi je sada potrebnija nego zrak. Gubim svaki smisao i želju za životom. Kada vam noćna mora postane java jedino što želite je pobjeći u neki drugi svijet. U svijet u kojem bolest i smrt ne postoje. Sva nada za takav svijet leži u herojima u bijelim mantilima, ali sada jedan od takvih ubija sav život u meni. I nikada, koliko god teško bilo i koliko god čovjek izgubio sve što ga je do tada održavalo u životu, nikada ne smije povjerovati na riječ samo jednome. U tom očaju, majka najednom osjeti talas snage i krenu u potragu za drugim herojem. Operativni zahvat bio je neizbježan a ljekar koji ga je izveo bijaše jedan od najboljih. Intuicija me nije prevarila. Tu je otkad sam svjesna svoga postojanja i nikada me nije izdala. Sreća koju osjetih tada stvarala je osjećaj novog života koji je sestra upravo dobila. Zahvalnost koja se sate nakon uspješne operacije probudila u meni osjećam i dan danas. Sestrin oporavak bijaše jednako težak i iscrpljujući kao i operacija ali svaka borba u tim trenucima bijaše borba iz zahvalnosti prema njenom novom životu. Ponovo je tu sa mnom. Ali sada osjećam umor kakav nikada ranije ne osjetih. Mora da je nesanica uzrok tome. Ne, nije nesanica. Težina života i njegova mračna strana uspjela je spustiti svoje crnilo na mene. A od takvog crnila čovjek se nikada ne oporavi.
Cijeli svoj život smatrah da je ratnik u meni spreman za svaku bitku u kojoj će, htio to ili ne, morati sudjelovati ali kada se tamni plašt spustio na moje biće otkrih da tek za čas sila prirode svakome od nas pokaže da smo najsitnija čestica koja može nestati jednako brzo kako je i postala. Umor koji me počeo pratiti u stopu poput grozne utvare nije namjeravao pokazati milost prema meni. Čak štaviše, moje bitisanje mu bijaše premalo pa gramzivac zauze nekoliko mjesta pored mene. Stajao je uspravno, podignute glave kao najveći neprijatelj poslije krvave bitke. Zbog njega mi niko ne prilazi. Pokušava mi uzeti jedino što mi je preostalo, vrag ga odnio. Nijemo bitiše pored mene čekajući novu priliku da mi oduzme snagu koju imam. Ne dozvoljavam mu da se naslađuje svim nevoljama koje me snalaze. Koliko god on žudio za tim, opirem se i trgam iz njegovih kandži. Cijelo tijelo mi krvari ali se ne predajem tek tako. Ratnica na koju je naišao mu predstavlja veliki izazov. Moja narav nije ništa sjajnija od drugih ali ima snagu da se digne iz pepela. Koliko puta se izdigoh više i ne pamtim. Sjećanja te služe onoliko koliko ih njeguješ. Ona ružna, tegobna nekada pokušavaš potisnuti i osloboditi se svih njihovih okova. Tada ne gledaš na posljedice, jedini cilj koji imaš je sloboda i koliko se izboriš za nju toliko je i imaš. Kamo sreće da mir tako lako dolazi. Kamo sreće da je dovoljno samo da se oslobodiš tih okova. Iz onog najtežeg oslobođenja nema i jedino što ti preostaje je pomiriti svoju dušu sa tim. Znaš da će te pratiti do tvog posljednjeg daha i koliko god pokušavao spasiti samog sebe - uzaludno je. Uzaludno - jer si čovjek. I to je najteže biti. Najteže i najljepše. Samo čovjek ima sposobnost uvidjeti svoje dvije strane. Zato mu i jeste ta tegoba. Bez nje bio bi niko i ništa i ma koliko mu ona teška bila, ukazuje mu na njegove grijehe poput najboljeg druga. Ne pretvara se pred njim. Surova je i realna. Muči ga do iznemoglosti i podsjeća da je ono što je najteže biti - čovjek.
Ne upoznah mnogo ljudi koje krasi titula čovjeka. Oni koji se mogu svrstati u tu skupinu pak ne žele da se ističu. Jedna od njih je i žena koja me rodila. Njena životna borba traje desetinama godina. Najveći heroj kojeg upoznah jeste ona. Svojim štitom ljubavi godinama odagnava tugu svima oko nje. Borba kroz koju majka prolazi najveća je na ovozemaljskom svijetu. Sva tuga koju dijete osjeća prvo prelazi preko majke. Svojim čistim osjećanjima i dušom vezana je za svoje čeljade od prvog do posljednjeg dana njegovog života. Majka je darovana posebnim osjetilom kojim komunicira sa svojim djetetom. Njena duša i majčinski instinkt usmjeravaju me putem postanka poštene i pravedne osobe. Kroz svaki oblik nepravde ona sama prolazi. Svoju patnju i sjetu poput talismana čuva za sebe uvjerena da je svrha njenog postojanja upravo u tome da njena bol nikada ne postane vidljiva njenom djetetu. O majci niko nikada nije napisao prave riječi. Ljubav koju ona pruža jača je od svega što čovjek ikada može osjetiti, od svega znanog živom stvorenju u svemiru i čak od majke prirode. Najuzvišenija vrsta ljubavi je majčina ljubav prema njenom djetetu. Niti jedna druga ne može stati rame uz rame s njom. Svom svojom nesebičnošću stoji pored svoga djeteta pružajući mu svu ljubav koja stanuje u njenoj duši i štiteći ga cijelim svojim bićem. Majčina krila su jedina koja se nikada ne uprljaju uprkos tome što ona prolazi kroz najdublje blato. Jedina svijetla tačka u tami života je ona. Vodilja bez koje bivam izgubljena u surovom obruču koji život steže oko mene, gradi malu utvrdu ispunjenu ljubavlju koja me štiti od najvećeg zla i vlastitog posrnuća. Svojim toplim zagrljajem pruža osjećaj sigurnosti u nesigurnom, burnom vremenu. Majka živi kroz svaki dah svoga djeteta a njegovom srećom njena duša biva ispunjena. Na vratima života dočeka te kao tvoj jedini i vjerni zaštitnik koji te prati na svakom tvom putovanju. Kada ti prijatelj podmetne nogu ona te svojom preostalom snagom podigne. Kada je i sama ranjena, na tvoje rane melem stavlja u tišini bola koji te obuzima. Većeg prijatelja od majke nećeš naći a ni veću ljubav od majčine.
Nakon sestrine operacije poželjeh da se ponovo izdignem. Ali, doista, nevolja nikada ne dolazi sama. Ona za sobom vuče još veću tugu koju prospe pred vas i na vas. Zatrpa vas njom prije nego shvatite zaslužujete li je uopće. Ako je već dovukla na vaš prag, to bi trebalo značiti da je s razlogom tu. U tom trenutku pitate se da li je došla da vas ponovo nauči neku lekciju i opameti ili je došla kao kazna. Gorka kazna za sve što ste nekada uradili a čega niste bili ni svjesni. Njeno vrijeme na satu pravde je otkucalo i sada dolazi na naplatu. Došla je pod krinkom pratioca a gora je od svega što vas je do tada snašlo. U momentima vašeg ozdravljenja ona se javlja kao podsjetnik da se nikada ne smijete previše radovati. Pa čemu onda ovaj život? Ako nas ograničava u radovanju, življenju i ljubljenju? Svojim tihim korakom prilazi iznenadno ne ostavljajući niti jedan način da se izmakneš od nje. Došla je na naplatu. A kada dođe vrijeme da vas sustigne sve što ste nekada uradili a niste trebali ili niste uradili a trebali ste, tada nema izmicanja. Stojite pred njom kao ukopani. Ona osluškuje svaki vaš otkucaj srca a jedini ko joj se suprotstavi je vaša intuicija. Čak i tada, sa zakašnjenjem, plamen intuicije u vama se rasplamsava dajući vam doznanja da je taj čas došao. Vrijeme na svakom satu staje a vi se, poput nevinog djetešceta, pokunjite pred životom. Doista, tada ste najmanji na svijetu. Koliko god mislili da ste nešto postigli, sebe ohrabrivali i pucali od samopouzdanja, u tom trenutku ništavni ste kao zrno pijeska u pustinji. Sila života ukršta tada svoje ruke i uzima vas u naručje kao bezbrižno novorođenče. Nekada lekcije nisu dovoljne, nekada je potrebno uzeti dio vas - dio vaše duše. A kada vam uzmu dio duše, sva bol ovoga svijeta postane vaš doživotni podstanar.
Nije čovjek stvoren za svaku bol. Sa nekom od tih boli se i može nositi ali niti jednu od njih ne vuče kao ovu. Ova ga polako i sigurnim korakom vuče u vlastiti ponor. Oduzimajući mu snagu na slamku, on ni ne primjećuje da pada. Sada radi sve suprotno onome što je radila u prvim časovima svoga dolaska. Iznenadno i bez trunke žaljenja stigla je da uzme dio vas. Baca vas na tlo poput plišane igračke ulazeći u svaku poru vaše duše. Izgubljeni ste za čas. Sve što želite jeste da se probudite. Ali ne sanjate. Živite, ali umirete. Dušu vam je uzela u svoje ruke i nemilosrdno joj pokušava otrgnuti dio. Ne dozvoljavate. Ne prihvatate da je sada i ona dio vas. A kada je dio vas, mora se nečim hraniti. Ona se hrani vašom dušom. Najednom osjetite ogromni talas snage u tom bolu. Sada vrištite dok vam glas ne pukne i dok niti jedan zvuk ne može ponovo izaći iz vas. Osjećate kako vam tijelo klone. Izgubili ste i posljednju snagu. Želite se prepustiti nemoći koju osjećate. Neka vas ona vodi u najmračnije. U ono čovjeku nepoznato. Ta misao vam se javlja u momentu kada niste u stanju misliti. U momentu kada osjećate da se crnilo života spustilo na vas i prekrilo vaše bitisanje. Osjećaj nemoći vas ne pušta, a knedla koja vam stoji u grlu počinje da vas guši. Svaki vaš uzdah gubi smisao. Čemu sve ovo? Čemu život ako ti uzima srcu najmilije? Besmisao života leži u prolaznosti. Sve prolazi, osim boli. Ona vremenom postaje snažnija i pod svoj crni plašt, kao da je vječno rasla s vama, uzima dio po dio vas. Tama boli guta vaše tijelo i dušu dajući vam doznanja da ste pred njom potpuno nemoćni. To joj je jedini i krajnji cilj. Zbog toga postoji i time se hrani. Stotine slika munjevitom brzinom izmjenjuju se na traci života u vašim mislima. Pokušavate makar jednu uhvatiti. Bezuspješno. Bježe od vas a vi tek siluete voljenih na njima nazirete. Tama. Potpuna tama ponovo obuzima vaše misli. Pokušavate pobjeći, vratiti se nekoliko sati, dana unazad. Ne želite imati ništa sa ovim trenutkom. Bježite znajući da je uzaludno. Sada želite ponovo biti novorođenče. Ponovo biste sve ispočetka. Ovaj put bolje. Morali ste bolje, ali zašto niste? Okovani tamnim zidovima, gorčina savjesti vas stiže. Izlaza nema, niti možete ponovo biti novorođenče. Ogoljeni i nemoćni stojite sami u tami. Najednom se pred vama stvara maleno ogledalo dovoljno da vidite svoj odraz u njemu. Odbijate pogledati. Radije bi gledali u cvijeće. I ono je uvenulo. Gdje god pogledate, vidite odraz gorke savjesti.
Od tog dana život za vas više nije isti. Borite se svime što je preostalo u vama da sačuvate vlastiti razum. Potrebni ste drugima oko vas, ali ako se vi pitate, prepustili bi se ponoru. Potiho u mislima odzvanja stotine riječi. Izgubljenost vas prati u stopu i ne htijući gubite se u njoj. Nakon bakine smrti, cijeli život mi se promijenio. Kada izgubite dio svoje duše, postanete samo prazni putnik na ovom svijetu. Počinjete preispitivati svoje postojanje i tražeći mu novi smisao samo padate dublje u vlastiti ponor. Sve što je od života ostalo dajem majci i sestri. Zbog njih ostajem na nogama. Ta žena mi bijaše kao druga majka. Ona bijaše i otac i druga majka i baka. A sada mi je život ukrao. Posljednji put je zagrlih na njen rođendan ne sluteći da će biti posljednji. Da sam znala, ne bih je puštala iz ruku. Kada vam uzmu dio duše besciljno lutate od vrata do vrata tražeći nju. U svakoj prolaznici vidite njen pogled i čujete njen glas kako vas doziva. Kao vječni zarobljenik najveće boli lutate svijetom prazne i umorne duše noseći tek jedan kofer sa sobom. Kofer u kojem žive sve vaše uspomene. Jedino što vam ostaje su one. Uspomene na neko ljepše vrijeme kada je vaša duša još uvijek bila živa. Bol koju nosite teža je od kofera. U njoj stoje sve krive i propuštene prilike. S njom postoje i najveće gorčine krivnje jer ne držah ruku svojoj drugoj majci u času kada nam se kazaljke na satu života zaustaviše. Istina je, kazujem, da naši srcu najmiliji žive kroz nas. Ali je veća istina da i mi umiremo s njima. A kada jednom nestanemo, naše najdublje rane ostaju samo dubinama naše duše znane.
Tog dana, svijet je izgubio najdivniju osobu. Ja sam, pak, izgubila cijeli svijet. Od tada, svaka nevolja stiže na moj prag, a ja više nego ikada moram zaštititi svoje voljene.
(***)
Čovjeku je prirodnije da bude zvijer i tek se nekolicina uspije oduprijeti tome. Kada stanete pred takvu osobu, shvatite da u njoj leži zlo ovoga svijeta. Ratnicu koju život načini od mene nije uspjelo ništa prestrašiti do tada. Nije ni tada, barem ne lično. Za svoj život ne strahujem jer znam da od svega što mi je namijenjeno pobjeći ne mogu. Pomirih se sa time odavno. Ono za šta strahujem je život mojih najmilijih a sada zlo koje vidjeh u tamnim očima tog nečovjeka prijeti da ga ugrozi. Najveće zvijeri nisu ni približno onakve kakvim ih zamišljamo. Nemaju kojekakve izražene mišiće niti stav da mogu pokoriti cijeli svijet. Baš suprotno, na prvi pogled bi pomislili da su samo obični prolaznici, bez mrlje na rukama. Samo poneki pogled, u kojem stanuje sva njihova zloba i patnja koju su drugima nanijeli, ih izdaje. Susret je bio neizbježan a osjećaj strepnje za vlastitu porodicu pratio me još dugo.
(***)
Niti jednu grešku nisam mogla sebi priuštiti da napravim. Svaka moja greška u tom trenutku koštala bi života moje najmilije. Tek kada se u takvoj situaciji pronađete, shvatate da samo čovjek koji je živio pod staklenim zvonom i do kojeg nikada prijetnja nije stigla, ne osjeća strah. Razlika između njega i ratnika je u strahu. On smatra da mu se ništa dogoditi ne može pa i nema straha. Ratnik, poučen iskustvom, svoj strah pretvara u mudre šahovske poteze. Ratnik na prvo mjesto stavlja svoje najmilije i svako svoje djelo prilagođava njihovoj sigurnosti. Nisam imala mnogo opcija a kada ste ostavljeni sami svojoj snalažljivosti, pogotovo ako nečiji život ovisi o vašem postupku, počinjete sve preispitivati. Hrabrost se ne mjeri po ludim postupcima. Hrabrost se mjeri po vašoj mudrosti i spremnosti da u tišini povučete potez kojim ćete zaštititi svoju porodicu. Sva ratnikova snaga i mudrost se ogleda u tome. Dok su svi moji najmiliji već duboko utonuli u san, iščekivah ono najgore. Nekoliko neprospavanih noći i susret sa najvećim zvijerima u ljudskom obliku ostavili su neizbrisiv trag. I dan danas često se budim noću očekujući nešto strašno i osluškujući tišinu stražarim nad svojim domom.
Svakom poštenom čovjeku dom bi trebao biti na prvom mjestu. Bez spokoja koji mu voljeni donose čovjek bi besciljno lutao a život njegov bio bi tek prazna hartija. Ljubav je pokretač svega. Bez nje nema života. Barem onakvog kakvog ga zamišljam. Samo jedna iskra dovoljna je da rasplamsa vječnu vatru u duši. O ljubavi mnogi zbore. Njoj se povlađuju i svoju dušu joj daju. Kada pomisliš da ti je na dohvat ruke, ona se izmakne. Kada si mlad vječno za njom žuriš i žudiš ne znajući da ti tako samo postaje dalja. Ništa ne valja siliti, pa ni nju. Pusti je. Neka ti sama dođe. Kada sama dođe, ostat će. Nije ljubav trofej da je osvajaš. Ona sama dođe kada se najmanje nadaš. Takva ljubav vječno traje i njoj takvoj granice nisu znane. Da ti mogu o nečemu pričati pričala bih ti o ljubavi. O ljubavi koja se nikada ugasila nije. Ne o zaljubljenosti. Daleko od toga. O miru koji kriomice ulazi u svaku poru čovjekove duše. O tišini u njemu koja vrišti. O ljubljenju vjetra i hvatanju kapljica kiše. O plesu dvaju duša na oblacima. Pričala bih ti o jedinoj neodsviranoj noti na staroj gitari. Pričala bih ti a ne bih ti rekla ništa. Eto to je ljubav. O njoj je nemoguće kazivati. U njenim najvećim dubinama krije se mir. Okeanske dubine za nju su tek bistri potok. Ljubiti (voljeti) nekoga nije ništa manje do li osjetiti njegovu dušu. Tada, u najglasnijoj tišini života, dvije duše pričaju. Nije ovaj svijet stvoren za ljubav. Ona bitiše tek u nekom drugom, ljepšem svijetu. Zato ti se često učini da si na drugom svijetu kada voliš. Jedino savršenstvo u okeanu nesavršenstva je ljubav. Čista i nježna kao tek rođena beba. Ljubav nisu dvije čarobne riječi. Ljubav je tišina koja vrišti. Ona svemu smisao daje a bez nje si tek bezlično, ništavno tijelo. Ako si nekada volio, imaš dokaz da si živio.
Jedini svjedok moje ljubavi bijaše tišina. U tišini kada voliš i duša jače boli. Pred tim svjedokom bila sam razoružana. Ne ostavlja ti na odabir, ne pita te i ne dozvoljava ti da bilo šta učiniš. Čujem tek poneki šapat duše u tišini. To moja i nečija duša pričaju. Trudim se koliko mogu da raspoznam šta pričaju - uzalud. Osjećam neopisiv spokoj. Kroz maglu nazirem da su se spojile. Tako spojene sada plešu ples svog života. Ne diram ih. Ono najljepše treba pustiti. Pusti, neka samo bitiše. Svojim prljavim rukama možeš samo isprljati ono od života najljepše.
(***)
Kada prava ljubav pokuca na vrata, ne ostavlja vam prostor za bijeg. Predajete joj se cijelim svojim bićem, sve što imate stavljate pred nju i dižete bijelu zastavu.
(***)
Čovjek kada voli sve planine ovog svijeta postaju mu lagane kao perce. Nezamislive dubine svojih strahova spreman je preplivati u trenutku. Ljepša i plemenitija stvar od ljubavi ne postoji na ovom svijetu. Ona srasta s vama. Izniče u vašim dušama poput korjenja. U svoje nježno naručje uzima vaše misli i tijelo. Niti jedna emocija nije velika koliko talas ljubavi.
(***)
Tu noć istrgnuh vlastito srce iz grudi i rastrgah ga na stotine dijelova. Dok odlazim, osjećam da mi dio po dio klizi iz ruku. Do danas je ostalo u toj ulici. Doista, onaj ko sretne svoju srodnu dušu nosi njen vječiti trag sa sobom.
(***)
Ali najteži odlasci dogode se u pravo vrijeme. Kada nemate drugi izbor. Kada se vaš cijeli svijet prijeti srušiti. Tada hrabri pokazuju svoju snagu i tek tada nauče šta je prava ljubav. Ona ljubav zbog koje zgaziš vlastito srce da bi voljenoj osobi osigurao mir.
(***)
Ni tuga ni nostalgija nisu dovoljno sazrele da mi obuzmu dušu. Vjerovatno je to i smisao svega. Čekajući da nas tuga u potpunosti uzme u svoje ruke, srodimo se sa prazninom. Kao da nam je ona prirodnija i kao da joj više vjerujemo.
(***) Koliko nam ljubavi i tuge donosi osoba saznamo tek na kraju. (***)
Najintimnija stvar koja vam se može desiti u životu je ljubav. Ako je istinski srcem osjećate ona postaje najdublja i najčistija snaga vašeg bića.
Snagu koju ona pruža i ostavlja u naslijeđe niko vam ne može oduzeti. I jaki ste upravo onoliko koliko se možete nositi sa samim sobom. Srce ratnika nikada ne umire. Srce takvih ostaje kao posljednja zvijezda koja sja na nebu kada se sve druge ugase.
KRAJ
YOU ARE READING
October's Warrior
Non-FictionSrce ratnika nikada ne umire. Srce takvih ostaje kao posljednja zvijezda koja sja na nebu kada se sve druge ugase.
